Kolumne
SUGESTIVNI CIONIZAM U POTOČARIMA
|
|
Autor: Amir Telibećirović
Objavljeno: 15. January 2025. 21:01:33
Poslijeratna politička stvarnost BiH se može nazvati i post-genocidnom. Također se može sagledati I kroz omanju hronologiju bliske prošlosti.
Evo nekoliko takvih detalja koji se tiču aktuelne sadašnjosti. Tokom prve od nekoliko posjeta bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona Sarajevu, 1997 godine, pred nekadašnjom ambasadom SAD-a u Alipašinoj ulici, došlo je do okupljanja neodređenog broja demonstranata. Oni su negodovali na Clintonovu posjetu pošto su ga smatrali za sudionika u srebreničkom genocidu. Demonstracije su bile u organizaciji udruženja Majke Srebrenice.
Međutim, nakon nekog vremena, Clinton je dobio čast da otvori memorijalni centar u Potočarima, gdje je od udruženja Majke Srebrenice simbolično primio i poznati srebrenički cvijet. Poslije toga, tokom narednih godina, u Potočarima se sve češće organiziraju gostovanja raznih diplomata pa i internacionalnih anonimusa koji banaliziraju sam genocid i stratište, usput i relativiziraju sve skupa podvodeći pod neku “ljudsku tragediju” u maniru opisivanja kakve vremenske nepogode i posvete žrtvama takvog nevremena.
Još koju godinu kasnije, Presjednik Memorijalnog centra Srebrenica, Suljagić Emir, javno se izvinjavao za “zločine Handžar divizije nad Jevrejima” u Drugom svjetskom (evropskom) ratu, zločine za koje možda osim Suljagića niko nije čuo. Uzročno posljedično, tako stigosmo i do njegove kontroverzne usporedbe Ravnogorskog pokreta, to jest četnika, sa palestinskim Hamasom, prema istoj vrsti poređenja koja su stigla iz vrha Svjetskog jevrejskoga kongresa.
Spuštajući se sa vrha spomenutih organizacija među donje slojeve i takozvani (ne)obični svijet, možemo opažati posljedice ovakvih odnosa.
Naime, u Memorijalnom centru Potočari, kao i u mnogim sličnim ustanovama muzejskog tipa, nalazi se knjiga utisaka namijenjena posjetiteljima objekta, da u njoj ako žele zapišu svoje utiske o samoj ustanovi ili tematici kojom se ista bavi. Tokom prošlogodišnje turističke sezone, prilično bogate i šarolike sa posjetama iz raznih krajeva svijeta, u knjizi utisaka memorijalnog centra pojavio se zanimljivi rukopisni komentar o srebreničkom genocidu koji je sugestivno umrežen sa aktuelnim događajima u Palestini. Neznani gost Centra u Potočarima je komentar ostavio na engleskom jeziku. Evo šta je napisao:
„Molim se za nedužne duše izgubljene u ovom genocidu što me podsjetilo na vrijeme kad je čovječnost nestala. Važno je da se ispostave lekcije koje smo naučili ovdje, za naše zajednice, u čast onih koji su izgubili svoje živote usljed etnički motivirane mržnje. Video snimci koje sam odgledao, podsjetili su me na sedmi oktobar kada je više nedužnih Jevreja ubijeno na isti način. Za mir i suživot, upućujem molitve ka Jerusalemu.
Baruch Dayan Haemet“
Razblažena manipulacija je vidljiva u ovoj poruci, i bez dublje elaboracije, a posljedično se uklapa u detalje sa početka teksta. Izraelska filozofija manipulativne politike preko emocija potvrđuje kako je cionistička ideologija davno osposobljena za posuđivanje ili krivotvorenje tuđih narativa, u svoju korist prvenstveno. Ako bi otišli još malo u blisku prošlost, našli bi srodan u primjer u francuskom filozofu Bernard Anry Leviju, koji je posjećivao Sarajevo za vrijeme opsade, kao i nakon agresije na BiH. On je poznat kao javna ličnost koja je u Francuskoj širila činjenice o napadu na Sarajevo i na BiH, ali istovremeno i kao cionista što slavi IDF u njihovim antipalestinskim akcijama, filozof koji je imao nekoliko uvredljivih i degutantnih izjava o muslimanima općenito. No, sve to u domaćoj javnosti ostaje u sjeni Levija kao 'prijatelja BiH.' Što se tiče Suljagićevih maštarija o nepostojećim zločinima Handžar divizija prema Jevrejima, ili možda prema Jevrejima Podrinja iz Drugog svjetskog (evropskog) rata, njega je, pored raznih historijskih izvora, svojevremeno demantirao i Yahalom Kashny, osnivač online udruženja „Jevrejsko – Bošnjačkog Prijateljstva“ sa sjedištem u Kanadi. On je, prema vlastitim riječima izgubio oca Jevreja u koncentracionom logoru pod upravom Milana Nedića u Srbiji. Na web stranici spomenutog udruženja, koja više nije aktivna, Kashny je dokumentirano objašnjavao kako nema dokaza da su Handžar divizije sudjelovale u zločinima nad jevrejskim civilima, bez obzira na njihovu privremenu povezanost sa ondašnjom ss upravom iz njemačke armije. Ovo je naravno samo mali dio tematske priče za one koje to zanima. Može se naći dovoljno pisanog materijala o ovome.
Što se tiče poruke iz knjige utisaka u Potočarima, stigla je i reakcija. Neki drugi gosti memorijalnog centra su unijeli manje ispravke na poruku tog potpisanog Barucha Dayana. Neko je naime prekrižio riječ „Jevreja“ u njegovoj poruci, i napisao riječ Palestinaca umjesto. Ispod je još dopisano, kao poruka autoru utiska – „Vi ste ovdje ugnjetavači.“ Dodatna zanimljivost je i to što je poruka ostavljena uz godišnjicu rušenja nebodera u New Yorku i udara u Pentagonu, jedanaestog septembra.
Nama u BiH za to vrijeme, ostaje da živimo sa posljedicama ukradenog (ili kupljenog?) vlastitog narativa iz bliske prošlosti. Dokumentarna i medijska internacionalizacija priče o genocidu, ima svoju cijenu, a nije samo izražena u finansijama.
Evo nekoliko takvih detalja koji se tiču aktuelne sadašnjosti. Tokom prve od nekoliko posjeta bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona Sarajevu, 1997 godine, pred nekadašnjom ambasadom SAD-a u Alipašinoj ulici, došlo je do okupljanja neodređenog broja demonstranata. Oni su negodovali na Clintonovu posjetu pošto su ga smatrali za sudionika u srebreničkom genocidu. Demonstracije su bile u organizaciji udruženja Majke Srebrenice.
Međutim, nakon nekog vremena, Clinton je dobio čast da otvori memorijalni centar u Potočarima, gdje je od udruženja Majke Srebrenice simbolično primio i poznati srebrenički cvijet. Poslije toga, tokom narednih godina, u Potočarima se sve češće organiziraju gostovanja raznih diplomata pa i internacionalnih anonimusa koji banaliziraju sam genocid i stratište, usput i relativiziraju sve skupa podvodeći pod neku “ljudsku tragediju” u maniru opisivanja kakve vremenske nepogode i posvete žrtvama takvog nevremena.
Još koju godinu kasnije, Presjednik Memorijalnog centra Srebrenica, Suljagić Emir, javno se izvinjavao za “zločine Handžar divizije nad Jevrejima” u Drugom svjetskom (evropskom) ratu, zločine za koje možda osim Suljagića niko nije čuo. Uzročno posljedično, tako stigosmo i do njegove kontroverzne usporedbe Ravnogorskog pokreta, to jest četnika, sa palestinskim Hamasom, prema istoj vrsti poređenja koja su stigla iz vrha Svjetskog jevrejskoga kongresa.
Spuštajući se sa vrha spomenutih organizacija među donje slojeve i takozvani (ne)obični svijet, možemo opažati posljedice ovakvih odnosa.
Naime, u Memorijalnom centru Potočari, kao i u mnogim sličnim ustanovama muzejskog tipa, nalazi se knjiga utisaka namijenjena posjetiteljima objekta, da u njoj ako žele zapišu svoje utiske o samoj ustanovi ili tematici kojom se ista bavi. Tokom prošlogodišnje turističke sezone, prilično bogate i šarolike sa posjetama iz raznih krajeva svijeta, u knjizi utisaka memorijalnog centra pojavio se zanimljivi rukopisni komentar o srebreničkom genocidu koji je sugestivno umrežen sa aktuelnim događajima u Palestini. Neznani gost Centra u Potočarima je komentar ostavio na engleskom jeziku. Evo šta je napisao:
„Molim se za nedužne duše izgubljene u ovom genocidu što me podsjetilo na vrijeme kad je čovječnost nestala. Važno je da se ispostave lekcije koje smo naučili ovdje, za naše zajednice, u čast onih koji su izgubili svoje živote usljed etnički motivirane mržnje. Video snimci koje sam odgledao, podsjetili su me na sedmi oktobar kada je više nedužnih Jevreja ubijeno na isti način. Za mir i suživot, upućujem molitve ka Jerusalemu.
Baruch Dayan Haemet“
 Iz knjige utisaka u Potočarima |
Razblažena manipulacija je vidljiva u ovoj poruci, i bez dublje elaboracije, a posljedično se uklapa u detalje sa početka teksta. Izraelska filozofija manipulativne politike preko emocija potvrđuje kako je cionistička ideologija davno osposobljena za posuđivanje ili krivotvorenje tuđih narativa, u svoju korist prvenstveno. Ako bi otišli još malo u blisku prošlost, našli bi srodan u primjer u francuskom filozofu Bernard Anry Leviju, koji je posjećivao Sarajevo za vrijeme opsade, kao i nakon agresije na BiH. On je poznat kao javna ličnost koja je u Francuskoj širila činjenice o napadu na Sarajevo i na BiH, ali istovremeno i kao cionista što slavi IDF u njihovim antipalestinskim akcijama, filozof koji je imao nekoliko uvredljivih i degutantnih izjava o muslimanima općenito. No, sve to u domaćoj javnosti ostaje u sjeni Levija kao 'prijatelja BiH.' Što se tiče Suljagićevih maštarija o nepostojećim zločinima Handžar divizija prema Jevrejima, ili možda prema Jevrejima Podrinja iz Drugog svjetskog (evropskog) rata, njega je, pored raznih historijskih izvora, svojevremeno demantirao i Yahalom Kashny, osnivač online udruženja „Jevrejsko – Bošnjačkog Prijateljstva“ sa sjedištem u Kanadi. On je, prema vlastitim riječima izgubio oca Jevreja u koncentracionom logoru pod upravom Milana Nedića u Srbiji. Na web stranici spomenutog udruženja, koja više nije aktivna, Kashny je dokumentirano objašnjavao kako nema dokaza da su Handžar divizije sudjelovale u zločinima nad jevrejskim civilima, bez obzira na njihovu privremenu povezanost sa ondašnjom ss upravom iz njemačke armije. Ovo je naravno samo mali dio tematske priče za one koje to zanima. Može se naći dovoljno pisanog materijala o ovome.
Što se tiče poruke iz knjige utisaka u Potočarima, stigla je i reakcija. Neki drugi gosti memorijalnog centra su unijeli manje ispravke na poruku tog potpisanog Barucha Dayana. Neko je naime prekrižio riječ „Jevreja“ u njegovoj poruci, i napisao riječ Palestinaca umjesto. Ispod je još dopisano, kao poruka autoru utiska – „Vi ste ovdje ugnjetavači.“ Dodatna zanimljivost je i to što je poruka ostavljena uz godišnjicu rušenja nebodera u New Yorku i udara u Pentagonu, jedanaestog septembra.
Nama u BiH za to vrijeme, ostaje da živimo sa posljedicama ukradenog (ili kupljenog?) vlastitog narativa iz bliske prošlosti. Dokumentarna i medijska internacionalizacija priče o genocidu, ima svoju cijenu, a nije samo izražena u finansijama.
