Na pitanje šta je danas najprječe Ummetu islama, sigurno bi svaki musliman na svijetu odgovorio: - Najprječa je riječ tawḥīda (riječ Božje jednoće) i tawḥīd riječi (jedinstvo riječi) Ummeta u svijetu.

Muslimani su, kao nijedan monoteistička zajednica, čuvali i sačuvali princip tawḥīda u vjeri kroz stoljeća burne povijesti, naročitu u zadnja dva stoljeća u kojima se u svijetu pojavio snažan modernistički pokret ateizama – bezbožništva.

Međutim, ta dosljednost u tawḥīdu muslimana u vjere nije adekvatno primijenjena u pogledu tawḥīda njihove riječi, tj., jedinstva njihovog usuglašenog i uspješnog praktičnog djelovanja u modernoj povijesti kako na lokalnoj tako i na globalnoj razini.


Umjesto gradnje mostova povjerenja među sobom, muslimani su uglavnom gradili mostove poslušnosti prema drugom, često na račun jedni drugih po principu da bi jedan preživio, drugi mora biti žrtvovan u interesu moćnoga, koji diktira ponašanje ovom prvom. Muslimani su potrošili mnogo energije u religijskom dijalogu s drugima, posebno na Zapadu, očekujući da će se njihova iskrena namjera za suživot i toleranciju adekvatno vrednovati.

Vremenom se pokazalo da to nije baš tako. Ta spoznaja najjasnije se očituje na primjeru odnosa prema genocidu u Gazi, gdje život palestinskog musliman nema jednaku vrijednost s njegovim susjedima. Dakako, taj odnos naspram Gaze ne bi bio takav da muslimani, kojih u svijetu ima oko dvije milijarde, imaju efikasnu tawḥīd – jedinstvo riječi i djela na globalnoj sceni.

Sa velikim zadovoljstvom mogu kazati da muslimani u posljednje vrijeme počinju ozbiljno uviđati koliko je štetno nejedinstvene njihove riječi i djela. Počinju, dakle shvaćati koliko je važna njihova jedinstvena i zajednička riječi na globalnoj sceni u duhu „riječi tawḥīda“, gdje im se sugerira da su oni „Jedan Ummet“, „Jedna Sudbina“ i „Jedna i Jedinstvena Zajednica“, koja ima ulogu posrednika u svijetu.


A gdje drugo već u Mekki, gdje im je Qibla, Muslimanska svjetska liga – Rabita okupila je po drugi puta u Ramazanu svjetsku muslimansku ulemu s jednim ciljem, a to da na temelju „riječi tawḥīda“, polože zavjet na „tawḥīd riječi“ protiv podjela i međusobnih sukoba radi uskih mezhebskih i političkih interesa.

Bio sam počašćen pozivom od Šejkha Muhammeda Abdulkerima al-Isaa da u Mekki ovoga Ramazana 1446. (6-7, marta, 2025) prisustvujem dugom sazivu konferencije pod naslovom „Izgradnja mostova između islamskih škola – put do efikasnog islamskog ujedinjenja“.

Moje zadovoljstvo je uvećano povjerenjem od Šejkha al-Isaa da na konferenciji moderiram prvu sesiju o temi: „Razumijevanje različitosti i kultura jedinstva“. Nakon otvaranja konferencije, koje je zakazano u 11.00 sati navečer, ta prva sesija je trebala biti održana u 1.30 – 2.30 poslije pola noći. No, potrošenoj je previše vremena do sehura, pa je prva sesija odgođena za sutradan u 14.00 sati.


Na otvaranju govorili su domaćin Šeikh al-Isaa, gost Sheikh Abdullah bin Bayya, predsjednik „Foruma Abu Dabi za mir“, dr. Hamid Šahriyar, generalni sekretar „Svjetske akademija za zbližavanje među islamskim školama“ iz Teherana i drugi.

Iako je bilo vrijeme poslije pola noći, nisam osjećao umor od puta niti sam zadrijemao. Uživao sam u porukama za jedinstvo Ummeta i odgovornost uleme da radi na tom putu savjesno i odgovorno. Znam da su to bile lijepe riječi, koje treba pretvoriti u lijepu praksu, što nije uvijek slučaj. Pa ipak, lijepo je makar čuti lijep govor, jer uvijek u povijesti je „na početku bila riječ iza koje je slijedila akcija, kao što će i na kraju biti riječ, iza koje će slijedi obračun pred Allahom Svevišnjim“.

Nakon toga slijedio je sehur, a nakon sehura sabah-namaz u Haremu Mekke. Na spavanje se ide malo prije izlaska sunca i spava se do podne-namaza. Da, tako je. Ovdje u Mekki noć se pretvara u radni dana, a dan se pretvara u noć za odmor u postu.

Naravno, sve savršeno funkcionira. Svako zna svoje mjesto. Hodočasnici obavljaju Umru u savršenoj harmoniji. Zaista, ta smirenost i skrušenost ljudi dok tavafe oko Kabe je uvijek impresivna, ali čini mi se u vrijeme Ramazana taj duh vjere, koji se očituje na licima ljudi je nešto što dodatno oduševljava.

Rečeno mi je da oko tri milijuna ljudi klanja teraviju-namaz u Haremi Mekke. Bio sam i ranije u vrijeme Ramazana u Mekki, ali ovoga puta, vjerovatno i pod utiskom konferencije o jedinstvu Ummeta, osjećao sam neko posebno zadovoljstvo ispunjeno nadom da moj Ummet konačne kreće putem ka uspjehu na Ovome i spasu na Drugome svijetu.


Mnogo sam razmišljao o ovoj, rekao bih, povijesnoj konferenciji u Mekke baš u ovim povijesni okolnostima u svijetu, gdje se mnogo više priča o ratu, nego o miru, gdje nema karizmatičnih svjetskih lidera, kojima se može vjerovati, gdje nema pouzdanih posrednika u rješavanju mnogih verbalnih i oružanih konflikata.

Naravno, Gaza je prva u mojim mislima, ali i Ukrajina. Prvi slučaj je pitanje mog Ummeta, a drugi je pitanje mog europskog kontinenta.

Možda ste pogodili. U tom mom razmišljanju upalila se svjetlica na kraju tunela. Vidim Rabitu kako hrabro i mudro preuzima ulogu posrednika na temelju kur'anske upute da su muslimani Ummet Sredine („Ummatan Wasaṭan“) između krajnosti ili konflikata, a to znači da imaju ulogu svjedoka (šuhadāʿ) i posrednika (wusaṭāʿ) u rješavanju nesporazuma između krajnosti, odnosno konflikata.

Nije li, dakle, došlo vrijeme da muslimani pojam wasaṭiyya shvate kao imperativ za njihovo posredništvo u rješavanju konflikata između sebe samih, ali i između drugih, umjesto da se kroz govor o wasaṭiyyi očekuje od njih izvjesna umjerenost i podobnost na Zapadu?


Da, to zadovoljstvo, koje sam doživio u Mekki ovih dana, htio sam podijeli s vama, a to je da Kraljevina Saudijska Arabija pod efikasnom palicom prestolonasljednika Prica Muhammeda bin Selmana bin Abdulaziza Al Sauda, uvjeren sam svjesno, preuzima ulogu posrednika u rješavanju konflikata kako unutar-muslimanskih tako i izvan-muslimansko-globalnih. To je pravi smisao wasaṭiyye – posredništva, koje Kur'an zagovara, gdje baš danas dok ovo pišam Princ Muhammed bin Selman na svom prijestolju prima predsjednika Ukrajina Volodymyr Zelenskog, kojemu treba pomoć u rješavanju nesporazuma sa Donaldom Trampom, ali i sa Vladimirom Putinom.

Možda je neskromno, ali moram reći da sam oduvijek sanjao da doživim da Mekka bude stvarni orijentir muslimanima u vremenu i prostoru, gdje je Qibla, gdje se rodio najbolji insan od svih insana, gdje je potekla objava da ugasi žeđ duše, gdje izvire Zemzem da ugasi žeđ tijela, gdje se lica i srca milijuni ljudi okreću pet puta na dan da održe vezu s nebom.

Ovaj Ramazan ću pamtiti i po tome što se iznova javlja briga o Bosni u Saudijskoj Kraljevini. To sam doživio u emisiji najgledanijeg ramazanskog programa „Al-Liwan“, kojeg vodi jedan on najvrsnijih saudijskih novinara Abdullah al-Midayfar.

U dvosatnom razgovoru o Bosni sa Abdullaho, osjetio sam onu istu ljubav i brigu kod braće Saudijaca, koju pamtim iz vremena teških iskušenja za naš narod i državu.

Zar treba reći da sam se iznova uvjerio da je Kraljevina Saudijka Arabija naš iskreni brat i prijatelj. To mi kao narod i država nikad ne smijemo zaboraviti.

Zato neka zauvijek živi bratsko prijateljstvo između Kraljevine Saudijske Arabije i Bosne i Hercegovine! Amin!