Možda nemam pravo jer nisam iz te branše, možda nisam dovoljno učen na tom polju, ili čak nisam pozvan a neki će opet reči – šta se ti kvartaš u naše poslove. Ali mene se to debelo tiče i svih onih a posebno muslimana od Amerike do Evrope koji sjede na koljenima do mene s lijeva i s desna, ispred i iza - dok hodža sa mimbera besjedi stojeći – jer se to govori i kazuje nama.
Jedan fratar u Čehoslovačkoj je bio kažnjen i odležao debelu kaznu u zatvoru. Bijaše to još u onom Moscowsko-brežnjevskom ili još bolje reći Staljinovom režimu iako je to bilo poslije Staljina. Kada se budući fratar nekako provukao do Rima – a to je bilo mnogo teško dok je ta Čehoslovačka bila još pod ruskom čizmom -, završio tamošnje crkvene škole, vratio se u svoje selo u Čehoslovačkoj i „zakleo se da će služiti Bogu i čovjeku“ u svojim ne zvaničnim prosvjedima (a tada se u Čehoslovačkoj i ostalim državama Istočnog bloka davalo vjere samo „na kašićicu“) je valjda malo dokačio režim i vlast, zato, odmah poslije toga su ga strpali u bajbukanu. Skinuli su mu mantiju i konfiskovali svu literaturu i odveli ga na dugogodišnju robiju. Fratar – sada već bez činova i titule kao i svi ostali robijaši naravno, morali su raditi, kopati, kovati, orati, čistiti, nositi, kositi, ..... . I tako svih robijaških godina. Kada je izašao sa robije morao je još dugo godina živjeti na roditeljskom imanju (jer su mu roditelji umrli dok je još bio u zatvoru) i svojim rukama zaraditi koru hljeba i dalje kopajući i orući zemlju jer mu je tadašnji režim zabranio bavljenje vjerskim poslovima. I ne samo njemu.
Srušio se Berlinski zid, Crveni blok se raspao, komunisti otišli u zaborav i nekako se raspop ponovo zapopi, daju mu crkvu u nekoj provinciji da služi Bogu i okuplja one kojima je mila vjera. Malo pomalo ta crkva postade tijesna – nije mogla da primi sve koji su željeli da čuju novog a sada već starog popa - fratra. Te ga premjeste u drugo mjesto u veću crkvu ali on i nju brzo napuni. Pa ga opet premjeste u najveću i tako se opet desi.
Recept uspjeha toga fratra je bio što su se njegove „hutbe“ – tj. mise razlikovale od ostalih popova i popadije. On je govorio o konkretnim problemima i pojavama u društvu. Socijalnim, kulturnim, obrazovnim, privrednim, profesionalnim, porodičnim, političkim ... Kazivao je šta je dobro a šta loše, malo kritikovao one koji nisu tu a više hvalio one koji su došli da ga čuju, podsticao i inicirao, pokazivao smjerove u kojem pravcu treba djelovati itd. Fratar bi svaki put u svojim besjedama auditorijumu poklonio dužnu pažnju i usput glorifikovao njihov rad i težak život, motivirao ih više za realni nego za apstraktni život, nikada ih nije plašio niti im prijetio da će dospjeti u pakao. Najviše im je skretao pažnju da budu pošteni prema sebi, komšijama, prijateljima, prema društvu i državi, i da im bude osnovno načelo i „farz svih farzova“ čestitost i istina a da je najteži grijeh laž i prevara. Sve to je pop znao jer je iskusio na svojoj koži kako je živjeti od svog znoja i šta znači trpiti šefa za vratom. Pokazivao razumijevanje da oni rade teške poslove za tanku i mršavu naknadu i da će im Bog oprostiti ako ne stignu ili ako promaše neki Njegov propis i obred jer je mnogo važnije da privrijeđuju sebi i svojoj porodici, društvu i državi, da budu dobre komšije, očevi i muževi, majke i domačice. A, kada te zadatke izvrše izvršili su i Njegove. Za razliku od ostalih koji su propovijedali povijesne događaje i o povijesnim ličnostima iz daleke prošlosti i tamo negdje u drugom vaktu pod drugim nebom i drugim režimom i okolnostima kazivali o crkvenjacima glorifikujući njihove postupke i poteze praveći od toga epohalne uspjehe koje treba i danas slaviti i za njih živjeti.

*****
Da se ne vraćamo tako daleko u prošlost – dovoljno se samo osvrnuti osamdesetak ili stotinu godina unazad. Muslimani, odnosno njihovi imami u Bosni, na Balkanu a vjerojatno i šire su kazivali cijelu hutbu na arapskom jeziku. Htijući da iskažu lojalnost arapskom svijetu, iz strahopoštovanja prema Božijoj riječi i bojeći se da ne okrnje štogod od originala kako bi ostali vjerni tradiciji i izvornom islamskom naukovanju nisu ništa mijenjali od prvotnih hutbi koje pretpostaviti se može da ih je i Božiji poslanik Muhammed a.s. držao na isti način. Ali to je bilo i razumljivo na arapskom jeziku kazivati Arapima. Ne može se vjerovati da su svi bosanski imami znali arapski jezik. Ne. Oni su na hutbama samo iščitavali ili recitirali određene dijelove iz Kur’ana i dovama isto tako na arapskom jeziku molili Svevišnjeg za sreću, blagostanje, mir i uspjeh muslimana. U većim gradovima su to bili imami koji su učili škole u Stambolu. Kairu i dr., dok su u manjim mjestima bili mahom usmeno priučene hodže malo pribranijeg soja. Svijet je gledao, slušao ali nije razumijevao. I baš zato što nije razumijevao uvjeren je bio da je to sveto, božansko, koje Stvoritelj svoje riječi preko tih hodža dostavlja do njihovih ušiju. Znali su samo da efendija izgovara sveta slova i presvete riječi iz Mushafa i da je to sve onako kako je Gospdar odredio i naredio. No pitanje je da li je i hodža sâm znao i umio da objasni svoju hutbu – da ga je neki radoznalac upitao.
Moje godine mi dozvoljavaju da se sjećam i pamtim mnoge hutbe iz komunističke ere. Bile su suhoparne i monolitne. Najviše se kazivalo o bitkama na Bedru, Hendeku, Uhudu, o Ebu Bekru, Aliji i ostalim halifama, i ashabima, mubarek noćima i tamošnjem i tadašnjem životu u vreloj pustinji. O strahotama i džehenemskoj vatri i strašnim kaznama za ne poslušnike i na drugoj strani o ljepotama Dženeta, o dženetskim hurijama, mirisnim bašćama i hladovima i medenim izvorima za pokorne i one koji se budu držali Božije upute pa im Mizan-terezija pokaže da sewabi pretežu u odnosu na grijehe. Ako se neki efendija usudio da progovori nešto na dunjalučku ili društvenu i mjesnu temu morao je to da prosije sedam puta kroz sito i rešeto da ne bi završio u hapsani. Jer tada su ti moj ahbabu bili doušnici i uhode u svakom safu po nekoliko njih.
Danas je druga pjesma. Ruži i rezili ko koga stigne, đe hoće, kad hoće i kol‘ko god hoće. Kad se već može i smije i kad se zna da mu niko ili da mi niko neće i ne može ništa za to što ću istresti sve nekome u brk ili iza leđa, onda gibetu nema kraja niti mjere.

****
Istina je da ne može hatib kazivati šta nam je svima pojedinačno uhu ugodno. Ali hatibske besjede bi trebale biti više ohrabrujuće i optimistične nego strahobalne i razočaravajuće. Jedan poznanik mi veli: kad izađem petkom iz džamije ne znam na koju ću stranu. Štooo? - kažem mu. Ama ovaj nas efendija tako naruži da ja sebe već vidim u po‘ džehennema, …. – reče mi taj poznanik i odtabana niz sokak jadnik k‘o bez glave. Vidim, pogodilo ga, znam da mu nije lahko, teško zarađuje hljeb, kako li kraj s krajem sastavlja pitao sam se ispraćajući ga pogledom. Osim toga znam da ima troje djece i da je dobar insan, mrava ne bi zgazio, volio bi sebi učiniti kakav zijan o štetu nego drugom. Dok stigne da namakne hljeb svojoj djeci i da podmiri državi i ostalima koji žive s njegovih leđa ono što oni traže – ne znam šta njemu ostane. Pa i pored toga doleti u džamiju kad ima vakta. A onda mu i samom sve udari na nos – kad ga, njega i takve kao njega pogodi hodžina besjeda.

A onda pitam sam sebe : moraju li baš i trebaju li naši imami upravo tako nam zboriti da strahujemo od susreta s Gospodarom. Da se bojimo u toj mjeri da bi najradije TO Suđenje u nedogled odgodili negdje nekada daleko u beskonačnost. Moramo li konstantno naš život da poredimo sa teškim životom prvotnih muslimana od prije skoro hiljadu i po godina. Razumijemo i znamo da im je bila teška borba. I ona životna na putu Islama i ona sa mušricima, i ona sa neimaštinom i materijalnim svijetom. Ali isto tako i danas je teška borba jednog muslima u Švedskoj, u Australiji u Kaliforniji, u Bosni … Teška u smislu ostati ono što si bio i što jesi i ne postati ono što nisi. Ne pokleknuti pred izazovima i padajući danonoćno u iskušenja. Teška je borba u smislu trke koja je tom muslimu i njegovoj „hanumi“ i njegovoj djeci nametnuta a koju su ovi morali prihvatiti ( „hanuma“ stavljeno pod znake navoda jer je pitanje može li ona zadržati taj status hanume u toj naturenoj trci ). Kako djecu školovati i sačuvati od raznih poroka i belaja,. Kako izvršiti i ispuniti i ovosvjetske i Onosvjetske dužnosti radeći istovremeno u dvije firme danju i noću. Kako pomoći one u domovini koji pomoć od tebe očekuju. Sve su to borbe naše pojedinačne i zajedničke.
A onda ukradeš malo vremena od djece i „hanume“ i još malo od svojih poslova i poslodavaca te doletiš na džumu da čuješ kakav nasihat, ders jal‘ slatku riječ i nesebičnu hvalu upućenu svim džematlijama koji su ostavili svoje dnevne obaveze. Kad ono hodža se naoštrio pa kažiprstom prijeti li prijeti, samo što nas nije počeo… Još uvijek po nekavim arhaičnim mjerama i uzusima nastoji da nas drži u strahu općenitom i u strahu od Onog svijeta i u stanju u kojem smo bili prije pedeset ili sotinu godina. Namaz, post, zekat, … ko ne izvrši sve šarte završit će u vatri, i takve slične prijetnje. Osim toga nikada ili rijetko ćete čuti od naše uleme da svi oni koji slijede ili koji su slijedili Musaa i Isaa a.s. i vjerovali u jednog Boga da će biti nagrađeni.
- One koji su vjerovali, pa i one koji su bili jevreji, kršćani i sabejci – one koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili – doista čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati! (Kur’an, Bekare - 62 ajet)

*****
Kako na rubnim područjima Islamskog svijeta tako ili još više muslimani u dijaspori su u ne posrednom dodiru sa kršćanima ili hrišćanima pa i jevrejima manje ili više. Sa njima se mora živjeti, raditi, razgovarati, i mnogo šta drugo dijeliti. Te granice između muslimana i nemuslimana su još uvijek vidljive i opipljive pa čak ih neki još i podebljavaju – da li sa jedne ili sa druge strane. Svi ti koji to čine i rade nisam siguran da li znaju šta rade – ali ako znaju i ako su svjesni svojih čini onda to rade sam za lični profit i promidžbu.
Zapravo, želim kazati da najozbiljnije treba poraditi na smanjenju i stanjenju tih granica. Ako već nije kasno – jer Mary Le Pen, Kickel, Fićo i mnogi drugi otvoreno prijete i najavljuju nekakve „remigracije“. Ne treba ih potpuno brisati ali mnogo opasnije ih je podebljavati i zidati još visočije. Međutim, Kršćani bar oni prosjećni kakvih je 99 % ne znaju kakvo mjesto Isus (Isa pejgamber) ima u Islamu. Zapravo ne samo da ne znaju nego misle i vjeruju da on za muslimane nema nikakvog značaja ni važnosti i da ga ne priznaju ili čak da su neprijateljski raspoloženi prema njemu.
Kada sam nekada davno jednom Austrijancu katoliku rekao – diskutovali smo o Kršćanstvu i Islamu – da je Isus poslije Muhammeda a.s. najvažniji božiji poslanik a Merjem r.a. (Marija) jedina žena koja se spominje u Kur'anu – nije mogao da vjeruje. A kako će vjerovat kad zasigurno ni njegov pfarer (fratar) koji služi misu nije o tome govorio – iako je znao.