(Posvećeno uspomeni na Zaima Azemovića)

Zaim Azemović nije bio samo odjek minulih vremena
nije tek pripovijedao o patnji
bio je glas koji prkosi tišini
njegove riječi su probljeskivale svjetlost
Rožaje ga pamti u jutrima magle
kad prvi ezan razdvaja tamu među munarima
kad gorštaci sa dlanovima u brazdama
osluškuju vjetar što nosi trag njegovog pera
Pamtio je Zaim i sreću i radosti
i tuge i progone i rađanje i smrt
slike muhadžira u kolonama bez povratka
pogledi izgubljeni na rubu neba
stopala u prašini puteva što vode u neizvjesnost
Pisao je o gorštaku Bošnjaku
čiji su musafiri bili i tuga i dova
osmijeh skroman iskra suze u oku
pogrbljena leđa na izmaku života
tragovi epoha koje vjetrovi ne brišu
Koraci sitni ali od olova
stisnute knjige pod rukom
dlanovi ispucali od studeni i vremena
iz gorovite Bukovice donosio je istinu
među one što su strahovali od riječi
Učio je narod da su pravda i misao
jače od olova i suza
da ćutanje ponekad ranjava dublje od riječi
da ni oteti snovi ne umiru već samo čekaju svoj trenutak
Pisao je o čovjeku što se uzdiže u poniznosti
o vjeri koja ne klone pred iskušenjima
o malenima pred silnicima
a velikima pred Bogom
Podigao je ruke visoko ka nebu
u dovama dozivao Sandžak i njegove sinove
za domove pretvorene u pepeo
za dlanove što su drhtali pred praznim sofama
za one koji su otišli a nisu se vratili
Sa bolom u srcu je dočekivao i ispraćao izbjeglice
ratovi su okrutna svjedočanstva
ostaju u očima onih koji su ostali
u pričama onih koji su otišli
u suzama onih koje su zaboravili
Njegov Sandžak diše u slovima
u pričama putnika i prognanika
u ezanu što svjedoči prolaznost svijeta
ali ne i prolaznost onih što traju u riječima
I danas kad šapat prošlosti dodirne zidine
kad učitelji prenose misao kao zavjet
kad nevini opet dižu glas
njegova riječ lebdi nad njima kao mujezin u osvitu zore.