Jesu li ubistva sopstvenih političkih i nacionalnih vođa svojstvena srpskoj vladajućoj kliki u svakom vremenu i u svakom režimu?
Sve okrutne vlasti
Moraju jedanput pasti
Nekada davno listajući literaturu o „Mladim muslimanima“ odnosno literaturu koju su neki drugi ili sami oni o sebi svojim perom pisali a koja je opet bila u malom tiražu i u tajnom posjedu rijetkih, našao sam i sljedeće: Netom poslije Drugog svj rata kada su komunisti i partizani uspostavljali vlast na oslobođenim teritorijama pa tako i u Sarajevu – moć, silu, pozicije i funkcije su prigrabili Srbi i Crnogorci – činjenica široko i dobro poznato. Iako je javna tajna i jasno kao bijeli dan bilo šta su i kako su radili tih ratnih; 41-45 i kako su mijenjali kape svi ti preskakaći i prilivode ipak im je uspjelo da se uguraju u novu državu operu krvave ruke i zataškaju svoje zločine. Pored svih resora za koje je bila otimaćina najviše interesa je privlačila OZNA koja će biti prethodnica UDBE. Dakle, tajna policija je bila najprimamljivija za „ljude“ željne osvete i ne prikosnovene vlasti, a oni su je imali neograničeno i bez zadrške. U sve bosanske gradove pa tako i u Sarajevo su postavljani udbaši koji - ispostavit će se – neće imati milosti ni oprosta ni prema kome a prema Bošnjacima pogotovo. Jedan od takvih je bio i Vladimir Rolović. Rođen negdje u Crnoj Gori, došao što svojom željom što partijskom odredbom da „uspostavlja“ red u Sarajevu i da hapsi sve one koji mu se ne sviđaju. Kazivali su i pisali da je kao student još u Kraljevini SHS ovlašteno nosio revolver i bio strah i trepet angažovan još od tadašnje kraljevske vlasti. Na koga je on upro prstom – a upirao je - taj sutra nije dočeko jutra. Za komforniji život i radne obaveze ako se mogu tako nazvat dobio je još stan i limuzinu u sred Saraj‘va, sve neograničene ovlasti i prestižne beneficije i još mnoge privilegije kako bi mogao što efektivnije uhoditi i pratiti – koga drugog nego Bošnjake. A one druge samo tek toliko da se zadovolji nacionalni ključ. Svoju moć i uticaj je koristio i na zavođenju Sarajki djevojki, studentica i slobodnijih cura koje su priželjkivale da se vozikaju u limuzini sa tako „važnom“ facom po gradu na Miljacki. Helem, posijao je mnogo zla i mnoge majke su zaplakale zbog njegovog prijekog suda.
-Jedan između ostalih isto tako strašan slučaj – za bezazlenu rečenicu - pod asistencijom tog udbaša je jednog Sarajliju koštao dvadeset godina robije. Naime – Safet Kafedžić (Sarajevo, 1910 – Sarajevo, 1983.) bio je dramski pisac, humorista, književnik i pjesnik. Od rane mladosti pisao je poeziju. Popularnu monodramu "Po suncu ti meni hodio", te šaljive komade "Džafer-begov jemin" , "Čaršijska posla" i mnoge druge. Kafedžić je napisao više od 300 pjesama koje su se svojom tematikom naslanjale na sevdalinku. Njegove pjesme pjevali su vrhunski interpretatori: Zaim Imamović, Safet Isović, Nedžad Salković, Nedeljko Bilkić, Meho Puzić, Zora Dubljević, Zehra Deović, Muhamed Mujkanović, …. . Proveo je u zeničkom kazamatu okruglih dvadeset godina. A razlog jednostavan i za to doba „normalan“. Naime, nakon što su „oslobodioci“ 1945. g. ušli u šeher na Miljacki jedan oficir se pohvalio pred Safetom kako su oni donijeli slobodu i da više neće biti bogatih. Na to je Safet ishitreno izgovorio rečenicu koja ga je skupo koštala „Jel to znači da ćemo svi biti siromašni?“ A onda mu još prikačili da je zabavljao okupatora svojim djelima koja su odigravana u pozorištu. Prihvatio on sudbinu i nastavio i u zatvoru pisati, zabavljati sustanare iza rešetaka.
Koliko je Bošnjaka ali i onih drugih platilo glavom ili nevini ležali po jugoslovenskim zindanima to zna samo Rolović i njegova udbaška bratija. Pa pošto se nečisti računi nisu mogli svodit unutar granica tadanje države – onda su se potkusurivali izvan domašaja tih okrutnih jugo-čuvara.
Prije nekoliko godina sam pisao o tome kako je Hrvat iz Lištice (današnji Široki Brijeg u BiH) Miljenko Hrkač 1968 g. postavio tempiranu bombu u beogradskom kinu. Taj čin je ponovio još jedanput – pošt prvi nije imao željeni efekat. Naravno, uhvaćen je suđen i osuđen. Međutim, tu se drama ne završava.
Barešić i Brajković sa svojom pomagaćima upadaju u jugoslovensku ambasadu u Štokholmu u namjeri da otmu ambasadora i da uslove puštanje na slobodu Vladu Čerkeza i Miljenka Hrkaća koji u Beogradu čekaju na izvršenje presude. Ali, drama/otmica u ambasadi zauzima sasvim drugi tok. Otmičari su bili naoružani i spremni na ubistvo. Tako da je Ambasador Vladimir Rolović platio glavom. Rolović je i u tom momentu imao pištolj – od kojeg se nije rastajao još od studentskih dana – ali nije imao sreću da ga upotrijebi. Barešić je bio brži. Sa kojim bijesom i mržnjom su Barešić i Brajković krenuli u ovu akciju govore sljedeće izjave na suđenju. Brajković je izrazio žaljenje što nije ubio i domara a Barešić je rekao: „...bem mu mater srpsku, nije mi žao što sam ubio Srbina krvnika, nisam kriv, možete me osuditi kako hoćete, nemam ništa protiv“
Dakle – ko mačem glave skida od mača glavu gubi. Možda su računi iz Sarajeva nakon 23 godine došli na naplatu u Švedskoj.
Onaj ko se makar malo bavio Fizikom, poznato mu je šta je ustvari „slobodni pad“.

*****
Slobodni pad je najplastičnije izražen kad je kruška zrela. Ali truhla/gnjila voćka još na grani mora isto tako doživjeti slobodni pad – i to je neminovnost.
Nešto slično se i u politici tako dešava, samo malo burnije. Nezrela i truhla vlast mora pasti kao zrela kruška. I ovdje u ovoj priči se radi samo o jednoj „kruški“. Ukoliko bi ona pala – slobodnim ili prinudnim padom – sve ostale bi same popadale jer su i onako truhle.
„Skoro sve srpske vođe i vladare smo pobili ili svrgnuli s vlasti“, – piše M.B. u Telegrafu. I toga je „svestan“ najviši „predsednik“ na „svetu“. Pa je imao često običaj pred kamerama da kaže: Ne postoji pritisak pod kojim ću ja da promenim ili da povučem zakon o referendumu i narodnoj inicijativi za koji mislim da su odlični, ne postoji, možete samo da me ubijete ili da pobedite na izborima, neću, …. . međutim, sada nema ni izbora. I dok gori „celom“ Srbijom uzduž i popreko“ od Novog Sada do Niša on se digo i ne pozvan i ne poznat po „belom“ svijetu dokazivati svoju „nevinost“. Pa sve to liči na onaj film: „Selo gori a baba se češlja“
Šta je to što Srbima daje želju da se što duže održe na vlasti i šta je to što one druge tjera da ih maknu i da preuzmu vlast – pitanje je za psihoanalitičare, filozofe, sociologe, psihologe i čitave naučne krugove.
Historia (est) magistra vitae – latinska izreka - Ciceron
U posljednja dva stoljeća Srbi su svojom rukom ili tuđom ali u svojoj režiji pobili oko petnaestak kraljeva ili vladara, careva i kneževa, generala i ministara i visokih državnih ličnosti. Petoricu su svrgnuli s vlasti, petorica su abdicirala ili dali ostavke zbog pritiska, četvoricu su protjerali, neke otrovali, neke i sami hapsili pa im na kraju svojom rukom glave skidali. Jednom kralju su u stara vremena čak „namestili“ prerezali daske u vjerojatno poljskom VC-u (zahodu – jer tako je tada bilo) kako bi ovaj kada uđe u VC pao u đeriz/fekalije i ugušio se. „Beše li to kralj Milan i da li se ugušio ne znamo“. Bilo je i onih koji su tobože umrli u kraljevskoj stolici a u stvari požderala ih tamna noć.
Dakle malo je država i naroda u Svijetu ili skoro da ih nema gdje je toliko pretendenata i sa tolikim i neopisivim žarom na mjesto i ulogu da igraju u prvom političkom državnom timu. Ali, još je manje onih koji sa tolikim “žarom vode brigu“ o svojim manjinama u susjednim zemljama. A bit će da je to svesrdna briga zbog njihove“ugroženosti“ – gluho bilo a nikako i nikada zbog svoje stolice – sic. O svim Srbima i srpskim zajednicama u okruženju se režimska Vučićeva svita zdušno brine i skoro da su sve zaokružili u srpske zemlje i srpski svet – samo se još nisu dohvatili Lužičkih Srba u Njemačkoj. Ali ako najviši „predsenik“ na „svetu“ – kako ih je neko merio ostane u kraljevskoj stolici još tako dugo koliko je naumio – nije isključeno da se jednog dana počne sekirati i za ugroženost Srba u Njemačkoj. Kako onih Lužičkih tako i onih koji su na radu od Beča do Čikaga. Pa još ako mu to namigne njegov pobratim i veliki šef ali i najmanji predsednik na svetu. Jer, obojica njih nameravaju da ih iz kraljevske stolice odnesu na Onaj svet, ali ako je moguće opet u onaj srpski ili ruski.