U normalnim međunarodnim odnosima, tj. onda kada se striktno primjenjuje međunarodno pravo, "subjekti", npr. države članice UN-a, su važniji igrači na međunarodnoj i geopolitičkoj sceni, nego što su tzv. "faktori" tj. nego neki nedržavni činioci, koji, za razliku od subjekata, nisu članovi UN-a niti nekih drugih relevantnih međunarodnih organizacija. Jer, subjekti, obično, normalno funkcionišu (kao nosioci prava i obaveza) u normalnim međunarodnim odnosima i tada dolazi do izražaja njihova regularna, pozitivna, "pravnostvarajuća" i "ugovorna", odnosno, "pregovaračka" sposobnost, koju faktori nemaju.

U “poremećenim”, pak, međunarodnim (međudržavnim, ali i unutardržavnim) odnosima, kada se ne poštuje pozitivno pravo, kakav je danas npr. slučaj u Bosni i Hercegovini, Ukrajini i još nekim drugim državama, sve češće se javljaju, izbijaju na površinu, tzv. "faktori" (činioci), koji, u političko-pravnoj ravni posmatrano, postaju, gle čuda, preči i jači igrači od samih “subjekata”, iako, za razliku od subjekata, nemaju svoj puni međunarodno-pravni niti unutrašnjo-pravni legitimitet, legalitet niti kapacitet. Dakle, faktori, u takvoj neregularnoj situaciji postaju jači igrači, iskazujući svoju jaču faktičku i praktičnu sposobnost bilo negativnog-štetnog, bilo pozitivnog-korisnog djelovanja i uticaja na legalne i redovne tokove međunarodnih odnosa. “Negativni” potencijal ili uticaj tih faktora ogleda se prije svega u njihovoj faktičkoj sposobnosti da krše međunarodno parvo i da narušavaju međunarodne odnose, dok se njihov “pozitivni” potencijal ili uticaj, tiče njihove sposobnosti da daju pozitivan doprinos normalnim, pozitivnim, redovnim kretanjima i procesima na međunarodnoj sceni. Taj negativni, remetilački kapacitet faktora, koji je uvijek latentna rušilačka prijetnja, često puta “prisiljava” međunarodnu zajednicu i njene predstavnike na donošenje odluka koje delegitimiziraju i tjeraju sa scene one normalne, prave, legitimne subjekte, a sve to s ciljem prihvatanja i davanja šanse i primata ovim negativnim faktorima-činiocima. Ovo u nadi da će ti faktori, iako u normalnim uslovima ne bi došli do izražaja, dati efektniji doprines rješenju nekog gorućeg problema (npr. aktuelni primjer politike RS-a, HDZ-a i Trojke u BiH koje su preferirane u odnosu na probosanske snage i samu državu BiH kao neospornog subjekta). I, naravno, takve “iznuđene” odluke međunarodne zajednice itekako su dobrodošle faktorima jer se sad oni nameću kao nezamjenljivi i jači politički, ekonomski, bezbjednosni, igrači, koji zbog svoje faktičke snage i potencijalne “pregovaračke” I ucjenjivačke relevantnosti, neizostavno moraju biti uzeti u obzir i stupiti na mjeto subjekata, koje su potisnuli sa scene. Drugim riječima, pobjeđuju nelegitimni, remetilački, igrači-faktori isključivo zbog svoje prijeteće destrukcije, a gube na važnosti oni normalni, legalni, legitimni, pozitivni, bezazleni subjekti, koji bivaju izgurani sa scene jer nisu bili sposobni odigrati ulogu koja se od njih očekivala (tako da oni više nisu od bitnog uticaja na konkretna dešavanja). Ovakav pad i potpuni ili privremeni odlazak sa scene takvih subjekata (npr. SDA i DF u BiH) je “logičan”, jer dok su bili u ulozi subjekata nisu se znali ponašati, pogotovo u novonastalim, neregularnim, poremećenim uslovima i odnosima, bilo na lokalnom bilo na globalnom planu, u kojima se nije poštovalo niti pozitivno unutrašnje niti međunarodno pravo.
Ovdje nam postaje jasno kako i zašto se u današnjoj Bosni i Hercegovini, koja je, formalno-pravno posmatrano, punopravna članica UN i subjekt međunarodnog prava i međunarodnih odnosa (dakle regularan igrač), zašto se u njoj i u vezi sa njom “tolerišu” antibosanske politike novopridošlih “faktora” i “subjekata”, zašto se ne primjenjuje međunarodno pravo, zašto se ne uvažavaiju evropski standardi o ljudskim i građanskim pravima i slobodama i sl. I, također, postaje nam jasno zašto je SDA, kao “najlegitimnija bošnjačka politička stranka”, koja se smatra najglavnijim “čuvarom opstanka cjelovite i suverene BiH”, spriječena da kao najjači državotvorni subjekt, sa svojim punim stranačkim kapacitetom uđe u vlast u državi BiH? Zašto je otvoreno gurnuta u drugi plan skoro cjelokupna (pro)bosanska državna i politička aktivnost, legitimnost, legalnost, subjektivitet i politički kapacitet skoro svih bitnih probosanskih državotvornih faktora i subjekata u državi BiH?

S druge strane, članice Trojke, kao manje legitimni faktori, izborile su se za jači uticaj i veću podršku i povjerenje međunarodne zajednice, iako se, shodno mnogim mišljenjima, naročito kada je u pitanju opstanak građanske BiH, radi o destruktivnijim, štetnijim, nacionalističkijim, nesposobnijim političkim strankama. No, one su, svojom “boljom” organizovanošću, svojom koalicionom “prihvatljivošću”, uz svesrdnu podršku Visokog predstavnika, EU i međunarodne zajednice, iz pozicije faktora izborile su se za jaču poziciju, postale su prihvatljiviji igrači nego što su to SDA, DF i dr., preuzimajući tako ulogu nezaobilaznog “subjekta”. U takvoj situaciji međunarodna zajednica i Visoki predstavnik prihvatili su Trojku, računajući na njenu “učinkovitiju” saradnju i kooperativnost, iako pri tom flagrantno kršrći ustavne odredbe i zakone BiH kao države, ignorišući evropske standarde, pravila demokratije, te presude Evropskog suda za ljudska prava. Sve ovo, navodno, sa ciljem pokretanja sa mrtve tačke efikanijeg funkcionisanja i izglednijeg otklanjanja blokade bosanskih državnih institucija.

Kod ovakvog stanja stvari primjećujemo jedan grubi paradoks, a to je - da EU i međunarodna zajednica, s jedne strane - tjeraju BiH da donose, prihvati, sprovode u praksu nazakonite, nedemokratske, anticivilizacijske, antievropske, etnonacionalističke odluke (suspenzija Ustava BiH na jedan dan, protežiranje konstitutivnosti tri bh naroda, tolerisanje nesprovođenja odluka Evropskog suda za ljudska prava i sl.), iako te odluke forsiraju etnonacionalizam, podrivaju suverenitet i teritorijalni integritet, a time i opstanak BiH kao normalne, civilizovane, građanske države, dok, s druge strane - takvoj “deevropeiziranoj” Bosni, ko bajagi, na sva zvona nude uključivanje u Evropsku uniju, što je apsurd nad apsurdima, jer je takvo ustrojstvo BiH suprotno svim standardima i principima na kojima je zasnovana sama EU. Razlog ovakvog ponašanja EU i međunarodne zajednice očito jeste tzv. “stabilokratija" zbog koje se sad mora izaći u susret tim ojačalim negativnim faktorima, prije svega SNSD-u i HDZ-u i njihovim zahtjevima, da bi se, ko bajagi, koliko-toliko neutralisala njihova antidržavna energija i gruba destruktivna aktivnost, a one odobrovoljile i postale kooperativnije.

Uzimajujući u obzir takav kontekst stvari, opravdano je plašiti se nekih novih, također nepromišljenih, možda i još gorih odluka Visokog predstavnika, osobito u vezi statusa državne imovine i njenog eventualnog prenošenja na entitete. Ako bi takve odluke bile donesene, i uz to, ako bi kod Evropskog suda za ljudska prava bila oborena presuda u slučaju “Kovačević”, onda bi to bio direktan doprinos EU i Međunarodne zajednice razbijanju BiH, kao slobodne, evropske, građanske države, koja, kao takva, nikada ne bi mogla postati članicom EU i koja bi se u perspektivi ubrzo raspala.

Postavlja se pitanje - zašto bi tako nešto međunarodna zajednica, ili Visoki predstavnik Kristijan Šmit, uradili? Da li oni uopšte znaju šta je država, šta su njena prava i obaveze, šta su bitni elementi državnosti? Nema sumnje i Šmit i međunarodna zajednica dobro znaju šta je država, ali, mnoge indicije govore da namjerno (gle čuda) nastoje "desubjektivizirati" BiH kao državu i istovremeno “desubjektivizirati” i "defaktorizirati" i potpuno ukloniti sa scene najvažnije probosanske subjekte i faktore, kao i ostale građanske političke snage, a sve sa ciljem izlaženja u susret politici Srbije i Hrvatske koje, bez sumnje žele spriječi ustrojstvo BiH kao normalne evropske države članice EU i NATO saveza.

Naravno da sve ovo djeluje vrlo pesimistično, međutim, nije sve propalo. Iako su legitimne probosanske snage dobrim dijelom već “desubjektivizirane” ipak one nisu niti mogu biti potpuno “defaktorizirane”, upravo zbog njihovog ostvarenog izbornog legitimiteta, a time i, kako kažu, “zlu ne trebalo, zbog njihovog latentnog vojnoodbrambenog potencijala”, te njihovih međunarodnih veza, njihove sve masovnije podrške u biračkom tijeli, njihove dokazane sposobnosti da okupe i ostale probosanske patriotske snage, tako da su one i dalje itekako respektabilan igrač koji, de fakto, može uticati na očuvanje i jačanje probosanskog karaktera svih tih državnih subjekata i faktora.

No neprijatelj ne miruje. Zato u predstojećem vremenu nije isključena jedna još jača propaganda, pritisak i hajka s ciljem da se probosanske snage što više kompromituju, obeshrabre i diskredituju, naročito SDA i DF, kako bi izgubile podršku u narodu i tako prestale biti relevantni igrači. Cilj je, dakle, da se u izmijenjenim međunarodnim odnosima i okolnostima, spriječi bilo kakva konsolidacija tih u ovom trenutku prilično uzdrmanih probosanskih snaga, a sve sa namjerom da im na novim izborima ne pođe za rukom da opet postanu relevantni subjekti koji bi se uključili u vlast i tako nastavili sa presudnim uticajem na odnose u državi i društvu.

Ovom prilikom treba podsjetiti da je, nakon okončanja rata, međunarodna zajednica dovoljno dugo čekala da dođe do neophodnog unutardržavnog kompromisa da se BiH uspostavi kao funkcionalna, građanska i normalna evropska država. Pošto se to (još) nije dogodilo, pošto nisu dovoljno “preovladale” probosanske snage, onda je međunarodna zajednica, preko svog Visokog predstavnika, kao partnere prihvatila one, u međuvremenu ojačale antibosanske, nacionalističke i secesionističke snage – faktore, i u takvoj sisuaciji sa njima započela “traganje” za mogućim, najvjerovatnije po građansku BiH mnogo štetnijim rješenjima.

Stoga probosanski subjekti i faktori više ne smiju “čekati Godoa”, koji, ni u drami Samuela Beketa, nikada nije došao da lenjivcima riješi probleme. Također, bosanske patriote moraju znati da ni Bog neće pomoći nekom narodu dok prethodno taj narod sam sebi ne pomogne.

A, Dejtonski sporazum je građanima BiH ostavio dvije dijametralno suprotne mogućnosti sa jednakim šansama: 1. Da BiH kao građanska država opstane, i, 2. Da se BiH kao država raspadne po etničkim šavovima. Ostvarenje bilo koje od ovih dviju mogućnosti zavisi od toga koja će vrsta faktora i subjekata preovladati. Ako probosanske snage nisu sposobne da preuzmu vođstvo, onda je za očekivati da će država BiH sve više tonuti u propast do definitivnog nestanka. Ova dva principa Dejtonskog sporazuma su međusobno isključujuća slično kao i dva principa sadržana u Povelji ujedinjenih nacija - pricip poštovanja opstanka država, i princip poštovanja prava na samoopredjeljenje naroda. Ostvarenje i prevaga bilo kojeg od ovih principa zavisi od toga koji će od njih prvi ispuniti uslove za svoju realizaciju, za svoju implementaciju. Boreći se za ostvarenje jednog, zna se kojeg, od ovih principa, zvanična Srbijanska i zvanična Hrvatska politika, dans, nažalost, otvoreno pomažu dijelovima svojih nacionalistički orijentisanih etnosa da ne dozvole potpunu normalizaciju i opstanak BiH kao države, čime flagrantno krše međunarodno pravo.

Šta je rješenje? Ništa drugo nego jačanje probosanskih, snaga, koje moraju postati vidljivije i koje se moraju uspješno suprotstaviti svim tim unutarnjim i vanjskim destruktivnim planovima, te postići neophodni konsenzus za opstanak svoje države. Jer, Dejton ipak daje dovoljno prava, nade i mogućnosti probosanskim subjektima i faktorima, kao i svim građanima BiH - da mirnim putem i demokratskim sredstvima ostvare svoje ciljeve i sačuvaju svoju državu.
Svakako, ne treba gajiti iluzije, jer ako se ne bude djelovalo i to što hitnije, BiH kao država vrlo lako može nestati sa političke karte Evrope i svijeta. Upravo sve zavisu od dobre organizacije, odlučnosti i jačanja subjektiviteta, legitimiteta, masovnosti i državotvornog kapaciteta probosanskih snaga. One moraju imati u vidu nepovoljnu situaciju u međunarodnim odnosima, naročito nakon pobjede Donalda Trampa na američkim predsjedičkim izborima, koji je, ako je suditi po nekim njegovim izjavama i dosadašnjim potezima, zagovornik uspostave principa klasičnog međunarodnog prava – a to je da sila čini pravo? Uz to, itekako zbunjuje činjenica, na što također treba obratiti punu pažnju, da se Srbija i Hrvatska u posljednje vrijeme žurno naoružavaju. Znači li to da ove dvije države planiraju nastavak agresivnih ratova iz 90-tih godina prošlog stoljeća, te da se zbog toga drže militarističke formule - napunjena puška je jači argument nego pravna činjenica, također ugledajući se na najnovije poteze Donalda Trampa. Uz ove argumente oned se drže pravila - Onoliko ste jak pitički faktor koliko ste jak vojni faktor. Jer ne postoji nikakva suvisla prognoza da će neko oružano napasti niti Srbiju niti Hrvatsku pa da one zbog toga, kako kažu, jačaju svoje vojno-odbrambene kapacitete.

Uz sve izneseno, treba očekivati da će nova vladajuća garnitura EU i SAD u narednom periodu, najvjerovatnije, u BiH nastaviti da vodi jednu neodlučnu politiku, tačnije rečeno politiku “iščekivanja”, ne bi li se u međuvremenu uvidjelo koja od dvije dejtonske mogućnosti u BiH ima više šanse da preživi - opstanak ili raspad države, pa da tu soluciju i podrže. Zato, probosanske snage moraju pokazati i dokazati da imaju dovoljnu, obavezno natpolovičnu, referendumski relevantnu građansku podršku, i da pri tom iamju snage i volje da očuvaju svoju državu te da neće dopustiti njen raspad.

Isto tako, ne treba očekivati da će međunarodna zajednica, niti SAD, niti EU, “požuriti” sa iznalaženjem bilo kakvog rješenja BiH pitanja. Ne, već će za “još neko vrijeme” nastaviti praviti privid podrške Dejtonskoj BiH i njenom uključivanju u evroatlantske integracije, čije uslove, naravno, ona ovakva kakva je, nikada ne može ispuniti. Istovremeno, oni će nastaviti biti indiferentni u odnosu na rušilačke poteze antibosanaskih faktora i subjekata, pripremajući se za eventualnu primjenu pravila “kontrolisanog” raspada Bosne. U prilog ovoj pesimističkoj prognozi bosanske stvarnosti, idu mnoge izjave i tvrdnje američkog profesora i analitičara Danijela Servera, kao i mnogih drugih zapadnih državnika, političara, analitičara, eksperata. Zato – pokrenite se dragi probosanci. Sve od Vas zavisi.