Kolumne
JESMO LI SVJESNI POBJEDE: PORAZ "VELIKE SRBIJE" I STRATEGIJA "SVESRPSKOG SABORA"
|
|
Autor: Murat Tahirović
Objavljeno: 22. January 2025. 18:01:48
Stotinama godina, još od Ilije Garašanina, Srbija gaji iluzije o svim Srbima u jednoj državi. Velikodržavni projekat “Velike Srbije“ je najteži poraz doživio devedesetih, a pečat jedne epohe udario je Haški tribunal kroz svoje međunarodne presude.
Ali, da krenemo od početka kraja jednog zloglasnog projekta.
Uskoro će se, 31. januara, obilježiti 33 godine od prvog međunarodnog priznanja BiH. Bugarska je mjesec dana prije referenduma prva priznala BiH, zatim Turska, 6. februara 1992.
Nakon uspješno održanog referenduma 29. februara i 1. marta 1992. godine, proglašena je nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine potvrđivanjem rezultata referenduma 6. marta u Parlamentu RBiH. „BiH konačno izlazi na svoj put do slobode i dostojanstva “, rekao je 29. februara 1992. godine rahmetli Alija Izetbegović.
Dana 22. maja 1992. godine Bosna i Hercegovina, dva dana nakon prijema Slovenije i Hrvatske, postaje punopravna članica UN-a, Rezolucijom 755 o nezavisnost BiH, a potom i o međunarodnom priznanju BiH.
To je zasluga građana naše zemlje ali i tadašnjeg političkog rukovodstva na čelu s Alijom Izetbegovićem i predstavlja najvažniju odluke u historiji Bošnjaka te nagovještava novu eru u hiljadugodišnjoj historiji BiH. Međunarodno priznanje je omogućilo stvaranje institucija BiH, suverene države, od tadašnje Teritorijalne odbraneBiH do Armije RBiH, MUP-a RBiH, MVP-a BiH itd. To je bio logičan slijed razvoja jedne tek međunarodno priznate države.
Osnivanje Armije Republike Bosne i Hercegovine bio je neupitan slijed događaja. Njena spremnost, otpornost i hrabrost da se suprotstavi vojno daleko nadmoćnijem neprijetelju pa kasnije i drugom, trećem pa četvrtom i petom, pokazale su da se snagom, voljom, znanjem i,nadasve, hrabrošću njenih pripadnika, koja po izjavi neprijatelja graniči s nemogućim, može odbraniti pa čak i krenuti u oslobađanje vlastite zemlje. Poraziti ili, u najmanju ruku, natjerati na bjegstvo pet vojski (VRS-a nastalu od JNA, koja je napadala RBIH u sadejstvu s VJ, HVO u sadejstvu s HV i APZB, politički potpomognuta s dva velikodržavna projekta iz Beograda i Zagreba). Sve su to bile vojske koje su raspolagale neograničenim resursima i sredstvima, na koje se nije odnosio formalni embargo UN, nasuprot ARBiH koja je jedina efektivno trpila UN-ove nametnute sankcije i embargo, a koje su formalno uvedene svima u sukobu na području bivše Jugoslavije.
Međunarodni krivični sud (MKSJ) je pravosnažno utvrdio da su već 1991. godine u Beogradu i Zagrebu napravljeni udruženi zločinački planovi u cilju nestanka Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, znači, davno prije međunarodnog priznanja BiH.
Zločin su realizirali, ali BiH je opstala i Bošnjaci u njoj.
Međunarodni krivični sud u Hagu je utvrdio da je rat u BiH bio s ciljem stvaranje Velike Srbije i Velike Hrvatske i tu počinje nova era u odnosima BiH i naših susjeda.
Prekinuta je era nekažnjivosti, dokumetuju se zločini, prave se arhivi koje obilato koristi Sud u Hagu. Kroz brojne procese pred ovim sudom utvrđeni su zločinački planovi naših susjeda.
Ti procesi i te presude su ključni narativ naše zemlje.
Po prvi put smo došli do kraja, zaključili proces, utvrdili, de facto i de iure (vojnički i prema zakonu), odgovornost Srbije, razotkrili projekat Velike Srbije, formalno ga porazili i to pred Međunarodnim sudom.
Nakon što su presuđeni Jovica Stanišić i Frenki Simatović u Srbiji nastaje višegodišnja tišina. Svjesni su poraza, svjesni da su generacija koja je zvanično pred Međunarodnim sudom ugasila višestoljetni projekat „Velike Srbije“.
Svjesna da projekat „Velika Srbija“ više ne prolazi, srbijanska elita kreće u formiranje nove ideje, ideje „Svesrpskog sabora“, što nije ništa drugo u odnosu na prethodni projekat, ali s novim imenom.
Usvajanjem dekleracije „Svesrpski sabor“ je iskazao vrlo jasne pretenzije prema Bosni i Hercegovini. Kroz dekleraciju se poručuje da entitet RS ne želi put u NATO, već da slijedi put Srbije, zanemarujući pri tome činjenicu da je entitet samo administrativna jedinica unutar međunarodno priznatih granica BiH.
I pitam se šta bi se desilo kada bi neki bošnjački relevantni skup iskazao svoju namjeru da Sandžak slijedi zvanični put BiH, odnosno put u NATO.
Dakle, Srbija je svjesna svog poraza, vojnog, ali posebno pravnog pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.
Međutim, da li smo mi svjesni svoje pobjede?
(Preporod.info)
Ali, da krenemo od početka kraja jednog zloglasnog projekta.
Uskoro će se, 31. januara, obilježiti 33 godine od prvog međunarodnog priznanja BiH. Bugarska je mjesec dana prije referenduma prva priznala BiH, zatim Turska, 6. februara 1992.
Nakon uspješno održanog referenduma 29. februara i 1. marta 1992. godine, proglašena je nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine potvrđivanjem rezultata referenduma 6. marta u Parlamentu RBiH. „BiH konačno izlazi na svoj put do slobode i dostojanstva “, rekao je 29. februara 1992. godine rahmetli Alija Izetbegović.
Dana 22. maja 1992. godine Bosna i Hercegovina, dva dana nakon prijema Slovenije i Hrvatske, postaje punopravna članica UN-a, Rezolucijom 755 o nezavisnost BiH, a potom i o međunarodnom priznanju BiH.
To je zasluga građana naše zemlje ali i tadašnjeg političkog rukovodstva na čelu s Alijom Izetbegovićem i predstavlja najvažniju odluke u historiji Bošnjaka te nagovještava novu eru u hiljadugodišnjoj historiji BiH. Međunarodno priznanje je omogućilo stvaranje institucija BiH, suverene države, od tadašnje Teritorijalne odbraneBiH do Armije RBiH, MUP-a RBiH, MVP-a BiH itd. To je bio logičan slijed razvoja jedne tek međunarodno priznate države.
Osnivanje Armije Republike Bosne i Hercegovine bio je neupitan slijed događaja. Njena spremnost, otpornost i hrabrost da se suprotstavi vojno daleko nadmoćnijem neprijetelju pa kasnije i drugom, trećem pa četvrtom i petom, pokazale su da se snagom, voljom, znanjem i,nadasve, hrabrošću njenih pripadnika, koja po izjavi neprijatelja graniči s nemogućim, može odbraniti pa čak i krenuti u oslobađanje vlastite zemlje. Poraziti ili, u najmanju ruku, natjerati na bjegstvo pet vojski (VRS-a nastalu od JNA, koja je napadala RBIH u sadejstvu s VJ, HVO u sadejstvu s HV i APZB, politički potpomognuta s dva velikodržavna projekta iz Beograda i Zagreba). Sve su to bile vojske koje su raspolagale neograničenim resursima i sredstvima, na koje se nije odnosio formalni embargo UN, nasuprot ARBiH koja je jedina efektivno trpila UN-ove nametnute sankcije i embargo, a koje su formalno uvedene svima u sukobu na području bivše Jugoslavije.
Međunarodni krivični sud (MKSJ) je pravosnažno utvrdio da su već 1991. godine u Beogradu i Zagrebu napravljeni udruženi zločinački planovi u cilju nestanka Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, znači, davno prije međunarodnog priznanja BiH.
Zločin su realizirali, ali BiH je opstala i Bošnjaci u njoj.
Međunarodni krivični sud u Hagu je utvrdio da je rat u BiH bio s ciljem stvaranje Velike Srbije i Velike Hrvatske i tu počinje nova era u odnosima BiH i naših susjeda.
Prekinuta je era nekažnjivosti, dokumetuju se zločini, prave se arhivi koje obilato koristi Sud u Hagu. Kroz brojne procese pred ovim sudom utvrđeni su zločinački planovi naših susjeda.
Ti procesi i te presude su ključni narativ naše zemlje.
Po prvi put smo došli do kraja, zaključili proces, utvrdili, de facto i de iure (vojnički i prema zakonu), odgovornost Srbije, razotkrili projekat Velike Srbije, formalno ga porazili i to pred Međunarodnim sudom.
Nakon što su presuđeni Jovica Stanišić i Frenki Simatović u Srbiji nastaje višegodišnja tišina. Svjesni su poraza, svjesni da su generacija koja je zvanično pred Međunarodnim sudom ugasila višestoljetni projekat „Velike Srbije“.
Svjesna da projekat „Velika Srbija“ više ne prolazi, srbijanska elita kreće u formiranje nove ideje, ideje „Svesrpskog sabora“, što nije ništa drugo u odnosu na prethodni projekat, ali s novim imenom.
Usvajanjem dekleracije „Svesrpski sabor“ je iskazao vrlo jasne pretenzije prema Bosni i Hercegovini. Kroz dekleraciju se poručuje da entitet RS ne želi put u NATO, već da slijedi put Srbije, zanemarujući pri tome činjenicu da je entitet samo administrativna jedinica unutar međunarodno priznatih granica BiH.
I pitam se šta bi se desilo kada bi neki bošnjački relevantni skup iskazao svoju namjeru da Sandžak slijedi zvanični put BiH, odnosno put u NATO.
Dakle, Srbija je svjesna svog poraza, vojnog, ali posebno pravnog pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.
Međutim, da li smo mi svjesni svoje pobjede?
(Preporod.info)
