Kolumne
Foto: X Screenshot
EVROPSKO BOLNO OTREŽNJENJE
|
|
Autor: Akademik prof. dr. Adamir Jerković
Objavljeno: 02. March 2025. 14:03:56
Historia est magistra vitae. Historija je učiteljica života. Stvarno i jeste, a pripovijest nema direktne ali ima iskustvene veze sa savremenim događajima koji se tiču agresije Rusije na Ukrajinu odnosno nesporazuma Evrope i SAD. Oni će, sve su prilike, nanijeti štete Kijevu, a korist će imati Vladimir Putin.
ISKUSTVA PROŠLOŠTI. Uoči II sv. Rata, nakon sramne Minhenske konferencije i appeasmenta vlada UK i Francuske, počelo je nestajanje Čehoslovačke. Nesretni tadašnji predsjednik Emil Hácha suočen sa aneksijom Sudeta, pokušavao je pregovarati sa nacističkom Njemačkom na tajnom noćnom sastanku 14. na 15. 3. 1939., ali bezuspješno. Hitler i Göring zaprijetili su nemoćnom Háchi da ako ne preda Češku avioni Luftwaffea će odmah bombardirati Prag. Satjerali su ga u ćošak i prisilili da potpiše dokument o komadanju Čehoslovačke. Završio je kao marioneta i 7 godina kasnije pokopan je u bezimenom grobu od strane Crvene armije.
Nakon skoro 90 godina slično se događalo proteklih dana u Washingtonu sa predsjednikom Ukrajine Zelenskim, kojemu je Trump presudio u Ovalnom uredu u vezi sa ratom Kijeva i Moskve. Ono što sam najavljivao, dogodilo se. Ukrajina je bez trunke milosti bačena u čeljusti Putina. Pokazalo se da se u svijetu nisu promijenili odnosi. Nema više ni Hitlera ni Hache, ali je ostala logika velikog kapitala (SAD) koji nameću svoja pravila u globalnim odnosima. Ukrajina je danas plijen velikih. Rusija je izvršila 24. 2. 2022. agresiju nazivajući to benigno „specijalnom operacijom“. Od tada traje rat u kojem su stradale desetine hiljada ljudi u Ukrajini koju su Rusi nemilosrdno tukli sa najrazornijim oružjem. A, zapravo, ovo je rat Evrope i Rusije preko leđa Ukrajine, koja je ohrabrena s pomoći iz arsenala SAD i evropskih država. Ovaj ratni sukob se razvlači preko tri godine sa nikakvim izgledom Ukrajine za konačnu pobjedu. Riječ je, zapravo, o pogrešnoj politici Evrope, koja se globalno odlikovala nesamostalnnošću u odnosu na SAD. Evropske prijestolnice su godinama slijepo slijedile Washington i bile potpuno zavisne od njega. Od pada SSSR-a SAD imaju dominantnu, narcisoidnu i arogantnu politiku u vladanju svijetom. U unipolarnom svijetu oni rade što im je volja, bez ikakvog zazora, ograda i međunarodnih obaveza. Slušaju samo svoj glas pri čemu su ih bespogovorno slijedili Evropljani, koji jednostavno nisu imali svoju spoljnu politiku. Posebno od 2008. Evropa se predala potpuno u ruke SAD i bile i do kraja lojalne. U unilateralnom svijetu juriš prema istoku postao je proklamovana američka doktrina, iako je uoči ujedinjenja Njemačke u razgovorima između Bakera i Genschera sa Gorbačovom početkom februara 1991. dogovoreno da nema pomjeranja granica NATO-a ni za pedalj prema zemljama bivšeg Varšavskog ugovora.
ŠIRENJE NATO-A PREMA ISTOKU. Tri godine kasnije Clintonova administracija je izmijenila ove planove. U geostrateški centar stavila je proširenje NATO-a prema Ukrajini i Gruziji, što je stvorilo veliki otpor Rusa prema američko-evropskom prodoru. Kada su kasnije, 2004, u punopravno članstvo primljene Litvanija, Latvija, Estonija, Slovenija, Rumunija, Bugarska to je već bila kulminacija. Uznemireni Putin je na Minhenskoj konferenciji 2007. rekao da Rusija neće više tolerirati proširivanje prema istoku. Da se ne šali pokazala je vojna intervencija u Gruziji avgusta 2008. i etabliranje nezavisnih a nepriznatih „država“ Abhazije i Južne Osetije. Sa znanjem Amerikanaca nakon toga je „maknut“ ukrajinski predsjednik Janukovič zbog svog proruskog uklona. Ameikanci su se tako očigledno umiješali u događaje u Ukrajini. Sporazumi iz Minska su propali a da se suštinski nisu ni ostvarili, jer ih očigledno nisu htjeli provesti u život ni Amerikanci, ni vlada Ukrajine ali ni Nijemci odnosno Francuzi. Potom je Putin uputio dva sigurnosna formata, jedan prema SAD a drugi prema Evropi. Amerikanci su ga glatko odbili polovinom decembra 2021. godine. Nakon 20 dana Putin je napao Ukrajinu i tako započinje rat uz potpunu angažiranost NATO-a koje su predvodili Amerikanci na strani Kijeva. Putin stalno ponavlja da ne želi NATO na svojim granicama. Washington je, međutim, samuvjereno kazao Lavrovu da namjerava postaviti svoje rakete tamo gdje oni sami procjene da treba da budu. Pod uticajem SAD Zelenski je brzo odustao od pregovora zaboravljajući Kissingerovu maksimu da je „biti neprijateljem SAD opasno, ali biti im prijatelj - pogubno“. U sve se upleo i tadašnji britanski premijer Johnson koji je stalno govorio o „zapadnoj hegemoniji“. Iako su Amerikanci uložili 114,2 mrd $ pomoći, Trump je utrostručio ovu sumu na 350 mlrd $, a račun je ispostavljen Zelenskom, koji je pritjeran u ćošak bio spreman potpisati već pripremljeni sporazum o rijetkim mineralima da je došlo do usaglašavanja o sigurnosnim pitanjima.
NAPLATA PRIJATELJSTVA. Svađa u Ovalnom uredu koju je vidio cijeli svijet udaljila je potpuno dvojicu predsjednika. Sve ukazuje da je do ovog igrokaza došlo uz prethodno napravljenu scenografiju u kojoj su čelnici SAD, htjeli poniziti svog gosta. U prenosu iz Bijele kuće vidjeli smo kolonijalni uklon Trumpa prema predsjediku jedne suverene države. U ulozi ruskog advokata Trump je rekao da je Zelenski “pun mržnje“ prema Putinu i da je „bezobrazan prema SAD-u“, pri čemu su napali „ukrajinskog diktatora“ za nasilno upućivanje regruta na bojišta. Trump i Vance su otvoreno igrali po ruskim notama. Ukrajinski predsjednik je uvučen u dobro pripremljenu zamku. Naivno je vjerovao da može pridobiti Trumpa za savezništvo pri čemu je djelovao zbunjeno kada su ga počeli napadati. Trump je imao monopol na riječ. Stalno je prekidao Zelenskog a onda zbog „nezahvalnosti“ praktički ga „otjerao“ iz Ovalnog ureda. U Moskvi imaju razloga za likovanje. Vraćam se na početak ove priče. Za razliku od Háche Zelenski je pokazao hrabrost i dostojanstvo. Najveći dobitnik je bez sumnje Putin kojemu se isplatilo surovo ratovanje. Ovo je kraj savezništva Kijeva sa SAD, koje su uvukle Ukrajinu u iscrpljujući rat, a sada traže naplatu tog „prijateljstva“. Ovo su i posljednji dani američke vojne pomoći. Trump je pokazao da uvaćžava jake a ne gubitnika. Ukrajinu je svrstao u ove druge. Kijev se sada mora osloniti na EU, koja istina nema sposobnost da popuni prazninu. Zbunjena Evropa koja je u knockdownu poslije godina lojalnosti teško se snalazi u ovom dar-maru. Dolazi period otrežnjenja koji će biti veoma težak. Evropa mora tražiti svoj put i zauvijek napustiti podređenu politiku spram Amerike u kojoj je bila američka krpa. Očekujem da će zemlje Starog kontinenta, koje su indirektna strana u ovom ratu, morati da potraže jasnije, pragmatičnije puteve za svoju bezbjednost. Sve su prilike da je ovo izgubljena bitka sa neizvjesnom subinom za NATO. Daj Bože da griješim.
ISKUSTVA PROŠLOŠTI. Uoči II sv. Rata, nakon sramne Minhenske konferencije i appeasmenta vlada UK i Francuske, počelo je nestajanje Čehoslovačke. Nesretni tadašnji predsjednik Emil Hácha suočen sa aneksijom Sudeta, pokušavao je pregovarati sa nacističkom Njemačkom na tajnom noćnom sastanku 14. na 15. 3. 1939., ali bezuspješno. Hitler i Göring zaprijetili su nemoćnom Háchi da ako ne preda Češku avioni Luftwaffea će odmah bombardirati Prag. Satjerali su ga u ćošak i prisilili da potpiše dokument o komadanju Čehoslovačke. Završio je kao marioneta i 7 godina kasnije pokopan je u bezimenom grobu od strane Crvene armije.
Nakon skoro 90 godina slično se događalo proteklih dana u Washingtonu sa predsjednikom Ukrajine Zelenskim, kojemu je Trump presudio u Ovalnom uredu u vezi sa ratom Kijeva i Moskve. Ono što sam najavljivao, dogodilo se. Ukrajina je bez trunke milosti bačena u čeljusti Putina. Pokazalo se da se u svijetu nisu promijenili odnosi. Nema više ni Hitlera ni Hache, ali je ostala logika velikog kapitala (SAD) koji nameću svoja pravila u globalnim odnosima. Ukrajina je danas plijen velikih. Rusija je izvršila 24. 2. 2022. agresiju nazivajući to benigno „specijalnom operacijom“. Od tada traje rat u kojem su stradale desetine hiljada ljudi u Ukrajini koju su Rusi nemilosrdno tukli sa najrazornijim oružjem. A, zapravo, ovo je rat Evrope i Rusije preko leđa Ukrajine, koja je ohrabrena s pomoći iz arsenala SAD i evropskih država. Ovaj ratni sukob se razvlači preko tri godine sa nikakvim izgledom Ukrajine za konačnu pobjedu. Riječ je, zapravo, o pogrešnoj politici Evrope, koja se globalno odlikovala nesamostalnnošću u odnosu na SAD. Evropske prijestolnice su godinama slijepo slijedile Washington i bile potpuno zavisne od njega. Od pada SSSR-a SAD imaju dominantnu, narcisoidnu i arogantnu politiku u vladanju svijetom. U unipolarnom svijetu oni rade što im je volja, bez ikakvog zazora, ograda i međunarodnih obaveza. Slušaju samo svoj glas pri čemu su ih bespogovorno slijedili Evropljani, koji jednostavno nisu imali svoju spoljnu politiku. Posebno od 2008. Evropa se predala potpuno u ruke SAD i bile i do kraja lojalne. U unilateralnom svijetu juriš prema istoku postao je proklamovana američka doktrina, iako je uoči ujedinjenja Njemačke u razgovorima između Bakera i Genschera sa Gorbačovom početkom februara 1991. dogovoreno da nema pomjeranja granica NATO-a ni za pedalj prema zemljama bivšeg Varšavskog ugovora.
ŠIRENJE NATO-A PREMA ISTOKU. Tri godine kasnije Clintonova administracija je izmijenila ove planove. U geostrateški centar stavila je proširenje NATO-a prema Ukrajini i Gruziji, što je stvorilo veliki otpor Rusa prema američko-evropskom prodoru. Kada su kasnije, 2004, u punopravno članstvo primljene Litvanija, Latvija, Estonija, Slovenija, Rumunija, Bugarska to je već bila kulminacija. Uznemireni Putin je na Minhenskoj konferenciji 2007. rekao da Rusija neće više tolerirati proširivanje prema istoku. Da se ne šali pokazala je vojna intervencija u Gruziji avgusta 2008. i etabliranje nezavisnih a nepriznatih „država“ Abhazije i Južne Osetije. Sa znanjem Amerikanaca nakon toga je „maknut“ ukrajinski predsjednik Janukovič zbog svog proruskog uklona. Ameikanci su se tako očigledno umiješali u događaje u Ukrajini. Sporazumi iz Minska su propali a da se suštinski nisu ni ostvarili, jer ih očigledno nisu htjeli provesti u život ni Amerikanci, ni vlada Ukrajine ali ni Nijemci odnosno Francuzi. Potom je Putin uputio dva sigurnosna formata, jedan prema SAD a drugi prema Evropi. Amerikanci su ga glatko odbili polovinom decembra 2021. godine. Nakon 20 dana Putin je napao Ukrajinu i tako započinje rat uz potpunu angažiranost NATO-a koje su predvodili Amerikanci na strani Kijeva. Putin stalno ponavlja da ne želi NATO na svojim granicama. Washington je, međutim, samuvjereno kazao Lavrovu da namjerava postaviti svoje rakete tamo gdje oni sami procjene da treba da budu. Pod uticajem SAD Zelenski je brzo odustao od pregovora zaboravljajući Kissingerovu maksimu da je „biti neprijateljem SAD opasno, ali biti im prijatelj - pogubno“. U sve se upleo i tadašnji britanski premijer Johnson koji je stalno govorio o „zapadnoj hegemoniji“. Iako su Amerikanci uložili 114,2 mrd $ pomoći, Trump je utrostručio ovu sumu na 350 mlrd $, a račun je ispostavljen Zelenskom, koji je pritjeran u ćošak bio spreman potpisati već pripremljeni sporazum o rijetkim mineralima da je došlo do usaglašavanja o sigurnosnim pitanjima.
NAPLATA PRIJATELJSTVA. Svađa u Ovalnom uredu koju je vidio cijeli svijet udaljila je potpuno dvojicu predsjednika. Sve ukazuje da je do ovog igrokaza došlo uz prethodno napravljenu scenografiju u kojoj su čelnici SAD, htjeli poniziti svog gosta. U prenosu iz Bijele kuće vidjeli smo kolonijalni uklon Trumpa prema predsjediku jedne suverene države. U ulozi ruskog advokata Trump je rekao da je Zelenski “pun mržnje“ prema Putinu i da je „bezobrazan prema SAD-u“, pri čemu su napali „ukrajinskog diktatora“ za nasilno upućivanje regruta na bojišta. Trump i Vance su otvoreno igrali po ruskim notama. Ukrajinski predsjednik je uvučen u dobro pripremljenu zamku. Naivno je vjerovao da može pridobiti Trumpa za savezništvo pri čemu je djelovao zbunjeno kada su ga počeli napadati. Trump je imao monopol na riječ. Stalno je prekidao Zelenskog a onda zbog „nezahvalnosti“ praktički ga „otjerao“ iz Ovalnog ureda. U Moskvi imaju razloga za likovanje. Vraćam se na početak ove priče. Za razliku od Háche Zelenski je pokazao hrabrost i dostojanstvo. Najveći dobitnik je bez sumnje Putin kojemu se isplatilo surovo ratovanje. Ovo je kraj savezništva Kijeva sa SAD, koje su uvukle Ukrajinu u iscrpljujući rat, a sada traže naplatu tog „prijateljstva“. Ovo su i posljednji dani američke vojne pomoći. Trump je pokazao da uvaćžava jake a ne gubitnika. Ukrajinu je svrstao u ove druge. Kijev se sada mora osloniti na EU, koja istina nema sposobnost da popuni prazninu. Zbunjena Evropa koja je u knockdownu poslije godina lojalnosti teško se snalazi u ovom dar-maru. Dolazi period otrežnjenja koji će biti veoma težak. Evropa mora tražiti svoj put i zauvijek napustiti podređenu politiku spram Amerike u kojoj je bila američka krpa. Očekujem da će zemlje Starog kontinenta, koje su indirektna strana u ovom ratu, morati da potraže jasnije, pragmatičnije puteve za svoju bezbjednost. Sve su prilike da je ovo izgubljena bitka sa neizvjesnom subinom za NATO. Daj Bože da griješim.
FULL VIDEO of the heated exchange between Trump, Vance and Zelensky pic.twitter.com/NskL3URZZB
— BNO News Live (@BNODesk) February 28, 2025
