Dok nastaje ovaj tekst, cijeli stari dio Prijedora i okolna naselja uz rijeku Sanu nalaze se pod vodom. Voda je progutala ulice, avlije i domove, ostavljajući građane u očaju i neizvjesnosti. Ljudi su prepušteni sami sebi, boreći se s vodom kako znaju i umiju, dok nadležne institucije nijemo posmatraju katastrofu koja se mogla spriječiti.Ova katastrofa nije iznenadila one koji godinama upozoravaju na opasnost, ali jeste razotkrila potpuni kolaps sistema zaštite i prevencije. Vlasti su imale dovoljno vremena da poduzmu mjere, ali opet su zakasnile. Nije bilo blagovremenih upozorenja, nije bilo organizovane evakuacije, a krizni štabovi su, kao i obično, reagovali tek kada je voda već progutala grad.


Nije ovo prvi put da Prijedor tone, doslovno i metaforički. Poplave iz 2014. godine bile su gorka opomena, ali su obećanja o unapređenju sistema zaštite ostala prazna. Sistem odbrane od poplava, koji bi trebao štititi grad i njegove ljude, nije bio ni održavan ni unaprijeđen. Sada, dok se voda diže, vidimo rezultate tog nemara – ulice su postale rijeke, domovi su pod vodom, a ljudi napušteni od onih koji bi trebali biti prva linija odbrane. Građani Prijedora opet su prepušteni sami sebi. Organizuju se, pune vreće pijeskom, prave nasipe i spašavaju ono malo što im je ostalo. Dok oni pokazuju solidarnost i hrabrost, vlasti nastavljaju s izgovorima i beskrajnim analizama koje ne donose nikakva rješenja.


A gdje su sada oni pojedinci koji se revnosno slikaju pred svake izbore, smješkaju ispred kamera i obećavaju brda i doline? Gdje su sada ti profesionalni manipulatori koji griju stolice po raznim sastancima i daju kontroverzne izjave kako bi sačuvali vlastite guzice? Kada je voda odnijela sve pred sobom, njih nema nigdje. Nisu na terenu, nisu u čizmama među narodom, nisu tamo gdje je najpotrebnije. Njihova briga traje onoliko koliko traje i blic fotoaparata pred izbornu kampanju, a kada kriza pogodi narod, povlače se u sigurnost svojih kabineta, daleko od blatnjavih ulica i očajnih pogleda građana. A gdje je sada i gospodin Duratović, koji je po kratkom postupku iznudio rušenje privremenog nasipa kojeg su građani, u očaju i vlastitim sredstvima, podigli ne bi li se iole zaštitili od poplava? Da, i to se desilo. “Pucali smo sami sebi u nogu”, i to nije prvi put. Umjesto da podrži napore građana koji su se organizovali kako bi zaštitili svoje domove, Duratović je odlučio da sruši ono malo nade koje su imali. Sada, kada voda nosi sve pred sobom, odgovorni šute, a posljedice te odluke nose oni koji su ionako ostavljeni na cjedilu.


A vi, građani, u pamet! Tražite ostavke nesposobnih i pokušajte birati one koji će štititi vaše interese. Koliko još katastrofa je potrebno da bi se nešto promijenilo? Koliko domova mora biti uništeno da bi vlasti shvatile ozbiljnost situacije? Ovaj grad više nema vremena za obećanja i prazne priče. Svaka nova poplava donosi ne samo vodu, već i talas gnjeva i razočaranja među ljudima koji su se umorili od borbe protiv nebrige i nesposobnosti.

Vrijeme je da se postavi pitanje – hoće li vlasti konačno preuzeti odgovornost ili će građani i dalje sami voditi bitke koje bi država trebala spriječiti?