Ko će zaustaviti BiH srljanje u katastrofu, šta i kako dalje poslije odlaska „vođe“ - odgovor na ova pitanje potražili smo od dr. sc. Nasera Balića – doktor prava, psiholog i psihoterapeut:

U vrtlogu aktualnih zbivanja u Bosni i Hercegovini – borbe za vođu i protiv vođe, za i protiv odcjepljenja, za i protiv nacionalizma i fašizma, za i protiv iracionalnog srljanja u katastrofu – nameće se jedno, naizgled, jednostavno pitanje: šta poslije? Šta nakon što se nađu rješenja, kakva god ona bila? Šta poslije "vođe"? Ko će popuniti tu prazninu? Neki novi lik? Je li problem samo u vođi, bilo da je riječ o Dodiku, Hitleru, Trumpu, Putinu?

Na ova pitanja odgovor smo potražili od međunarodno priznatog, svestrano i široko obrazovanog Nasera Balića, doktora prava, filozofa, književnika, psihologa, prevoditelja...

„Vođa nije pravni, a ni pravi problem. Demokratski ustavi zemalja nisu ti koji rađaju vođu, “čvrstu ruku”, “lidera” ili “Führera”. Politički sistem, kakav je postavljen u većini zemalja Zapada, pa i kod nas, upravo je zamišljen da izbjegne koncentraciju moći“ – na početku svoje opservacije, rekao je dr. Naser Balić

Ako nije vođa, šta je onda stvarni problem?
„Radi se o psihološko-ideološkom pitanju, o pogledu na svijet koji je, u prvom redu, oblikovan “autoritarnim karakterom” koji preovladava u društvima sa nacionalističko-fašističkim tendencijama. Ideologija nacionalizma, koja je duboko ukorijenjena u našem regionu, i diktatura, čine nerazdvojni par. Novi likovi neće promijeniti ništa, – kaže dr. Balić

Kako onda birač može birati nekoga ko će raditi u njegovom interesu, kad, zatrovan ideologijom, traumama, propagandom i potisnutim željama, nije ni svjestan vlastitog interesa?
„Kada je nacija iznad svega, postajemo žrtve vlastite nesvjesnosti. Prihvaćanje ideologije nacionalizma, fašizma, dehumanizacije drugih – sve to rezultira nesvjesnom željom za “čvrstom rukom”. Takva “čvrsta ruka” trebala bi biti pravedna, dobra, bez obzira na to radi li se o manjoj ili većoj zajednici – porodici, opštini, entitetu, pokrajini, državi. Često, i oni koji se deklarativno zalažu za demokratiju, priželjkuju vođu koji će “pomesti”, “dovesti u red”, “pozatvarati”. No pravo pitanje glasi: kako izdići biračko tijelo na nivo koji zahtijeva demokratski sistem i pravna država? Kako osigurati da birači daju svoj glas onima koji su stručni, odgovorni, savjesni i pošteni? Jer, praznina koja ostaje kada se mjesto “Führera” uprazni, bit će brzo popunjena. I taj “novi vođa” lako može biti gori od prethodnog. U tom kontekstu, dobro bi bilo prisjetiti se riječi Friedricha Nietzschea, koji je predvidio uspon ideologija koje će zauzeti mjesto religije. Nakon što je religija izgubila primat, a istinsko štovanje Boga postalo folklor, Nietzsche je predvidio rast nacionalizma, komunizma i kapitalizma – ideologija koje danas postavljaju temelje mnogih društava. Nacionalizam, koji se stapa u čopor, Nietzsche vidi kao najodvratniju struju, dok je komunizam, unatoč svom porazu kao ideologija, i dalje nosilac potiskivanja individualnosti, legitimiranja diktature jednog čovjeka pod plaštom “diktature proletarijata”. Kapitalizam, koji sve mjeri kroz novac i profit, rađa novo idolopoklonstvo, uvodeći društvo u novu vrstu ropstva. I sve ove ideologije, koje oblikuju naš pogled na svijet, odražavaju duboku unutarnju potrebu za “nečim većim”, onim što se čini kao zaštita od svijeta u kojem osjećamo da nismo vladari vlastite sudbine, u kojem osjećamo strah od budućnosti i nesigurnosti, u kojem se osjećamo kao marionete u rukama vođa, politike ili ekonomije. Rješenje, koje Nietzsche shvata kao jedino, leži u tome da se pojedinci izdignu iznad same potrebe za ideologijom, vođama, nacijama, komunizmom i idolopoklonstvom novca. Temelj takvog slobodnog, psihički zdravog čovjeka postavlja se u djetinjstvu. Podržavajući samostalnost i slobodni razvoj djece, koji će kao odrasli biti sposobni za vlastito mišljenje i zastupanje svojih interesa, izgrađujemo društvo koje neće imati potrebu za vođom koji ih iskorištava, tlači i gura u sukobe. Kada djeca odrastaju u društvu koje im omogućava srećno djetinjstvo, društvo koje ne smanjuje njihovu autonomiju, već im daje prostor za osobni razvoj i rast, iz temelja se gradi drugačije društvo. Upravo je ovo tema koja se često zanemaruje, i na kojoj bi trebalo mnogo više raditi. Društvo u kojem djeca ne odrastaju u zdravim uvjetima, neće postati ni srećno, ni slobodno, ni demokratsko. Za to su potrebne i promjene u načinu funkcioniranja ekonomije, jer hijerarhijski način vođenja poduzeća postaje sve neefikasniji, a nove tehnologije nude drugačiji, fleksibilniji pristup organizaciji i vođenju. Stariji, koji su odrasli u uvjetima koji nisu omogućavali slobodan razvoj, također mogu raditi na svom intelektualnom i emocionalnom razvoju. Ako želimo bolji svijet, trebamo se pozabaviti korijenom svega – a korijen je svaki od nas pojedinačno. Nizbrdo je lakše, ali svaki korak smanjuje vidik. Naš izazov je u tome da se uspinjemo i proširujemo vidik za bolji svijet“, – kazao je na kraju dr. sc. Naser Balić