Nurija Dervović Pašović je danas jedini živi svjedok četničkog pokolja iz Bjelopoljskog kraja u toku Drugog svjetskog rata.

Nurija je rođena 1939. u Rasovu, Bjelopoljskom naselju, tj.u južnom Sandžaku, od oca Selman ef. Dervovića i majke Timke Begović. Otac joj je bio šerijatski sudija i vjeroučitelj u bjelopoljskoj gimnaziji i važio za jednog od najuglednijih Bjelopoljaca tog vremena.

Malo je poznato da je u Kraljevini Jugoslaviji, na području Sandžaka tajno djelovala teroristička organizacija „Crna ruka“ koja je likvidirala najuglednije Bošnjake. Selman efendija je nekoliko puta bio meta tih srpskih nacionalista, ali je nekako izbjegavši njihove zasjede živio do 05. maja 1943. godine kada ga je sustigla krvava četnička kama.

Nurijini roditelji: Timka i Selman-ef. Derovivić

U velikoj četničkoj ofanzivi tokom Božića tj. 07. januara 1943. popaljena su sva bošnjačka sela u Bjelopoljskom srezu (Donjem Bihoru), izuzev prigradskog bjelopoljskog naselja Rasova, gdje su živjele muslimanske i pravoslavne bogate familije.

Od muslimanskih familija u Rasovu su bile najpoznatije: Begovići, Dervovići, France i druge, a od pravoslavnih- familije Šebek, Furundžići, Malevići...

Zbog obostranog dogovora o nenapadanju, Rasovo, kao bogato mjesto je, u prvom četničkom pokolju 07. januara 1943. bilo pošteđeno. Međutim, četnicima je bogatstvo rasovskih muslimana zapalo za oko pa su planirali kako da ga se dočepaju.

Povod za napad na Rasovo bio je što je neko od lokalnih Srba zapalio kuću Milića Šebeka. Vjerujući da su mu kuću zapalili komšije Bošnjaci, on je sutradan zapalio kuću komšije i kuma mu Derviš-bega Begovića. To je bio okidač četnicima da krenu u novi zločin, pljačku i paljevinu rasovskih Bošnjaka.

Četnici Rada Korde, poznatog zlikovca sa Pešteri, pojačani sa lokalnim rasovskim četnicima, te su noći popalili u Rasovu sve bošnjačke kuće, masakrirali dvadeset i devet Bošnjaka, dok se njih trideset, bježeći od četničke kame, udavilo u nabujalu rijeku Lim.

O toj krvavoj noći svjedoči nam Nurija Dervović svojim bolnim sjećanjem:
„Rođena sam u Rasovu, jednom od najljepših mjesta u Limskoj dolini. Moj otac Selman Dervović je sa mojom majkom Timkom Begović imao šestoro djece. Dva sina, Mustafa i Ćemal, su im umrli dok su bili mali.

U vrijeme četničkog pokolja, te 1943. živjeli su u kamenoj kuli od tri sprata smještenoj nedaleko od Lima na jednom velikom imanju. Prve godine svog djetinjstva provodila sam sa sestrama: sedmogodišnjom Ifetom, devetogodišnjom Ulfetom i bratom Fadilom.
Kao član naše familije bila nam je i hizmećarica (kućna pomoćnica) Nazifa Sijarić iz Godijeva.
Kada je počeo Rasovski pokolj, imala sam tri i po godine i sjećam se da je te večeri u našu kulu nagrnulo mnoštvo ljudi.

Kasnije sam saznala da su to bili mještani koji su bježali od četnika i kod nas tražili spas. Svi su se nadali da četnici neće napasti Selman-efendijinu kulu, jer je moj otac bio ugledna ličnost, imućan, poznat i veoma poštovan u cijelom kraju.

Laž autora knjige Batrića Baća Rakočevića

Tog dana, pred akšam nam je došao u posjetu bliski majčin rođak, Husnibeg Begović, inače otac poznatih sandžačkih intelektualaca Džavida Begovića i Šefke Begović-Ličina. Dajo Husno je, na prijedlog mog oca, kod nas te noći ostao na konaku i igrom slučaja ostao živ (baš te noći četnici su mu zapalili čardak od tri sprata i ubili osam članova familije).

Iako sam bila mala, sjećam se da se naša kula prepunila preplašenim narodom i da je tu nastala panika, vriska i nezapamćen metež.

Nešto kasnije četnici su opkolili i našu kulu, zapalili štalu iza kuće u kojoj se nalazilo sijeno i slama. Vatra je zahvatila verandu i ulazna vrata, pa je dim počeo ulaziti u sobe. Gušeći se od dima, pridošli narod je iskakao kroz prozore naše kule i bježao ka Limu.

Mnogo puta, majka mi je pričala, kako je tih majskih dana neprestano padala kiša, pa je Lim od silnih padavina bio nadošao i mutan, a kako tu nije bilo mosta, ka drugoj strani, gdje je bio spas, moglo se bježati samo preko vode...

Mještanin Amir Franca, ujahavši konja prvi je zagazio u Lim. Za rep njegovog konja, držeći se jedan za drugog, u lancu se uhvatila kolona ljudi. Kako je Lim bio valovit i dubok, nekom nejakom bi popustio stisak ruke i živi lanac bi se tada prekinuo. Tako se te noći u Limu utopilo oko trideset ljudi.

Moj otac nije htio bježati. Ostao je sa nas tri sestre u kuli, a moja majka Timka je sa bratom Fadilom i hizmećaricom Nazifom pobjegla preko bašči ka Limu. Kako nije mogla da pređe preko rijeke, zajedno sa Fadilom i Nazifom su sakriveni u žbunju prenoćili.

Čula je kada su četnici ispod prozora kule urlali i zvali moga oca:
„Selmo, Selmo iziđi napolje!!!“
Moj otac je izašao sa starijim ćerkama Ifetom i Ulfetom i sa mnom u naručju. Kada su mu četnici prišli prepoznao je među njima dvojicu svojih nadničara Srba, braću Sreta i Gruja Rudića iz Rasova, koji su toga dana radili na našem imanju.

On je stajao na pragu, govoreći im da mu djecu poštede, a ako treba nek njega odmah ubiju. Međutim, oni su se na njegove riječi oglušili i bezdušno nas zasuli rafalima. Pri toj njihovoj paljbi, mene je metak okrznuo ispod dojke i ispod ruke i izašao van, gdje mi je od te rane tu ostao trajni ožiljak. Svoj krvavi pir, četnici su završili bajonetima i kamama, tako da su mom ocu odsjekli glavu, koja nikada nije pronađena.

Taj je masakar sutradan uslikao fotograf Daut Idrizović gdje se na slici vidi trup mog oca bez glave i pored njega ubijene mi sestre Ifeta i Ulfeta. Mene su četnici mimogred uboli nekoliko puta bajonetom, ali kako sam bila punačko dijete, bajonet me je samo okrznuo i napravio mi površinske rane, tako da sam jedino ja preživjela taj porodični pokolj.

Tako ranjena, naslonjena na mrtvog oca i sestre, u lokvi krvi provela sam cijelu noć.

Sutradan, kad su Bjelopoljci došli u Rasovo, našli su me skoro bez svijesti. Po ocu mi starija sestra Ismeta, koja je bila udata za Bjelopoljca Hajra Dizdarevića, saznavši za Rasovski pokolj, odmah je stigla u pratnji italijanskih bolničkih kola i svojih rođaka Dauta Idrizovića i Hasa Burdžovića.
Tada se pored mog ubijenog oca Selmana i sestara Ifete i Ulfete slikao jedan italijanski bolničar, pa je tu sliku 1984. pisac Batrić Rakočević stavio u svoju knjigu o Bijelom Polju gdje je napisao laž da su moga oca i sestre ubili italijanski fašisti, a ne četnici!

Kada su Daut i Haso primjetili da sam živa, uzeli su me i poveli italijanskim bolničkim kolima u bjelopoljsku bolnicu gdje sam neko vrijeme ostala na liječenju. Pronašli su i moju majku Timku, brata Fadila i Nazifu pored Lima, i njih su poveli u Bijelo Polje i smjestili ih kod Bajramspahića, očevog nam rođaka. Tamo se moj mlađi brat Fadil razbolio od boginja i od visoke temperature ubrzo umro.
Kako je Bijelo Polje bilo prepuno izbjeglica iz okolnih sela, Italijani su organizovali naš prebačaj do Rožaja gdje smo tu ostali neko vrijeme. Odatle su nas premjestili na Kosovo u mjesto Istok i smjestili u jednoj školi.

Komšije Albanci su nam donosili hranu, slamu i sijeno kako bi imali na šta da legnemo. Našim mukama ni tu nije bio kraj, pa smo krenuli nazad u Sandžak i otišli u peštersko selo Suhi Do kod Tutina. Tu je živio polubrat moje majke Jonuzaga Mušović (inače otac poznatog historičara Ejupa Mušovića).

U Tutinu smo ostali do 1950. godine a onda doselili u Novi Pazar kod mog tetkića Meha Bejtića. Tada je Meho bio visoki partijski funkcioner i kasnije jedan od najuspješnijih predsjednika Opštine Novi Pazar.

Kod moje tetke Hateme, Mehove majke, sam odrasla, tu završila osnovnu i Ekonomsku školu. Kasnije u ulici Šabana Koče majka kupila jednu kućicu, gdje nas je od izatkanih ćilima izdržavala.

Udala sam se 1960. godine za Sulejmana Pašovića rodom iz Nove Varoši i sa njim imala tri sina: Fikreta, Mustafu i Zlatana koje sam kao samohrana majka sama odgojila.

Prije šesnaest godina od srčanog infarkta, iznenda mi je preselio najstariji sin Fikret, u tridesetprvoj godini života, a za njim je ostalo dvoje maloljetne djece.

Nekako bih hude sudbine, život me nije mazio. O mom životu bi se mogao ispisati bestseler roman. Čini mi se, od kako sam kročila na zemlju, borila sam se sa nedaćama i životnim teretom. Trudila sam se da svakom učinim dobro, čak više nego što sam o sebi vodila računa. Dok sam živjela u Prištini, mnogo djece mojih prijatelja i rođaka se kod mene školovalo, mnogo musafira gostovalo, a da nikom nisam ni jedan perper naplatila.

Vremena se promojenila, pa sad niko nikom dobro ne pamti. Emerom Božjim, godinama sam podstanar i jedva se borim za egzistenciju.

Kliknite na sliku pogledajte video

Nisam mogla ni sanjati da će me život oboriti na samo dno. Ali eto, Allah mi je dao veliki sabur i sve ovo prihvatam kao iskušenje kroz koje sam morala proći. Ono što ti je zapisano, od toga ne možeš pobjeći.

Sada sam već blizu devete decenije, nekadra sam i bolesna. Živim kao podstanar sa nezaposlenim sinom Mustafom, a sin Zlatan povremeno radi na bauštelu. Nisam mogla ni sanjat da ću umrijeti u tuđem vatanu i sa brigom što mi sinovi nemaju sopstveni krov.

Još da napomenem da sam sinovica velikog dobročinitelja Bjelopoljca Huzeirage Dervovića, rođenog brata mog ar. oca Selmanefendije, koji je 1924. poslie četničkog pokolja u Šahovićima, spasio sedamdeset uglednih Bjelopoljaca od planirane likvidacije, tako što je u Skoplju prodao sve svoje dućane i sa vrećom zlata otišao u Beograd kod predsjednika vlade Nikole Pašića da otkupi živote uhapšenih Bjelopoljaca. Tada mu je Nikola Pašić obećao da će ih pustiti pod uslovom da muslimani glasaju za Radikale, što je i učinjeno.

Do dana današnjeg, niko od bjelopoljskih političara se nije sjetio da podigne spomenik Huzeiru Dervoviću ili bude inicijator da se njegovim imenom nazove neka institucija ili ulica, tako da su zasluge mog amidže i rahmetli mog oca potpuno zaboravljene i obezvrijeđene.

Tako i meni, kao žrtvi četničkog pokolja od Novopazarskih vlasti niko nije izašao u susret da riješim sebi stanbeno pitanje.

Mnogo puta sam se ovdje u Novom Pazaru obraćala Boračkoj organizaciji i Socijalnoj ustanovi za dodjelu nekog stana, makar garsonjere, ali nisam imala jaku „vezu“ i uvijek je imalo „prečih.“ No, Allah je Onaj koji sudi nepravjednima.

Neka Allaha dž.š. starici Nuriji podari još koju godinu života i još sabura, a one koji su u situaciji da joj pomognu da ne umre u tuđem vatanu, nek Allah osvijesti i učini ih velikim dobročiniteljima. Amin.

Asmir-ef. Crnovršanin i Sadik Cakan Čuljkoviću u posjeti Nuriji sa namirnicama