Nije ovo hit “Zabranjenog pušenja” s početka osamdesetih ali svakako jeste najnoviji primitivizam koji počinje na kolodvoru pored mora. Djevojka, još nerazvijena da to uistinu bude, osim sa željom da je po svaku cijenu velika. Drsko je gunđala gospođi koja joj sasvim slučajno zastala na vratima autobusa. U punom autobusu, dok sjeda na sjedište doslovce se predstavlja: ”Maj nejm iz Fikreta!” Manifestacija viška decibela. Nastavlja biti glasna. Pa glupost i ne zna biti tiha. Tako Fikreta, koja je samo formalno prošla kroz obrazovni sistem u Federaciji BiH sa deset kantona, (od dolaska novog ministra MUP-a, sa čak jedanaest, op.a) NEMA ni obraza a kamoli obrazovanja.

- Jedva sam čekala osamnestu, reći će, bez da se obraća jednom sagovorniku, nego svim putnicima i nastaviti. Ja sam tiki tokerica. Haj ba ljudi zapratite me na tiki toku. Saopštava tiktokerski nadimak. Mirna povučena na sve navučena. Išću mi, nebija. Imam ja tii svojih prebačaja. Samo da stignem do Doboja. Nisam nargile petnes’ dana. Umene rođak ima dva šiša bara. Ćapo mu otac pa ima. Bijo direktor škole. Jes’ on rođak umene ali tako je. Jaran mi prod’o rešo za šišu. Kocke i okusa dao zadžaba. Ihh šta mi je dao okusaa. Pokazuje na ruci tetovaže, pa nastavlja. Uradiću vode zmiju. Samo da uradim nokte. Uzmem pasoše i odo u Makarsku. Na trenutak ušuti, hvata zraka i cijeli autobus putnika isto, hvata zraka.

Bila sam pala u depresiju. Ja dreečim mati dreeči, ma haos. Uspavaju me nekim bobama i to je to.
Vidi me kad sam bila riba. Pokazuje sliku u mobitelu. Oko mene sve dilaje. Mogla jest puno. Sada dva kusa pice i ende. Roditelji razvedeni. Otac me ne ferma ni jedan posto. Nekad mi dođe blokada. Kad me spuca adrenalin ja u tri, četri ujutro zovem raju da idemo neđe. Pogleda kroz prozor i nastavlja monolog. Umene selo ravnica. Imala sam momka Mirsu. Svira harmoniku. Ima li ko neta da vam ga pokažem? Šta će mi momak koji ne voli motore i šišu. Pali motor i baj. Jedino sam pješke išla na teraviju, ali kratko.

Ovdje se povlačim u svoja razmišljanja. Vratila se bolna sjećanja na prve godine iza rata. Tada sam radio na poslovima andragogije, učenja i obrazovanja odraslih. Sjećam se tih mladića koje je zaokupila snaga ali ne i pamet. Dolazili su bez osnovnih higijenskih navika. O rječitosti, kulturi izražavanja da i ne govorim. Mislio sam, bio je rat i razumljivi su propusti u odgoju i obrazovanju. Ali zašto trideset godina nakon rata? Imamo mlade ljude koji su “gloodni” da baš ovako izgovara Fikreta, šiše i “dobre muzike.” Fikreta prekida misli i doziva vozača: “Šta je ba vozać, što nejma muzike? Pušći Sinana!”

Sjetih se jednog mladića kojeg sam po svjedočanstvu odabrao kao odličnog učenika mašinsko-tehničke škole. Kada sam mu dao da uradi plan nastave za narednu sedmicu, vjerujući da je savladao tehničko pismo, samo je gledao. Na licu se javilo rumenilo. Stid! I to je dobro pomislih. Nastavim raditi s njim. U van radno vrijeme ja i kolega radili smo na kulturi govora. Satima pojedinačno razgovarali. Fizički izrasli momci a mentalno na nivou djeteta predškolske dobi. Pričao im o književnosti i pokušavao probuditi bar malo ljubavi za knjigu. Nebrojeno sati smo potrošili da im popravimo samoglasnik “a” koji se konstantno utapao u onaj produženi “o” kao kod Fikrete, samo da ne bi ostali “gloodni” rezultata popravljanja onog što je propustila porodica, odgojna ustanova, mekteb, i konačno osnovna i srednja škola. Krivi smo svi?

Nije kriv samo ministar što je “završio univerzitet” na benziskoj pumpi. Nije kriva Fikreta što na Jadranu nadničari za pet bosanskih maraka po satu. Da dobro ste čuli, jer ona to tvrdi. Ja to prevodim da ona ustvari radi za bolju kuglu sladoleda po satu jer je kugla sladoleda dva eura. Kriva je porodica ma koliko se branila stanjem u državi. Kriv je i efendija koji sve svoje dove troši za bolji auto i ljetovanje u Turskoj i Egiptu. Kriva je učiteljica i učitelj što im od prvog školskog sata govore o maturaciji prije menstruacije. Kriv je odgojno obrazovni sistem u kojem svi su “odlikaši” a znanja nigdje. Kriv sam i ja evo što skoro u svakoj kolumni podsjećam kako nam budale vode kulturne zajednice Bošnjaka, da me otvoreno mrze. Činim to zbog djece, naše Bošnjačke. Kriv sam jer ne pišem “lude romane” već one koji mogu biti makar mali oslonac, ovim odgojno zapuštenim mladim dušama. Jer samo kvalitetnim znanjem i kulturom oslonjenom na našu tradiciju mogu opstati u ovom svijetu i biti ljudi. U svakom drugom slučaju roba.

U svijetu gdje ples vukova nije iluzija već stvarnost življenja u kojem se sve čini da budemo ovce.

Vikend je. Dolazi “pevač” čiji se cuko zove Muhamed. U drugom gradu poznatom po rudnicima uglja, pjeva drugi koji nosi krmeće ime. Da, tako mu dali tamo kada je išao da postane “zvezda.” Postao je tetovirana svinja, čak i imenom. Cajke i cajkani su uzori mladih zbog kojih padaju u delirij na prve zvuke i zavijanje. Važno je biti fajn. Tako svi govore a da ne znaju niti značenje riječi. E ja nikako nisam fajn!

Otužna slika i ne mogu se sjetiti filma o pticama, kada je ptici u lošoj formi drug, ni ona ne leti na jug.

Fikret ili Fikreta svejedno, u dudlihana baru, zakačeni na crijevo troše zadnju mrvu sebe. Čovjeka!

Izlazim iz autobusa i požurujem kući glavu gurnuti pod jastuk. Da odbolujem!