Kroz godine koje sam posvetio istraživanju ratnih zločina i naporima da jednog dana vidimo zločince pred sudom, sve više osjećam da mi ponestaje snage. Snage da bilježim, objavljujem, molim i pružam pomoć tužilaštvu da istraži i odluči o krivičnom progonu onih koji su, u ime jednog vremena i često u ime ove države, odlučili ubijati ljude samo zbog vjere, imena i nacionalne pripadnosti.

Zadnje godine, naročito 2021. godine, osjećam da je borba za pravdu doživjela poraz. Na javnom skupu, pred kamerama i stručnom javnošću, čuli smo izjavu predstavnika najviše tužilačke institucije. Parafraziram: "Do sada nije bilo dovoljno političke volje da se istražuju ratni zločini." Komentar na ovu izjavu je suvišan. Koliko godina još moramo čekati da vidimo konkretnu akciju?

Na drugoj strani, stoji činjenica, o čemu je javnost više puta informisana, da je VDT krenulo u novo preispitivanje okončanih i drugih slučajeva istraživanja ratnih zločina. Slijedeći tako ohrabrujući stav, ipak, složićemo se, da tokom godina koje su iza nas, pa ni u novije vrijeme, ništa od toga konkretno nije učinjeno da bi javnost i, prije svega, porodice žrtava bili ohrabreni, što u konačnom otupljuje nadu da će se u dogledno vrijeme desiti nešto novo.

Pitanje koje se nameće u vezi sa crnogorskim prostorima jeste: zašto je istraživanje ratnih zločina u Crnoj Gori toliko usporeno i neefikasno? Nažalost, ratni zločini u Crnoj Gori uglavnom su se događali na štetu konfesionalno jedne zajednice, što samo po sebi postavlja dodatna pitanja o tome kako se pristupa istrazi, jer jasno je da u tom procesu postoji ozbiljan institucionalni problem.

Jedno od najvažnijih pitanja koje ostaje bez odgovora je zašto se ne primjenjuju isti principi odgovornosti za ratne zločine koji su se desili u Crnoj Gori, kao u drugim zemljama bivše Jugoslavije. U BiH su ratni komandanti, proglašeni genocidnim ratnim zločincima, odgovarali za zločine koje fizički nisu neposredno izvršavali, dok se u Crnoj Gori stvorila pasivna atmosfera prema odgovornosti onih koji su nosili državnu komandu. Zbog čega se ovdje ne primjenjuje ista pravna logika?

Prvo konkretno pitanje na koje tražim odgovor jeste: je li moguće da zločin genocida na području pljevaljske Bukovice još uvijek nije istražen i hoće li se to sada dogoditi? Imamo organizirano i prisilno raseljavanje muslimanskog stanovništva, ubijanja i zlostavljanja nevinih ljudi, uništavanje imovine i vjerskih objekata, a sve to pod patronatom crnogorskih vladinih institucija, policije i vojske. Zašto tužilaštvo nije istraživalo ove zločine, i hoće li se baviti barem slučajem zlostavljanja od strane policije, poput onog iz policijske stanice u kojoj je inscenirano odsijecanje ušiju Bošnjaku iz Bukovice?

Je li moguće da zločin genocida na području pljevaljske Bukovice još uvijek nije istražen i hoće li se to sada dogoditi? Zašto tužilaštvo nije istraživalo ove zločine, i hoće li se baviti barem slučajem zlostavljanja od strane policije, poput onog iz policijske stanice u kojoj je inscenirano odsijecanje ušiju Bošnjaku iz Bukovice?

Pitam se: zašto tužilaštvo još uvijek skriva imena državnih zlostavljača političkih lidera iz tadašnje SDA, koji su nevino optuženi i na kraju primili novčanu odštetu od države? Zbog čega ti ljudi i dalje uživaju zaštitu, dok se pravda ne sprovodi?

Pored toga, postoji pitanje koje je takođe od velikog značaja: zašto tužilaštvo nije istraživalo slučaj ubijanja nedužnih albanskih civila u Kaluđerskom lazu i da li će to biti učinjeno? Šest žrtava tog zločina deportovano je i grupno sahranjeno na groblju u kosovskom Novom Selu, a sve to prema nalogu ili nemaru vojnih istražitelja. Je li moguće da se tu radilo o prikrivanju zločina?

Takođe, još jedno važno pitanje odnosi se na slučaj stradanja dječaka Dacića u Besniku 1999. godine, gdje je su piloti vojske tadašnje Jugoslavije bacili nedozvoljena eksplozivna sredstva. Zašto tužilaštvo nije prihvatalo prijavu i nije obavilo odgovarajuću istragu? Jasno je da je riječ o ugrožavanju života, a očigledno nezakonito odbacivanje prijave za ovu tragediju ukazuje na nedostatak političke volje.

Ne možemo zaboraviti ni slučaj deportacije Bošnjaka sa Crnogorskog primorja. Za ovaj zločin odgovorno je tadašnje crnogorsko ministarstvo i sam vrh vlasti, što je kasnije potvrđeno i od strane tadašnjeg predsjednika Crne Gore, Momira Bulatovića. Zašto tužilaštvo nije pozivalo odgovorne na odgovornost za više od 80 ubijenih Bošnjaka?

Zaključno, Morinj, kao zločin koji nije nastao u Hrvatskoj, ipak se desio hrvatskim Hrvatima, i to ne od paravojnih ili parapolicijskih formacija, već od državnih formacija Crne Gore, koja je bila iza svega. Iako su javni pozivi ratnih huškača, poput Đakovića i Labudovića, dolazili iz državnih crnogorskih medija, oni nikada nisu pozvani na odgovornost, iako su odatle pucali više nego iz topova.

Konačno, javno postavljam pitanje: zašto ministarstvo opstruira davanje saglasnosti za postavljanje spomen-obilježja civilnim žrtvama Kaluđerskog laza? Zašto i dalje postoji politička opstrukcija kada je u pitanju priznavanje žrtava?

Na kraju, želim uputiti ozbiljne zamjerke i BiH tužilaštvu, koje nije istražilo deportaciju i ubijanje svojih građana, kao i kosovskom tužilaštvu koje, uprkos dokazima, nije započelo istragu u vezi sa stradanjima svojih građana. U oba slučaja nadležnost je jasna, posebno s obzirom na domicil žrtava.

Ova kolumna postavlja pitanja koja traže odgovore, odražava duboko nezadovoljstvo prema institucijama koje nisu ispunile svoju dužnost i poziva na odgovornost, ne samo na nacionalnom, već i na regionalnom nivou. (Vijesti.me)

---

Autor je advokat; izvršni je direktor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava

---