Dragi moji,
Evo nas još jednom zajedno u blagoslovu mjeseca Ramazan. Lijep je osjećaj milosti Svevišnjeg u Ramazanu dok zajedno sehurimo, postimo, slušamo mukabelu i iftarimo u porodičnom ozračju i, naravno, dok se u duši suosjećamo sa radostima i žalostima Ummeta našeg.


Kao nikada dosada, posrećilo mi se da baš uoči Ramazana posjetim muslimane u dalekoj Kambodži. Kao ni vi, vjerovatno, nisam razmišljao o njima. Štoviše, bio sam iznenađen pozivom na „Islamski Samit – Islam i Budizam“ od Muslimanske Svjetske Lige – Rabite. Pa zar u Kambodži ima muslimana?


I to baš da se „Samit islamsko-budistički“ zakaže uoči ramazana 28. šabana, 1446 /27. februar, 2025. god. Put je dalek – 14 sati avionom iz Sarajeva, ali radoznalost uvelike ublažava umor na putu. Računao sam na moje iskustvo sa dalekom jugoistočnom Azijom. Zavolio sam taj miris azijskog zraka u Maleziji, osvojio me taj tihi korak i ljubazni osmijeh azijskih ljudi, zaljubio sam se u tu azijsku ljutu hranu i to ekskluzivno azijsko voće, kao što je azijski kralj „Durian“, čiji miris na početku nije prijatan, ali kada se na njega naviknete, postanete njegov ovisnik. Baš tako, ja sam postao ovisnik o „Durianu“.

Doček na aerodromu bio je na viskom nivou a na putu do hotela gledao smo velike bilborde sa portretima premijera Kambodže Samdecha Moha Borvora Thipadiea Huna Mantea i generalnog sekretara Muhameda Abdulkerima Al-Isaa. Dobio sam odgovor – u Kambodži ima muslimana.


U svom uvodnom govoru viši ministar za specijalna pitanja pri Vladi Kambodže dr. Osman Hasan pozvao se na inicijativu, koju je podijelio sa generalnim sekreterom Rabite Šeihkom al-Isaaom u Sarajevu prilikom međunarodne konferencije "Članovi parlamenata i vjerski lideri za mir i suživot" 12.02. 2024. god., koja je okupila oko 400 učesnika iz svih krajeva svijeta, da se u Pnom Penu (Phnom Penh), Kambodža, također održi slična konferencija kao u Sarajevu. Bilo mi je drago čuti da je baš Sarajevo bilo inspiracija za veliku Rabitinu međunarodnu konferenciju u Pnom Penu, Kambodža, koja je 27. 02. 2025. god. okupila 180 delegata iz 31 zemalja svijeta. Pored stranih delegata, međunarodnoj konferenciju u Pnom Penu, koja je nazvana povijesnom, prisustvovalo je 1,800 imama, hatiba i islamskih učitelja Kmer-muslimanske zajednice zajedno sa budističkim klerom od nekoliko stotina.


Pomalo nestvarno, ali priča višeg ministra Osmana Hasana u Vladi Kambodže o javnom, društvenom i državnom prisustvu bila je impresivna. Ministar Hasan je izrazio posebnu zahvalnost bivšem premijeru Kambodže Samdechu Techou Hunu Senu, inače ocu sadašnjeg premijera Samdecha Thipadeia, koji je ostavio u naslijeđe svom sinu politiku „win-win“, gdje svi Kambodžani pobjeđuju nakon što su preživjeli zloglasni režim Pol Pota (Saloth Sâr 1925-1998) i njegovu armiju „crveni kmeri“.

Od oko trinaest i pol milijuna stanovnika, muslimani u Kambodži čine 5%, većinski su teravadski budisti. Za razliku od nekih drugih sredina, gdje su budisti većinski poput Indije, Burme i Šri Lanke, suživot između budista i muslimana u Kambodži je primjeran, što dokazuje značajan broj muslimana u državnoj službi, kao i broj džamija, kojih, prema riječima moga pratioca Haruna, guvernera jedne kambodžanske pokrajine, ima oko šest stotina i isto toliko musalla bez munare, gdje se obavlja svih pet namaza (naglašavam svih pet namaza jer u Kambodži se pojavila jedna sekta pod islamskim imenom, koja propagira da je muslimanima samo džuma-namaz farz, bez ostalih dnevnih namaza).


Složena je povijest indokineskih država – Vijetnama, Laosa i Kambodže, ali se čini da Kambodža po svom položaja, gdje na jugozapadu izlazi na Tajlandski zaljev, dio Južnog kineskog mora i Tihog oceana, gdje graniči na zapadu i sjeveru s Tajlandom, na sjeveru s Laosom te na istoku i jugu s Vijetnamom, ima najsloženiju povijest od svih. Otuda je još u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću Kambodža postala žrtvom svog položaja. Regija njenog glavnog grada (Phnom Penh/Udong/Lovek) ležala je na istoku theravada kulturne zone koja je uključivala Burmu i Siam, i bila je vrlo blizu na južnoj granici agresivnom siniziranom Vijetnamu. Regija je, drugim riječima, ležala duž kulturne linije rascjepa. Svaka sličnost sa položajem Bosne je slučajna.

Zanimljiv je sljedeći podatak o tragediji iz moderne povijesti Kambodže. Naime, u martu 1970. Nacionalna skupština Kambodže izglasala je uklanjanje princa s vlasti. Ubrzo nakon toga nova, proamerička vlada je objavila da je Kambodža postala republika. Ovaj potez, koji je okončao hiljadu godina kraljevstva Kambodže, koji je obnovljen 1993., dogodio se u kontekstu invazije vijetnamskih komunista, umiješanosti SAD-a u Vijetnamski rat i rastućeg građanskog rata unutar Kambodže između vlade i snaga navodno lojalnih princu Norodomu Sihanouku. Potonji su ubrzo bili pod kontrolom Komunističke partije Kambodže.


Novi režim je ukinuo novac, tržišta, formalno školovanje, budističke vjerske obrede, kao i sve druge vjerske prakse, uključujući i islamske. Privatno vlasništvo je ukinuto. U strmoglavoj jurnjavi prema socijalističkoj utopiji, skoro dva miliona Kambodžanaca, ili svaki četvrti stanovnik Kambodže, umro je od prezaposlenosti, pothranjenosti i pogrešno dijagnosticiranih bolesti ili je brutalno pogubljen.

Mnogi su čuli za Kambodžu upravo po ovoj tragičnoj povijesti, koja je trajala decenijama. Manje je poznato da u su u svemu tome bili i muslimana žrtve te kambodžanske tragedije.

Napadi koje su na Kambodžu izvodili stanovnici regije koja je danas dio Vijetnama, oslabili su imperiju i period nazadovanja je počeo. Kralj je zemlju stavio pod francuski protektorat 1863. i zemlja je postala dio Francuske Indokine 1887. Nakon japanske okupacije za vrijeme Drugog svjetskog rata, Kambodža je dobila potpunu nezavisnost od Francuske 1953. godine.


U aprilu 1975. nakon sedam godina borbe, komunističke snage Crvenog Kmera zauzele su glavni grad Phnom Penh. Najmanje 1,5 milion Kambodžanaca izgubilo je život ili u pogubljenjima ili od gladi tokom vladavine Crvenih Kmera na čijem je čelu bio Pol Pot. Prema nekim procjenama, poginulo je čak oko 2,5 miliona ljudi, što je oko jedna četvrtina cijelog stanovništva. Najveći broj pogubljen je na “poljima ubijanja”. To je izraz za polja na kojima su izvršena pogubljenja. Ubijani su oni koji su imali veze sa prošlim režimom ili sa stranim režimima, profesionalci, intelektualci, etnički Vijetnamci, etnički Tajlanđani, etnički Kinezi, muslimani koji su većinom pripadnici naroda Čam, kršćani, budistički monasi. Ako vidimo cifru poginulih, možemo zaključiti da je muslimansko stanovništvo desetkovano usljed ubijanja, gladi i bježanja u druge države. U decembru 1978. došlo je do invazije Vijetnamaca koji su otjerali Crvene Kmere u periferiju. Vijetnamska okupacija je trajala deset godina i došlo je do građanskog rata koji je trajao dvadeset godina.


Ovo je jedno od velikih zlodjela komunističkih vlada širom svijeta. Neki ateisti one koji slijede neku religiju optužuju za sva ubistva i ratove na svijetu i predstavljaju stvari tako da bi, kad ne bi bilo religija, vladao mir na Zemlji, govoreći da je religija izvor svakog zla. Ali, oni svjesno izostavljaju činjenicu da su upravo ti ateistički i sekularni režimi pokrenuli najveće sukobe u povijesti čovječanstva. Prvi i Drugi svjetski rat nisu započeli vjernici, niti su u USSR-u i Kini milioni ljudi izgubili život zbog vjere, nego zbog ateističkih režima.

Islam je na područje Indokine došao preko grupa Javanaca i Indijaca i trgovaca Arapa i proširio se među pripadnicima naroda Čam tokom vrhunca njihove kraljevine na jugu Indokine. Islam se tu proširio i među nekim drugim narodima. Muslimani ovde većinom govore kmerskim jezikom.

Dolaskom komunista na vlast 1975., muslimani su imali težak period u Kambodži do gotovo potpunog istrebljenja. Mnogi mesdžidi su uništeni, namaz nije bilo dozvoljeno obavljati. Mnoge muslimanke natjerane su na brak sa nemuslimanima, koristiti neki jezik mimo zvaničnog bilo je zabranjeno i otežano. Islamske knjige bile su spaljene i muslimane su istjerali iz njihovih sela. Glavna džamija u kojoj sam klanjao džumu-namaz 28.02. 2025. god. bila je pretvorena u Pol Potovu vojnu kasarnu. Obnovio ju je jedan Emiračanin. Danas izgleda vrlo impozantno u centru Pnom Pena.


Tako isto, danas je u Kambodži slobodno biti musliman u kući i na ulici i, naravno, na međunarodnoj konferenciji o islamsko-budističkom dijalogu. Pružena mi je prilika da moderiram sesiju o borbi protiv ekstremizma i nasilja. Slušao sam pažljivo govore budističkih monaha iz Kambodže, Malezije i Nepala, kao i imama iz Honk Konga, Filipina i muftije iz Albanije. Ljubaznošću i lijepim riječima nije bilo kraja. Ni ja nisam ostao dužan, već sam pozvao Rabitu da se još više i još češće otvore vrata komunikacije muslimana s svijetom izvan takozvanog zapadnog svijeta. Milijuni musliman žive u sredinama sa pripadnicima istočnih ne-ibrahimskim tradicijama. Dijalog, što je u stvari „odnos s javnošću“ muslimana s drugim i drugačijim je temeljni princip islam, o kojom se šire razne predrasude i pogrešno shvaćanje.


Jednodnevna povijesna konferencija „Islamski Samit – Islam i Budizam“ u Pnom Penu završena je sa pozivom na dijalog, suživot i toleranciju između islama i budizma. Nažalost konferenciji ni osobno prisustvovao generalni sekretar Muhammed Abdulkerim al-Isa zbog bolesti. Dostojno ga je predstavlja njegov pomoćnik dr. Muhammed al-Madždui.

***
Dan nakon konferencije, petak 28.02.2025., proveo sam u Pnom Penu u pratnji brata Gazalije, koji me odveo u „Muzej genocida“. Nisam imao namjeru da istražujem tu bolnu povijest Kambodže jer je kratko vrijeme, ali na ponudu da posjetim „Muzej genocida“ prihvatio sam radoznalo, ali s određenom zebnjom da li mogu to podnijeti. Muzej je smješten u centru grada Pnom Pena, zapravo u mjestu zatvora Pnom Penovog režima. Mnogo je turista bilo na ulazu u Muzej. Ne znam zašto, ali imao sam ogromnu tremu pri ulasku i susretu sa užasnim slikama mućenja, s brojnim zatvorskim čelijama, s ljudskim lubanjama, koje te nijemo gledaju i nijemo karaju pitanjem gdje si bio da me spasiš od genocida. Velika je to površina, gdje su ljudi mućeni i ubijani iz čistog hira i nečiste ideologije mraka u ljudskom mozgu. Ne središtu kompleksa stoji ploča s natpisom „Nikad nećemo zaboraviti zločin počinjen u vrijeme režima Demokratske Kampučije“ („Never will we forget the crimes committed during the Democratic Kampuchea regime“).


I ovdje je slučajna sličnost s nama u Bosni. Nije namjerna, ali jeste sugestivna. Dok sam stajao pored ploče sa natpisom „nikad nećemo zaboraviti“, ugledao sam grupu kambodžanskih učenika, koji su došli na čas historije. Prišao sam im s pozdravom i zamolio ih da se s njima slikam. Oni su bili tako ljubazni i nasmijani da su me oduševili. Usput sam navratio do stola, gdje je jedna gospođa prodavala knjige o historiji Kambodže i Pop Potovom režimu. Autori knjiga su Zapadnjaci, koje je ova gospođa kopirala. Kupio sam nekoliko knjiga. Jednu sam gotovo pročitao u avionu.


Petak je pa smo nakon obilaska Muzeja otišli na džuma-namaz u prelijepu džamiju u Pnom Penu s dvije munare. Već sam rekao džamiju je dao obnoviti jedan Emiračanin. Džamija je bila prepuna klanjača, uglavnom mladih i sredovječnih ljudi. Iz poštovanja, ali i radi prepoznatljivosti obukao sam džube i ahmediju. Naravno, svi su gledali u mene s poštovanjem. Mladi hatid je imao kratku hutbu o nastupajućem mjesecu Ramazanu. Imao je lijep glas i ponizan pogled. Osjećao sam se lijepo i razmišljao o našem Ummetu u Kambodži, a onda su mi misli odletjele do Gazi s pitanjem: - Dokada će ummetska djeca u Gazi biti ubijana? Sve dotada dok se ummet ne vrati izvoru svoje vjere i morala – odgovorio sam sam sebi. Ramazan je prilika da se to i dogodi – ako Bog da.

Oko 17.00 sati let za Dohu bio je spreman. U Dohi sam sehurio prvi dan Ramazana 1446/2025. uz lijepi ezan na aerodromu. Nisam osjećao umor od dugoga puta. Osjećao sam neku posebnu blagost i sreću što sam musliman i što mogu reći da gdje god dođem u svijetu imam s kim podijeliti moju vjeru i moju sreću što zajedno pripadamo ummetu. Na vrijeme sam stigao na prvi iftar kod kuće.

Eto, dragi moji htio sam s vama podijeliti ovo iskustvo što sam ga imao u Kambodži.

Nadam se da sam vam uljepšao ove prve dane Ramazana u 1446/2025. godini uz iskrenu čestitku:

Ramazan Šerif Mubarek Olsun!