Kada je Ministarstvo vanjskih poslova obaviješteno direktno od novog američkog predsjedništva predvođenog predsjednikom Trumpom, u January 2025. godine da se spreme da dočekaju 181 osobu na trajni boravak nazad u Bosnu, siguran sam da su odmah pomislili da je to neka vrsta šale. Možda su se i obradovali da čuju da neko želi da se vrati dok nisu saznali šta je pravi razlog. Jer vjerovatno bosansko stanovništvo nažalost uglavnom želi da napusti Bosnu zbog teške političke i ekonomske situacije i visokog procenta nezaposlenosti. Ipak, 181 bosanski državljanin je na listi za deportaciju kao rezultat povišenih mjera ’čišćenja’ svih imigranata koji su ostali u Americi nezakonito. Iako su samo šest osoba od navedenih 181, napravili prave kriminalne prekršaje, jedan od njih arapskog porijekla sa bosanskim pasošem, dok ostalih 175 osoba proglašeni krivim jer su ostali u Americi u nadi da započnu nove živote. Radili su teške poslove koje Amerikanci ne bi htjeli da rade. Radili su vikende i noćne smjene. U konačnici oni su bili dio populacije koji su pomagali američkoj ekonomiji.

Moja familija, kao i mnoge druge, izgubili su sve što su godinama stekli u jednom danu, kada je počela agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992. Zatečeni smo na Dobrinji, sarajevskom naselju koje je bilo opkoljeno agresorskim snagama i koje je pretrpilo najteže dane od svih ostalih djelova Sarajeva. Odmah na početku rata, s tim da smo živjeli u zgradi koja se nalazila na prvoj liniji, naš stan je granatiran i srušen. Pogođen je sa četri 125 mm granate i potpuno devastiran. Postali ismo izbjeglice u svome gradu. Sve što smo imali je život i nadu za bolje sutra. Svi moji snovi da postanem fudbaler su srušeni.

Kada smo iz namjere da spasimo goli život bježali iz Dobrinje, pucali su na moju sestru i mene iz zloglasnog “plavog kamiona” u Nedžarićima, što nas je primioralo da se vratimo na početne položaje. Dok, 16.godišnja sestra je bila u šoku, a ja sam morao da igram ulogu hrabrog brata koji je nagovorio da opet pokušamo, iako sam bio još prestrašeniji od nje. Znao sam da se još veci pakao spremao u Dobrinji i nisam htio da iznevjerim tatin plan da izbjegnemo iz Dobrinje.
Prljavi rat je ostavio mnoge vječne ožiljke u meni. Moj dobar drug i komšija Sedin je ubijen snajperskim hicem odmah ispred mojih prozora. Moj amidža Ismet, ubijen je na Otesu u momentu dok se hrabro vratio da pruži pomoć ranjenom drugu. Moja nana Šaćira, tri mjeseca nakon njegove smrti, umrla je od boli i tuge za sinom.

Dobrinja, Sarajevio: Aerodromsko naselje, rat juni 1992. (Foto: veterani.ba)

Iskreno, da sam i ja jedan od ovih 175 migranata što čekaju deportaciju, nakon svega što mi se dogodilo u životu, i ja bih izabrao ostanak u Americi po svaku cijenu. U našem slučaju, dolazak u Ameriku bi bio nemoguć da nije bilo pomoći Ineternational Rescue Comittee, neprofitne organizacije čije je misija bila pomaganje osoba koje su izguble sve u ratu i pomaganje imigracije u Ameriku. Dolazak u Brooklyn je donio nove izazove. Moj otac Ćamil se razbolio i proglašen je nesposobnim za rad. S tim da je mama bila u godinama i bez znanja engleskog jezika, ali je bila primorana da radi samo slabo plaćene poslove. Sestra Aida, zet Ibro i ja smo bili svjesni situacije. Radovi u restoranima i hotelima su bili naša prva radna iskustva. Svo troje smo nedugo zatim primljeni u CUNY fakultete, što je značilo, škola ujutro, pa druga smjena rad u restoranu; i tako svaki dan. Kada smo postali fakultetski obrazovani, dobili smo normalne poslove i počeli raditi od ponedjeljka do petka. Vjera u bolje sutra i složnost uskoro su rezultirali kupovinom naše prve zgrade u Forest Hills, NY 2004. godine. Za vrijeme Covida, sestra je kupila i drugu kuću u Queensu, dok sam ja kupio još jednu u Westport, Connecticut. Ništa od navedenog ne bi bilo moguće, da nam nije pružena ruka pomoći da dođemo u zemlju snova. Naši uspjesi se ne mjere samo imovinom koju posjedujemo, već i taksama / porezima koje plaćamo. Ja sam ponosan na takse koje plaćam državi, i samim tim poštujem zakon, u nadi da će se ti prihodi iskoristiti da se pomogne neka druga porodica pogođena tragedijom sličnom onom kao što je moja obitelj preživjela. Ta ista porodica može krenuti istim stopama kao što smo mi i postati značajan kontributer američkoj ekonomiji.

Novi zakoni u 2025. ukidaju sve pomoći osobama izvan Amerike, što znači da zatvaramo vrata novim potencijalanim platišama, ne tako malih taksi. Svi zaposleni u kompanijama koje pružaju vanjsku pomoć će izgubiti poslove i aplicirati za nezaposlenost.

Trenutno mi je 47 godina. Radim kao Cybersecurity konsultant. Oženjen sam i imam dvoje zlatne djece. Živimo dobro. Postali smo naturalizovani Amerikanci 2001. godine. Zahvalan sam za sve što imam IRC-u, rođacima sa očeve strane koji su nam pomogli da dođemo u Ameriku, dočekali i dali ruku prve pomoći. Naravno i svim ljudima koji su vjerovali u nas. Najzahvaliniji sam ondašnjoj američkoj vanjskoj politici koja je imala razumijevanja za tragediju u Bosni i Hercegovini i Sarajevu koje je bilo pod opsadom 1400 dana, i bili su uz prognanike kad smo najviše trebali.

Najzad, svi smo mi imigranti, Amerika je zemlja imigranata. Jedina je razlika kojoj generaciji imigranata pripadamo.