GLOSA

Njegoš se jednom još kao radoznalo i bistro pastirče iznenada zapitao: Što je čovjek?
Usamljen među svojim stadom, duboko razmišljajući u tišini gorskog pašnjaka, shvatio je, i sam sebi odgovorio: Ka jedno živinče!

Mnogo kasnije, nakon završetka srpske osnovne škole kod učitelja Sime Sarajlije i sjedanja na episkopsku i vladičinu stolicu, uvjerio se da čovjek jeste ka jedno živinče, a narod bogomi baš ka stoka. Ali stoke ima dobre i pogane; zdrave i gubave, razmišljao je. Zato se odlučio da riječ „jedno“ zamijeni pridjevom „slabo“, iako metrički odgovaraju jednako i uz gusle se skladno pjevaju. Eto, probajte. Međutim, odrednica „slabo živinče“ daleko preciznije označava čovjeka kao živo biće. Čvrsto je odlučio: u spjevu koji je natenane kovao ostat će „Ka slabo živinče“! A spjev će se zvati Istraga poturica. Tako il' nikako!

Kao vladika imao je priliku postaviti pouzdanu veterinarsku dijagnozu – koje živinče je zdravo a koje slabo, odnosno gubavo. Jedini kriterij, koji je tokom svojih opservacija i istraživanja primijenio, bila je vjerska pripadnost grla. Zadatak je bio lak i za laika, a kamoli za pjesnika i mudraca, jer su postojale samo dvije vjere – prava i lažna. Princip odabira je bio također jednostavan: prava je naša, a lažna vaša! "Prava je vaša a lažna naša" govorili su samo oni koji bi se našli pod prijetnjom smrću.

Kao vladika imao je odgovornost zavesti harmoniju u svom stadu, koje se bilo čudno prošaralo: prava i lažna vjera plesale su pijano kolo koje je prijetilo opštem vjerskom haosu. Ufati se Turčin sa Srbinom, pa ošini kolo meraklijsko, jednom tursko, jednom crnogorsko! Jadna majko, lijepe li slike!

Odlučio se da radikalnim rezom riješi problem, pa je tražio način kako. Pod snažnim uticajem Kantove filozofije i pod zvjezdanim nebom u sebi, doživio je kategorički imperativ artikuliran u sintagmi TRIJEBIMO GUBU IZ TORINE! Ovo sjajno Božje naređenje uzviknuo je tako glasno, da je skočio sa kreveta na kojem je ležao i zastao nasred prazne odaje. Kad se smirio vratio se i sjeo na rub postelje da razmisli. Lijevom rukom je nježno uhvatio gusle za vrat a desnom gudalo i razvukao milozvučno i melanholično gu-gu-gu-gu-gu-gu-gu-gu-gu-gu. Taj melodični deseterac ga je smjesta transcendirao u duhovni svijet vasionskih širina, kojim je zaplivao.

Kad se naguslao ustao je, skrajnuo glasoviti javorov instrument i počeo hodati po odaji.
Nešto ga je mučilo; nije odmah znao šta ali se ubrzo dosjetio: gube nema u torini! Bjesnilo – to je napast koja napada stoku, a guba ljude … Ili šuga, ona hoće i ove i one ... Ali, bila mu ga rabota; „bjesnilo“ ionako ne bi moglo ući u deseterac. Uz to, neće sad kvariti ono oduševljenje kad se dosjetio sintagme, koja će svojom svjetlošću obasjavati i nas kao i daleka neka pokoljenja. Ostat će tako; neka bude što biti ne može! Guba na stoku? Pa što! Šta fali!

Njegoš je katkad znao biti skroz ljubazan i sažaljiv do braće islamske vjeroispovijesti, što ga je opasno navodilo na to da odustane od njihove istrage, pa je sam u sebi bratski opravdavao njihovo prihvatanje nove vjere i zapjevao:
Da, nijesu ni krivi toliko;
premami ih nevjera na vjeru,
ulovi ih na mrežu đavolju.

Deseterce je odmah zapisao u Istragu, budući Gorski vijenac, i počeo ih iščitavati. Što ih je više čitao manje ih je razumio: šta ih na šta premami – nevjera na vjeru ili vjera na nevjeru? Šta je ovdje vjera a šta nevjera? Koja je naša a koja vaša? Vrag bi ga znao...

Nemogućnost da to raščisti dovodila ga je do ludila, htio je eksplodirati. Ali, pošto je bio siguran da metrika stihova odgovara guslarskom principu odluči da ostane tako, sviđalo se to čitaocima i pjevačima ili ne. Premami ih nevjera na vjeru... koga bude zanimalo neka mućne glavom...

Ova stanja blaženosti obično nisu dugo trajala i nekako izdajnički su odzvanjala u njegovoj svijesti, zato ih je sa indignacijom odbacivao. Čim bi ugrabio priliku hvatao bi najbližeg do sebe brata nevjernika za vrat i derao mu se u lice:
Pij šerbeta iz čaše svečeve
al' sjekiru čekaj među uši!

Odmah nakon toga postajao bi smiren i samozadovoljan, pa i zahvalan sjekiri, toj nedužnoj seljačkoj alatki, koja se ispostavila kao učinkovit višenamjenski instrument za gašenje rasplamsale bratske ljubavi. Istovremeno bi se vratio prijašnjem duhovnom stanju kada je odlučio da radikalnim rezom riješi problem sa braćom muslimanima, pa je tražio način kako. Tada je – sjećate se –, pod snažnim uticajem Kantove filozofije i pod zvjezdanim nebom iznad sebe, doživio kategorički imperativ artikuliran u sintagmi TRIJEBIMO GUBU IZ TORINE! Ovo sjajno Božje naređenje uzviknuo je ponovo tako glasno, da je skočio sa kreveta na kojem je ležao i zastao nasred odaje. Kad se smirio vratio se i sjeo na rub postelje da razmisli. Lijevom rukom je nježno uhvatio gusle za vrat a desnom gudalo i razvukao milozvučno i melanholično gu-gu-gu-gu-gu-gu-gu-gu-gu-gu.

Taj deseterac ga je smjesta transcendirao u duhovni svijet vasionskih širina, i on je slatko zaspao.