Odlazili smo čak sedmicu dana prije, svakog popodneva, gore na Prisoje, pa na Točilo, najviša brda iznad sela. U podnožju brda bila je smrekovina koju smo redom sjekli i izvlačili na brdo. Oni stariji su redali gomilu od zelenih grana, kao stog sijena i određivali kako će izgledati prije zapaljenja. Onaj, koji bi našao gumu od kamiona, nakon povlačenja jezera dolje u polju ispod sela, dobijao je čast i da zapali vatru. Onda bi noć uoči prvog maja izašli svi, mahom muška seoska djeca, da ugledamo taj trenutak. Stariji bi nas plašili kako će se odozdo, iz mraka u podnožju Točila, pojaviti strašni sa metalnom šipkom i šarafima u nozi, pa kada hoda, sve nešto škripi i šrkguće. Jezivo strašno. A on baš i ne voli malu djecu, govorili su nam stariji dječaci, još nas uvjeravajući kako se najčešće pojavi sa ove strane, pokazujući vododerinu i duboku provaliju. Još bi nam govorili da će se pojaviti i nekakav mrakonja koji opet mrzi sve, ali djecu najviše. Poskakivali smo na svaki šum i cvrkut ptice. Kada bi neka blizu klepnula krilima, u venama bi se ledila krv, a mi djeca bismo zapomagali, kao da nas goni stotinu vukova. Zbog nametnutog straha od noćnih prikaza koje nikad niko nije vidio, ali ih se skoro pa svako plašio, nestrpljivo smo iščekivali. Ali i zbog želje, da vidimo čija će vatra biti najbolja. Onda bismo tamo daleko ugledali i prvu vatru.

- Nevizdračani, povika Hiso.
- Kakvi Nevizdračani, ono su Bolobanci, dobaci Šele.
- Nisu vala, nego Boždarci, poskoči Zahir, kako bi uvjerio sve ostale. Niko više nije dodavao ništa, samo smo buljili u vatru koja se na momente činila skoro ugaslom, a onda pružala dugačke plamene jezike u vis.

- Eno još jedna, Gračani potpalili, povika Osman.
- E nisu Gračani, ono ti je na Kašćelini bolan, ta vidiš, skoro pa ljutito siknu Meho.
- Hajde više da je i mi zapalimo, dobaci Grom stidljivo iz mraka, tako da mu se jedva razaznade glas.
- Neka! Uvjerljivo će Rođo, kome je ove godine pripala čast da potpali, jer je donio čak dvije gume od babinog fiće i još jednu od traktora.
- Eno i Višnjevčani, odvaži se Hare Šćatin iz mraka.
- Eno i Oteležanci, zavika Zahir.
- I Goranci, dodade Fikro kada ugleda jednu vatru niže.
- I Blučićani, zavika Sabit.

Redale su se vatre ukrug po okolnim brdima, a mi smo čekali. Najzad, upališe i Falanovljani, i Glodničani, i Dobrigošćani, i Gračani, i Obrani, i Sultićani, i Podumljani, i Trušani, i Ribićani, i Ostroščani, i Budišnjani, i Kostančani i Ljesovinjani. Svi! Rođo zapali stari gumeni opanak i polahko ga ugura ispod suhih grančica u dnu zelene gomile, koje začas počeše pucketati, pa sve jače i jače. Plamen se probi prvo na jednu, a zatim i na drugu stranu, pa se poče penjati gore visoko uz naslaganu smrekovinu. Varnice su skakale i po nekoliko koraka dalje od vatre,a mi smo vrištali i poskakivali uzvikujući: Naša je najveća! Onda se plamen proteže visoko, visoko, sa nebrojeno iskri.

- Goričaniiii, naša je većaaaa, dolazio je glas sa susjednog brda i ostavljao eho dole u polju, a mi smo ponovo uglas ponavljali: Naša je najveća. Naivno dječije zaključivanje bilo je nepobitno, jer svaka udaljenija vatra od nas, naravno bila je manja, i tako smo proglašavali i najmanju, ali je naša uvijek i po pravilu bila najveća. Još smo se znali i dovikivati podrugljivo sa Obranima ili Gračanima ukazujući da je naša vatra veća od njihove.

Prošlo je puno, puno godina, i ja se ponovo nađoh na vrh Točila. Na mjestu gdje se nekada palila vatra, isplivalo kamenje iz zemlje obraslo ivom travom, tom ljekovitom biljkom koja zna zaustaviti mnoge bolesti. Dolje u onoj vododerini odakle su nam najavljivali noćnu prikazu, izrasli borovi i smreke i skoro da i nema one provalije. Sa druge strane brda borovi, smreke i poneka kukrika oblikovali su mali gaj. Sjedoh na mehku i mirisnu travu, čupkam sve struk po struk ljekovitog bilja i vraćam sjećanje četrdeset godina unazad. Niko nam nije rekao, ili nama djeci i nije smio reći, da smo vatru palili onako, tek da izgori stotinjak stabala smrekova drveta sa zelenim granjem od malih iglica. Niko nam nije rekao, da smo tako paleći vatre, samo osvjetljavali noć onima kojima je tama prirodno stanište, pa zvali se strašni ili mrakonje. Nad mojom Goricom već dugo, dugo nije se desila Valpurgijska noć, ali jeste Valpurgijski dan, i selo je izgorjelo, potpuno. Još jednom udahnem duboko miris ive trave i vratim se porodičnoj kući. Negdje u mislima čujem uzvike djece, mojih drugova iz djetinjstva i onih starijih, koji bi tek sada trebali biti stari. Samo ih više nema! Njih je odnijela vatra Valpurgijskog dana. I drvce šibice mi postade odvratno u tren. Pogledam u Bokševicu, tamo preko jezera, visoko. Sunce! Ono je najveća vatra!