25. novembra 2023. navršilo se 80 godina od osnivanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH), kada je BiH dobila svoju međunarodnu ličnu kartu. Ona se može mjeriti s Poveljom Kulina bana koja je izdata 1189. godine. ZAVNOBiH je važno svjedočanstvo o kontinuitetu bh. državnosti, bez koje danas BiH ne bi imala šansu da se bori za opstanak i za bolju budućnost. BiH je prošla put od nedemokratske socijalističke republike, koja je od početka pedesetih godina prošlog vijeka zastupala ideju samoupravljanja, ali je nikada nije dosegla u punom smislu riječi, do sadašnjeg društvenog sistema koji je pojavno demokratski no obiluje krizama i ratnim prijetnjama nakon agresije na suverenost Bosne i Hercegovine. U njoj je razvijen koncept jednoglasnosti u političkim partijama koje su na vlasti, uz korupciju i druge vidove štetne za društvo. Od 25. 11. 1943. BiH trpi najteži napad od pokušaja njenog destruiranja od strane velikosrpske i velikohrvatske politike koordinirane u Beogradu i Zagrebu. Uz sve to ovdje su uključene i velike sile i regionalne silnice, koje BiH pokušavaju svrstati u svoj geopolitički prostor. O ovome je na Međunarodnoj naučnoj konferenciji koju organizirala Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercgeovine (ANUBiH) govorio akademik prof. dr. Adamir Jerković. U svom kazivanju autor pravi osvrt na najvažnije događaje od 1943. do naših dana. Istovremeno se osvrće na nacionalno pitanje koje su komunisti zatomili pričama o bratstvu i jedinstvu, a ono nikada nije do kraja riješeno. Ovaj izuzetno važan govor objavila je ANUBiH u knjizi Državnost Bosne i Hercgeovine u XX i XXI stoljeću (2024), historijski izazovi i dostignuća u razvoju državnosti BiH, a štampalo sarajevsko Oslobođenje u deset nastavaka. S dopuštenjem autora objavljujemo ga za čitatelje Bošnjaci.net. November 25th commemorates the 80th anniversary of the establishment of the State Anti-Fascist Council for the National Liberation of Bosnia and Herzegovina (ZAVNOBiH), marking the moment when Bosnia and Herzegovina acquired its international identity card. This achievement can be likened to the Charter of Kulin Ban issued several centuries ago in 1189. The ZAVNOBiH stands as a significant testament to the continuity of Bosnian-Herzegovinian statehood, pivotal for Bosnia and Herzegovina's opportunity to fight for survival and a brighter future. From 1943 to the present day, Bosnia and Herzegovina has undergone a transition from a non-democratic socialist republic. Despite advocating the concept of self-management from the early 1950s, it never fully materialized, leading to the current socio-political system. While it appears democratic on the surface, it grapples with tense crises, threats of war post-aggression against Bosnia and Herzegovina's sovereignty, and the emergence of a notion of unanimity among ruling political parties, coupled with corruption and other detrimental societal aspects. Since November 25, 1943, Bosnia and Herzegovina has been subjected to the most formidable assault aiming to dismantle its existence, akin to previous attempts made under the policies seeking the formation of Greater Serbia and Greater Croatia. All this involves major powers as well as regional forces attempting to align Bosnia and Herzegovina within their geopolitical spheres. This paper revisits pivotal events from 1943 to the present, addressing the unresolved national question that Communists suppressed through narratives of brotherhood and unity.

POKUŠAJI RASTAKANJA BiH (5)
Ali, državnost Bosne i Hercegovine nije potencirala samo Stranka demokratske akcije. Istu orijentaciju je imala i Stranka za BiH, Socijaldemokratska partija i sve probosanskohercegovačke stranke. Stranka za BiH i danas djeluje u pravcu jačanja države i njenih institucija, međunarodno-pravnog subjektiviteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine, zaštite interesa svih njenih građana, vladavine prava, reintegracije društva, te jedinstvenog ekonomskok prostora. Sličnu viziju države BiH ima i Socijaldemokratska partija koja „želi izgradnju Bosne i Hercegovine kao suverene, jedinstvene i demokratske države integrirane u Evropsku uniju i NATO kao optimalan način postizanja njenog ekonomsko-socijalnog napretka“ ^[15] . I ostale probosanske stranke se zalažu za Bosnu i Hercegovinu kao suverenu državu, a njen ishod vide u Evropskoj uniji i sjevernoatlantskoj alijansi.

Sljedeće godine (1999.) domaćin prijema organizioranog povodom Dana državnosti je bio tadašnji predsjednik Vijeća ministara BiH Haris Silajdžić (Stranka za BiH). Ponovio je opredijeljenost BiH za jačanje države, njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta uz ponavljanje poruka ZAVNOBiH-a. Istog dana Alija Izetbegović je u poruci svim građanima Bosne i Hercegovine povezao prošlost i sadašnjost zatraživši „da se sa dužnim poštovanjem sjetimo hrabrih ljudi koji su na taj dan prije 56 godina potvrdili državnost BiH, kao i mnogih junaka koji su boreći se protiv agresije u minulom ratu, branili i odbranili Državu“ ^[16].

POGREŠNA POLITIKA STRANACA U VEZI DODIKA: U poslijeratnoj obnovi zemlje, u miru koji je nastupio od 21.11.1995. trebalo je prevazilaziti stare podjele u Bosni i Hercegovini. Zbog apsolutne političke dominacije stranaca činilo se da država kreće naprijed i pored toga što je član Predsjedništva BiH u prvom mandatu bio Momčilo Krajišnik^[17]. On je bio nacionalista iz prethodne ratne etape, koji je u agresiji dijelio Bosnu i Hercegovinu i bio zagovornik njenog nestanka. Sa dolaskom u Predsjedništvo BiH Živka Radišića^[18] proces mirnog reintegriranja Bosne i Hercegovine je tekao prilično dobro, mnogo uspješnije nego prije njegovog izbora i mnogo bolje nego danas. Ovo s obzirom da su prilike u Bosni i Hercegovini nakon rata bile neuporedivno drugačije, ali i zbog potpune dominacije stranaca u političkom životu. Njihova riječ je bila presudna za sve učesnike u mirovnom procesu, jer su imali na raspoaganju Bonske ovlasti^[19].

Ustoličavanjem Milorada Dodika^[20] za premijera u entitetu Rs na tenkovima međunarodne zajednice^[21] , izgledalo je da je krenuo proces uspostave normalne države. Ali, predsjednik Bosne i Hercegovine (koji je bio i predsjednik SDA BiH) Alija Izetbegović je od samog početka bio je skeptičan prema Dodiku^[22] . Dodikove izjave i postupci su vremenom dobijali na intenzitetu. Ovu strategiju srpskog premijera nisu prepoznavali njegovi zapadni pokrovitelji. Oni su stalno insistirali kod predsjednika Izetbegovića da Dodika prihvati kao relevantnog sagovornika. U početku Dodik je bio njihovo „mezimče“, kooperativan igrač. U početku je on, istina, pokazivao „spremnost“ da radi na izlasku Bosne i Hercegovine iz začaranog nacionalističkog vrtloga, nazivajući kreatore Republike srpske pogrdnim imenima. Prisjećam se njegove izjave o Srebrenici „da je to apsolutno bio genocid“ (2008.). Ova izjava se dijametralno razlikuju od Dodikovih sadašnjih ocjena u kojima on kategorički kaže: "tamo (u Srebrenici, prim. autora) se nije desio genocid, to znamo svi ovdje u Republici Srpskoj". Sličnih nedosljednih izjava mogli bismo još citirati. Dodikovo početno prihvatanje bio je njegov politički intermezzo, „hvatanje zraka“ za buduće događaje u Bosni i Hercegovini.

ANTIBOSANSKOHERCEGOVAČKI STAVOVI U SRPSKOJ RETORICI: I pored pokušaja Izetbegović nažalost nije uspio razuvjeriti zapadne diplomate u iskrenost Milorada Dodika. Srpske nacionalistička progresija započela je posebno od 2006. godine, a od 2007. Dodik počinje najprije bojažljivo a onda sve očiglednije manifestirati svoj antibosanski stav, uz „daleke“ naznake srpskog separatizma. Bošnjačko rukovodstvo predstavljeno preko SDA, a nakon 2000. godine preko Demokratske alijanse za promjene^[23] , imalo je bosanskohercegovački državotvorni „uklon“ bez obzira što su stranci „uklonili“ nacionalne stranke s političke scene. Ovo se i dogodilo jer je došlo do takvog formiranja vlasti ^{[24 / 25]}

Rastakanje Bosne i Hercgovine je nastavljeno u godinama mira. Tražili su se najbolji putevi, jer je u početku postojala međunarodna zapreka. Srpsko rukovodstvo predvođeno Miloradom Dodikom polagano se počelo „otimati“ već od 2006. poslije odlaska Ashdowna. U početku kroz učinak ispitivanja kazane riječi i sondiranje terena za događaje koji će uslijediti kasnije. Malo ko se od Bošnjaka unutar državnih institucija opirao ovoj Dodikovoj „ofanzivi“, koja je krenula oprezno a onda se razvijala intenzivno. Pažnja svijeta skrenuta je sa Bosne i Hercegovine nakon odlaska visokog predstavnika Paddy Ashdowna^[26] iz Bosne i Hercegovine. I stranci su, također, neodlučno reagirali na sve učestalije Dodikove prijetnje. I međunarodna zajednica i nesrpski kadrovi (bošnjački) u vlasti Bosne i Hercegovine često su pogrešno „tumačili“ Dodikov „bunt“, kao zadovoljavanje prije svega unutrašnjih razloga, što nije bilo tačno, o čemu sam upozoravao na mnogo mjesta i u mojim knjigama „Alija izbliza“(I-III).

(U sljedećem nastavku: Memorandum 2 je veoma opasan dokument)

FUSSNOTE:
^15] Programski dokumenti SBiH i SDP-a
^16] Adamir Jerković, Alija izbliza, knjiga II, Dom štampe, Zenica, 2005
^17] Adamir Jerković, Alija izbliza, knjiga I, Dom štampe, Zenica, 2005.
^18] Živko Radišić (1937–2021) je bio bosanskohercegovački i srpski političar, bivši gradonačelnik Banja Luke i nekadašnji član i predsjedavajući Predsjedništva BiH 1998-2002). Jedno vrijeme je bio na čelu Socijalističke partije Republike Srpske. Odlikovao se finim manirima rada i ponašanja.
^19] Vijeće za implementaciju mira u Bosni i Hercegovini (PIC) je na sastanku u Bonnu u decembra 1997. visokom predstavniku dalo mogućnost korištenja bonskih ovlaštenja. PIC je tada, razrađujući Aneks 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma omogućio visokom predstavniku da smijeni sa dužnosti javne zvaničnike koji krše zakonski preuzete obaveze i Dejtonski mirovni sporazum, sa mogućnošću da nametne ključne zakone ukoliko ih ne usvoje zakonodavna tijela BiH. U periodu 1997. do 2012. visoki predstavnik je nametnuo oko 900 različitih odluka.
^20] Milorad Dodik je bosanskohercegovački i srpski političar. Nalazi se trenutno na poziciji predsjednika Republike Srpske, a obavljao je dužnost premijera Republike Srpske i člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda. Predsjednik je Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Protiv njega je 2023. pokrenuta optužnica i suđenje radi nepoštivanja odluka visokog predstavnika i rušenja ustavnog poretka BiH. Svoju političku karijeru je započeo u Savezu reformskih snage Ante Markovića. Izabran je u bh. skupštinu na prvim višestranačkim izborima u BiH novembra 1990. godine. Nakon što je priznao genocid u Srebrenici, kasnije ga je demantirao. Tipični je poslušnik srpskog režima u Beogradu.
^21] SDS je izgubio većinu u Narodnoj skupštini nakon prijevremenih parlamentarnih izbora. Dodikov SNSD dobio je svega 2 zastupnika. Ipak, predsjednik Republike Biljana Plavšić je imenovala Dodika za mandatara. Uspio je u januaru 1998. formirati vladu uz podršku zapadnih država, visokog predstavnika i bošnjačkih zastupnika.
^22] Adamir Jerković, Alija izbliza II, Dom štampe, Zenica, 2005.
^23] Demokratska alijansa za promjene je koalicija 10 političkih stranaka (SDP BiH, Stranka za BiH, Nova hrvatska inicijativa, Bosanskohercegovačka patriotska stranka, Republikanska stranka, Građanska demokratska stranka, Hrvatska seljačka stranka (danas Hrvatska stranka koja djeluje u Središnjoj Bosni i nema veze s današnjim HSS-om koji je osnovan 2010. godine), Stranka penzionera Federacije BIH, Liberalna demokratska stranka i Demokratska stranka penionera), koja je osnovana 13. 1. 2001. Želeći dinamizirati provedbu reformi, koje podržavala međunarodna zajednica 12. 3. 2001. je oformljena Vlada Federacije BiH od pomenutih stranaka, resori su raspoređeni većinom između SDP, SBiH i NHI. HDZ je smatrala da je Alijansa zapravo koalicija bošnjačkih stranaka jer od svih hrvatskih stranaka uključivao samo NHI i HSS, a one nisu imale ni 5% potpore hrvatskih birača. Alijansa je isključila iz vlasti stranke s nacionalnim predznakom, SDA, HDZ i Srpsku demokratsku stranku.
^24] HDZ je međutim smatrao da je cilj projekta bio da se napravi vladu s unitarno-građanskim strankama koje bi provodile američke interesa u Bosni i Hercegovini, dok je u isto vrijeme došlo i do slabljenja utjecaja Evropske unije.
^25] U ovom periodu dolazi do terorističkih napada na New York i Washington. 11. septembra 2001. godine. Washington je poručio šta čeka zemlje koje se ne uključe u borbu protiv međunarodnog terorizma. Američki predsjednik George W. Bush nije ostavio mogućnost uzdržavanja. "Svaka zemlja, u svakom dijelu svijeta sada mora odlučiti o tome da li je s nama ili s teroristima," upozorivši da će SAD smatrati neprijateljskom svaku državu koja bude podržavala terorizam. Alijansa za promjene ozbiljno je shvatila upozorenje iz Amerike formirala je državni Antiteroristički tim.. Preostali mudžahedini, iako su miroljubivo živjeli, gotovo su po automatizmu budili sumnju i smatrani su vrlo opasnim. BiH u kojoj su Bošnjaci predstavljali većinu u vlasti su zauzeli proamerički stav što je naišlo na odobravanje administracije u Washingtonu. Predsjednik SAD George W. Bush je rekao: „Naši vojnici, zajedno s bosanskom vladom, uhvatili su teroriste koji su željeli izvesti bombaški napad na našu ambasadu. Mnoge države aktivno pomažu, ali neke vlade, suočene sa strahom, ostaju uzdržane. No, imajte na umu, ako one ne budu djelovale, Amerika hoće". Iako su nerado prihvatile ovakav način rada koji je bio „satelitski“ u odnosu na Ameriku, bh. koalicija lijevog centra je birala manje zlo u interesu očuvanja države Bosne i Hercegovine.
^26] Paddy Ashdown je bio je britanski političar i vođa liberalnih demokrata od 1988. do 1999. godine. Pripadao je britanskom plemstvu kao baron Ashdown od Norton-sub-Hamdona ('Baron Ashdown of Norton-sub-Hamdon). Bio je član Tajnog savjeta Njenog veličanstva i vitez Britanskog carstva. U Bosni i Hercegovini je bio visoki predstavnik (2002‒2006) za čijeg mandata je BiH ubrzano grabila naprijed. Izjavio je: „Mislim da Bosna nije spremna za pomirenje, ali je spremna za istinu.“ Preminuo je krajem 2018. godine.