Država, da bi posvjedočila svoju moć i da bi pojednostavila svoje funkcionisanje i ukrotila one kojima žele da vladaju - mora da piše i usvaja zakone po kojima će se vladati svi njeni građani, bez razlike na status ili obnašanje javnih funkcija.
Ni jedna zabrana izglasana i usvojena nije dala očekivane rezultate ukoliko sami prekršioci nisu sankcionisani zbog svojih prijestupa - pa makar to bili čak i oni koji su te zakone ispisali i izglasali. Ali, ako su ti zakoni ispisani samo za podanike vlasti i režima onda ih nije trebalo ni ispisivati.

Ima jedno jelo u Srbiji i zove se mućkalica. E ta mućkalica je ovih dana prokuhala.
Ključa, mućka i vrije
u sred zemlje Srbije.
Baš i upravo zato što su zakoni pisani samo za podanike, raju i ostalu siću a vlastodršrcima ti isti propisi omogućavaju nosiocima režima beskrupuloznu vlast. Samo što nosioci režima nisu svjesni da tome mora doći kraj prije ili poslije.
Kada je Andrić pisao roman „Na Drini ćuprija“ – kao da je predskazao zbivanja koja će se zbiti u njegovoj ne rođenoj zemlji koju je više voljeo od rođene. Zapravo - pisao je da je Abidaga - zadužen za gradnju ćuprije - pare koje je dobijao od vezira da plaća radnu snagu koja radi na izgradnji mosta prisvajao sebi nedajući raji ni hljeba ni dukata. Vezir je imao namjeru da zidanjem svoje zadužbine narod zaradi i da bolje živi a ispostavilo se da je jedini koji je zaradio bio Abidaga što ga je na kraju koštalo glave. Zato ga Andrić slika kao svirepog čovjeka i tiranina. Kad radovi slabo napreduju njegov bijes brzo proključa, on postaje brutalan, beskrupulozan, bezdušan, ciničan,… S nipodaštavanjem gleda na ljudske muke i stradanja. Nemilosrdno kažnjava kulučare koristeći se surovim metodama. On je u strahu s kojim se nosi i strahom potčinjava narod na poslušnost ali i intimno-psihološkim strahom da ne izgubi povjerenje onih kojima je okružen.
Oko gradnje mosta bilo je i sporednih likova koji su upotpunjavali sliku događanja. Npr. Ćorkan koji se pijan kretao nesigurnim koracima po ogradi mosta i zabavljao posmatraće svojom igrom koja je bila na korak do smrti. Ili recimo Lotika – mađarica vlasnica hotela ali i podvodačica čija je klijentela imala priliku da iskusi i oproba njezine pohotne zemljakinje koje su se s vremena na vrijeme mijenjale.
U današnjoj uzavreloj srpskoj mućkalici i onoj u Beogradu i onoj u Banjaluci možemo prepoznati ove likove. Ima tu i Abidaga koji ima opet svog vezira jednog ili više od kojih strahuje, ima i Ćorkana koji zabavljaju mase, pa možda i koja Lotika koja nekom izgladnjelom pastuhu namiješta pun krevet itd.
Ali, Abidagina sudbina nam kazuje da svako zlo razara samo sebe i da mora biti kažnjeno.
Mnogi neće platiti glavom kao Abidaga ali će ih stići zakon i ruka pravde kad tad.

Za tri grama unešene droge u Singapur propisuje se smrtna kazna!! Pa zar se onda trebamo pitati kako to da je ta država – a zapravo to je samo jedan grad – jedna od najuspješnijih na planeti.
I u mnogim drugim zemljama, za velike grijehe postoje i smrtne kazne, pa se ipak nađe još onih koji stavljaju glavu na panj zbog svog neposluha. I pored svih ovih kaznenih mjera, prekršioci svjesni da će ih ne poštivanje propisa debelo koštati krše zakone i čine zabranjene radnje. Naravno ne i u Singapuru.
U SAD je krajem osamnaestog i tokom cijelog devetnaestog vijeka bila u nekim dijelovima prohibicija alkohola što se podrazumijevalo da je samo zabranjena bila proizvodnja, transport i trgovina dok konzumiranje nije bilo obuhvaćeno tim propisom. Tek 1920-te godine je zabranjen alkohol generalno u cijeloj SAD,A, već 1933-će godine ta zabrana je ukinuta Ruzveltovim amandmanom, jer nije dala očekivane rezultate.
Švedske vlasti se nisu služile zabranom ali, kada su u pitanju poroci koji direktno utiču na zdravlje formirali su tako visoke poreze na cigarete i alkohol da je cijena nekoliko puta viša nego u odnosu na druge evropske zemlje. Pa ipak alkoholičara u Švedskoj ima ne srazmjerno puno u odnosu na druge evropske države i u odnosu na broj stanovnika.
Šezdesetih godina prošlog vijeka nakon obimnih studija i neumoljivih statističkih podataka o broju stradalih u autonesrećama zemlje Zapadne Evrope su donijele zakon o obaveznoj upotrebi pojasa prilikom vožnje u automobilu. 1976. za vozaća i suvozaća, a 1984. za putnike na zadnjem sjedištu uz početnu i upozoravajuću kaznu od 40 DM za prekršioce. Danas je ne zamislivo voziti se u automobilu bez privezanog pojasa. Ne samo zbog kazne nego zbog sigurnosti samih učesnika u saobraćaju.
U Singapuru je i pljuvanje na ulici kažnjivo a za čik-dogorjelu cigaretu je prva kazna 30 dolara, druga 50 i tako redom.
Već dugo godina se šuška o zabrani pušenja u lokalima, ugostiteljskim objektima, javnim prostorijama pa i javnim slobodnim mjestima i površinama kao što su šetališta, ulice i sl. Zelene pol. partije – i ne samo zelene - u industrijskim zemljama se istrajno bore i skupljaju stotine hiljada potpisa protiv pušenja. A, na suprot sebe imaju znatan broj pušaća, duhansku industriju i stotine hiljada uposlenika , počev od uzgajivaća, prerađivaća do duhanske industrije i trgovine. Na koncu se postavlja pitanje treba li zabraniti uzgajanje duhana, i da li bi to pošlo za rukom državama i zakonodavcima. To sigurno ne bi uspjelo kao što ne uspijeva ni sa zabranama uzgajanja opojnih trava za proizvodnju droge. Tako isto je i sa zabranom alkohola i drugih opojnih sredstava i narkotika.
Ako bi smo se latili pera i hartije pa ispisivali sve moguče zabrane i zabranjivali raditi i proizvoditi sve ono što može naškoditi čovjeku – vrlo brzo bi smo zabranili uzgoj ječma, hmelja, šljive, grožđa, duhana, konoplje, krompira, jabuka i ostalog voća, i uz to ostali još bez mnogo biljnih preparata i supstanci od kojih se spravljaju lijekovi i ostali medicinski proizvodi. Isto tako bi došla na red zabrana proizvodnje visokokvalitetnog ćelika za proizvodnju ubojitih sredstava, oružja, brzih automobila koji odnose mlade živote, eksploatacija sirive nafte, proizvodnja plastike, ....... .
U prilog ovim zabranama idu i medicinske i zdravstvene studije. Bolesti koje pogađaju konzumente duhana, alkohola, i droge su skoro ne izliječive ili ostavljaju trajne posljedice na pacijentima. Troškovi liječenja i njega bolesnika oboljelih od ovih bolesti koje pogađaju zdravstveni budžet odnosno državu višestruko premašuju ostvarenu dobit proizvodnjom i prodajom ovih „otrova“ dodajući na to još i porez na promet koji uzima država. No bez obzira na sve činjenice i posljedice još uvijek i svaki dan je bavljenje proizvodnjom i trgovinom ovih proizvoda jedan od najprofitabilnijih poslova.
Zemlje u kojima je bar načelno zabranjeno pušenje na javnim mjestima idu korak dalje i već se bave i zagovaraju druge zabrane kao što je pljuvanje, podrigivanje i .......


Fina prašina – particulate matter
Fina prašina je nešto od čega se vrlo teško i skoro nemoguče zaštiti. U poređenju sa jednom ljudskom dlakom jedna čestica fine prašine je kao kuglica prečnika 3 do 5 mm naspram cijevi prečnika jedan metar.
Pored svih otrovnih sastojaka u duhanskom dimu se još nalaze i tako sitne čestice koje su definisane i imenovane kao fina prašina. Ali one se ili njima slične nalaze i u najobičnijem podrigivanju poslije napunjenog želuca i u neprijatnim gasovima koji se formiraju prilikom varenja hrane u crijevima i izazivaju nam stomačne tegobe.
Zašto ne podrigujete i ne prdite, zar vam nije ručak bio ukusan i prijatan?
Ovim rječima je navodno Martin Luter – crkveni reformator pitao svoje goste poslije ručka. Pitanje koje bi danas bilo sramota i pomisliti a pogotovo upitati nekog svog musafira kojeg ste ugostili. Tada, još u Srednjem vijeku je sasvim bilo normalno tako nešto pitati i ta „normalnost“ se protegla do danas u Zapadnoj Evropi. Na radnom mjestu u društvu u kući, za sofrom, ..... Nijemci i ostali evropljani za koje ne razvijeni svijet misli i vjeruje da su kulturni, se uopće ne stide što će ih neko čuti kada sasvim glasno proradi njihov auspuf , odnosno „ispuštaju“ tu tzv.finu prašinu. Onaj ko je duže i dublje upoznavao i upoznao perverzne zapadnjake može posvjedočiti da i prilikom ručka za stolom u blagovaonici ponekad ispuste „finu prašinu“. Za istočnjake je to velika sramota , bar za muslimanski dio Istoka gdje se uči od malih nogu da se to ne čini u prisustvu bilo koga, da je to ružno, da je sramno i da je jedna vrsta bezobrazluka, neodgojenosti i nepoštivanja.
Čestice fine prašine se u plućima infiltriraju u krv i putem krvi lageruju u organima. Zavisno od toga kakvog i kojeg su hemijskog porijekla - te tako čovjek obolijeva od određene bolesti. Međutim, samo jednim propisom je ovaj problem u zapadnim zemljama doveden na minimum.
Nešto slično se dešava i sa konzumentima svinjskog mesa. Pa kao što je „ispuštanje fine prašine“ u kulturi muslimanskog svijeta općenito, nešto ružno i sramno i što je krajnje drsko i bezobrazno činiti u tuđem prisustvu, dok se jede i pije, dok se jelo spravlja i servira, u blizini nimeta, a pogotovo dok smo pod abdestom – što je samim time ova sramota dovedena u kontekst zabrana koje propisuje vjera Islam ---- tako isto je samo jednim Božijim propisom ukinuto svinjsko meso na muslimanskoj sofri. Ne postoji ni jedan iskreni ljekar na Svijetu niti ekspert za ishranu koji preporučuje konzumiranje svinjskog mesa. Naprotiv. Skoro u svim savremenim bolnicama i zdravstvenim ustanovama je svinjsko meso izbačeno iz jelovnika, čak i u dječijim vrtićima u zemljama Zapadne Evrope se smanjuje ili potpuno izbacuje. Bolesti koje su uzrokovane konzumiranjem svinjskog mesa su raznolike, teško se otkrivaju i još teže ili skoro nikako izlječive. Kao što reče jedan istovremeno i teolog i mikrobiolog : samo dragi Bog zna šta sve sadrži svinjsko meso.
Sve nesreće ovog Svijeta su u najužoj sprezi sa onim što ulazi i što izlazi iz usta. U beskrupuloznoj trci za novcem i pozicijom najviše zla čovjek nanese i sebi i drugom svojim jezikom i svojom rukom. Direktno protiv drugog , a nesvjesno i indirektno protiv sebe i svoje djece i ne razmišljajući o tome da – kada atmosfera i ambijent bude zatrovan našim jezicima a, tržište i konzumenti budu prezasićeni otrovima – da će se krug jednog momenta zatvoriti baš i upravo tamo gdje je počeo.
*****
Oružje je zlo civilizacije i prijeti da uništi čovječanstvo
Možemo li makar i zamisliti današnji Svijet bez oružja?
Oliver Winchester je napustio šivanje košulja i 1857 g. osnovao fabriku oružja u Connecticutu / SAD. Največi dio njegovih prozvoda je naručila i kupila tadašnja država koja se borila protiv otcjepljenja nekih konfederalnih jedinica. Sam Winchester je iz rata izašao basnoslovno bogat. Kada je američko tržište bilo zasićeno oružjem on je potražio kupca u prekomorskim zemljama. No i tamo se uskoro javljaju neki Kalašnjikovi (Mihail Timofejević Kalašnjikov) i Šmajseri (Hugo Schmeisser). A, zatim je sve vrtoglavo krenulo „nizvodno“ preko tenkova, aviona i atomskih bombi.
Dakle, ono što su proizvođaći i trgovci preko svojih dilera plasirali na drugi kraj svijeta, daleko od svoje kuće - danas se to prodaje i kupuje - i to možda najviše baš tamo gdje se i proizvodi ili u neposrednoj blizini - u svakom sokaku, lokalu, neposredno ispred škole i ostalim frekventnim prolazima. Tako da ni djeca onih koji organiziraju ovu rabotu nisu zaštićena. Zar se ne dešava isto i sa oružjem. Zar nam je čudo ako se jedan tinejdžer koji redovno samo i sam u svojoj sobi gleda ubilačke i samoubilačke filmove dograbi očevog oružja i počini masakar kao ovaj zadnji polovinom Februara 2018 u jednoj školi na Floridi ili kao mnogi drugi do sada. Zašto se tome čude baš oni koji u kući imaju dvije, tri, ili više pušaka i revolvera i neograničeno puno municije. Ta nesigurnost koja je proizvedena zato što strahujete da će vas ili da bi vas mogao opljačkati neki naoružani provalnik proizvidi još veči i širi strah. Taj strah nastojimo eliminisati i neutralizirati posjedovanjem oružja i municije. Ali istovremeno proizvodimo i strah u čovjeku koji je tik uz mene i koji se isto tako želi naoružati. I tako to ide lančano.
U privatnim rukama – isključujući armije i druge oružane službe – se danas u Svijetu nalazi blizu jedne milijarde komada oružja. Nešto manje od jedne četvrtine ovog zbira je u rukama građana SAD-a. U Evropi najnaoružaniji narod – po glavi stanovnika – su Srbi i Crnogorci. Ako bi se vodili onom gornjom konstatacijom da se najviše naoružavaju oni koji strahuju – onda nam komentar nije potreban.
Moje neposredno iskustvo: imam u kući dječaka od deset godina. Dijete iz jedne muslimanske zemlje. Iz zemlje u kojoj već četrdeset godina traje rat. Dakle tamo je rat osnovna „privredna grana“. Taj momčić najviše voli da gleda ratne filmove , i to upravo one iz njegove zemlje. I on to doživljava kao jedan obični rivalitet ili onako kao mi evropljani kada gledamo fudbalsku utakmicu. U toj i u drugim zemljama u kojima puška puca već godinama je rat postao normalna stvar. Ljudi rođeni, odrasli i „sazreli“ između bombi i granata ne poznaju mir jer se u ratu snalaze kao riba u vodi. U takvom halu ne osvrću se na pravila i zabrane.
Trebalo bi sada pitati ( da su živi) Winčestera, Kalašnjikova, Šmajsera i sve ine proizvođaće i kupce ostalih ubojitih sredstava do tenkova, MIG-ova i Fantoma, dakle pitati ih jesu li proizvidili i kupovali oružje zato što strahuju da bi njih neko mogao ubiti, da budu sigurniji i da mirnije spavaju ili da mogu ubiti onoga ko im stane na put. No, ako oni mirnije spavaju onda oni drugi više strahuju, ili ako su i oni u poziciji i mogučnosti da se naoružaju do zuba. Zašto bi to pravo bilo uskraćeno nekom drugom. Ne sumnjivo je da su oni tada i svi ovi danas radili u interesu države ali kada je ta država podmirila svoje potrebe – osigurala sebe od vanjskog i unutrašnje neprijatelja – onda je tražila kupca izvan svojih granica i našla ga u najsiromašnijim i najneprosvijećenijim dijelovima svijeta.
Osamdesetih godina prošlog vijeka kada je bjesnio rat između Iraka i Irana tadašnja Jugoslavija ali svakako i druge zemlje su i jednima i drugima prodavali oružje i vojnu opremu. U Bugojnu je tada bila vojna fabrika pod imenom „Slavko Rodić“ pored ne brojeno drugih širom Jugoslavije. I zamislite : država SFRJ preko medija i svojih podanika se tobože zgražava i žali za tim narodima koji se ubijaju dok im istovremeno prodaje naoružanje i municiju i zadovoljno iza kulisa trlja ruke jer pravi dobar pazar . I da zlo bude veće prodaju i trguju u tajnosti i sa Irancima i sa Iračanima i strogo vode računa da se ovi ne bi sreli. Jednog dana dok su jedni u fabrici , vrše narudžbe, potpisuju ugovore i kupuju za debele pare - druge su naši maheri odveli negdje na izlet da se provedu sa Arapima a, Arapi vole provod i dernek - jer se ne smiju sresti. Drugog dana isto to čine sa Perzijancima dok Iračani obave posao u fabrici oružja. A sve to kako bi jugosloveni sačuvali „obraz“ i kako ovi iz delegacija zaraćenih država ne bi mogli ni pomisliti na takvu podlost – da tako od strane Arapa visoko cijenjeni jugosi prodaju oružje njihovom dušmaninu. (komentar jednog bugojanskog imama do kojeg su doprle vijesti o ovakvim prljavim rabotama je glasio: upamtite – sve će se ovo nama razbiti o glavu ) . I naravno, samo što je prošlo nekoliko godina topovi i granate namijenjeni dotadašnjim naivnim i starim kupcima zasuše bosanske šehere i Bošnjake u njima.
Kako bi sada bilo moguče oduzeti sva oružja od njihovih vlasnika. Naravno, nikako. Ne postoji taj mehanizam, zakon i zabrana koji bi mogao razoružati američki, ruski niti bilo koji drugi narod a pogotovo ne onaj čiji je život i sloboda u pitanju, kao npr. Čećene, Kurde, Albance, Bošnjake, .... To bi u svakom slučaju bio Sizifov posao kao i posao deminiziranja Afganistana u kojem je u poslednjih četrdeset godina od kako traje rat posijano toliko mina da bi trebalo više od četrdeset godina da se pronađu i deaktiviraju – pod uslovom da ni jedna ne bude više postavljena.

*****
Prema tome, pošto vlast i režim bilo kakav ne idu pod ruku sa lijepom i mehkom rječju – odnosno vlast svaka je kruta da je svakom podaniku ne mila – a da bi ostvarila svoj cilj i održala se na tronu – poseže za zabranama i brutalnim mjerama. Pa na kraju zašto se i zove tako kako se zove.

Kazivali su mi da je u jednoj bosankoj čaršiji za načelnika policije izabran i postavljen jedan korpulentni veterinar. Bijaše naočit, jak kao bik i još pored toga i karatista sa nekakvim pojasevima i danima kojima se ko biva rangiraju karatisti. No prilikom izbora a prije ustoličenja malo bliži i lični poznavaoci tog kandidata su sugerisali da ne bi bilo dobro da izaberu baš njega i čak su glasali protiv. Ipak, prošao je. Kao tobože zadovoljava kriterije. Nakon izvjesnog vremena se odmotalo da kandidat ima ljekarsku-neuropsihijatrijsku dijagnozu šizofrenika. No već je bilo kasno. Veterinar, šizofrenik je sada načelnik i ko će to sad sve vraćat na početnu liniju i da li je uopće moguće sve iz početka kad je procedura završena. Još vele da kad je otišao iz policije da je magistrirao i doktorirao.
Koliko šizofrenika ima koji su spravljali ove mućkalice nikada nećemo saznati.