Kolumne
RELIGIJSKI KORIJENI KAPITALIZMA
|
|
Autor: Dr. Sead Alić
Objavljeno: 28. November 2024. 15:11:38
Proći će i ova histerija dočeka novog Mesije. Ući ćemo u neku novu godinu prazni i poraženi. Pobjednika neće biti jer igre moći neće prestati. No, bjelodanim će postati da je netko upregnuo starozavjetne mitove o kraju svijeta i dolasku novog Mesije u borbena kola zapadnog imperijalizma. Postat će jasno da iza zločina etničkog čišćenja u Palestini stoje strukture religijskih hijerarhija, političke strukture SAD-a, zapadni globalni mediji, lobističke organizacije, američka industrija oružja, globalni židovski kapital, europska izgubljenost, osjećaj srama zbog bivših grijehova prema Židovima i židovski pokušaj da se holokaust još jednom iskoristi kao sredstvo zarade/osvajanja/manipuliranja. Organizirat će se novi sudovi i novi sudski procesi…
Nepoznanica je međutim koliko će postati jasnim da svaka riječ ima svoje konzekvence, da pozivanje na religijske slogane i matrice može odvesti svijet u nepostojanje, da je nedopustivo zagovaranje monoteizma s nadom da će na kraju pobijediti - naš Bog. Vrijeme koje jest ili nije pred nama odgovorit će na pitanje jesmo li ili nismo uspjeli kao ljudska vrsta sagledati ključni problem čovječanstva zadnjih nekoliko tisuća godina. Palestina je, skidajući jedan po jedan veo s imperija zapadne civilizacije, otkrila udruženi zločinački pothvat kapitala i njegov lihvarski karakter. Koliko je za njega kriv društveni karakter zajednice koju je oblikovala ideja o 'odabranom narodu' kao i uputa o bavljenju onim poslovima kojim će se nevjernici/nebraća moći slobodno lihvariti – stvar je neostrašćenih ali ozbiljnih analiza. Kapitalizam je samo rezultat. Korijeni su u akceleratoru monoteističke religije koja je kao najsnažniji medij svog vremena oblikovala duh i tog ali i našeg vremena, te koja je snagom stečenog bogatstva zagospodarila i duhom drugih religija. I previše je naime autora kroz povijest slutilo da kad je riječ o židovstvu, da je istovremeno riječ o narastajućem problemu. Jedan od njih je bio i Voltaire: „Židovi nisu ništa drugo doli neznalački, barbarski narod, koji od davnine povezuje najprljavija gramzivost s prezrenim praznovjerjem i neugasivom mržnjom prema svim narodima, koji ih toleriraju i koji im omogućavaju da se obogate“. [1] Mislim da su ovakve formulacije prejake, ali da sugeriraju problem o kojemu se mora misliti. To potvrđuju i događanja u Palestini.
Onaj dio palestinskog naroda koji je ostao u Gazi prkosi danas i tenkovima i teologiji, i planovima poslovanja s parcelama Gaze i propagandnom poistovjećivanju Hamasa sa svim Palestincima i svih Palestinaca s teroristima. Hoće li svijet nakon palestinske katastrofe uspješnije razlikovati politiku i propagandu, vjeru i pozivanje na religiju, žrtvu i bivšu žrtvu uzraslu do novog oblika državnog terorizma?
Dva su scenarija moguća. Prema realnijem (koji možemo očekivati) Zapad neće dopustiti raskrinkavanje svoje imperijalne politike (čiji je važan dio i ogledni poligon na Bliskom istoku). Rat koji bi došao ili bi bio 'nekontroliran' i vodio samouništenju civilizacije kakvu poznajemo ili bi kontrolirano i dugo iscrpljivao zemlju po zemlju, kontinent po kontinent. Drugi scenarij je također moguć premda zasad izgleda kao utopija (poželjna), a on kaže da će prevagnuti ideja multipolarnoga svijeta čime bi prestao i lažni, u osnovi parazitski odnos Zapada i Izraela. U slučaju pobjede ove druge opcije, s državom Izrael bi se ponovno u neki kutak odvukla ideja 'odabranog naroda' (jer administracija te rasističke tvorevine ne bi pristala na dvije države, Palestinu i Izrael).
'Odabrani narod' u teološkom i vojno-političkom obliku
Inače je ideja 'odabranog naroda' trebala biti samo obveza i teret narodu koji je, upravo zbog ideje odabranosti, morao biti bolji od drugih. Riječ je o visoko postavljenoj moralnoj letvici. No sljedbenici Jahvea odali su se politikantskom čitanju božjih zahtjeva. Mešetarski, kako su i radili u velikom dijelu svoje povijesti, pokušali su čitati njegove zahtjeve. Pokušali su mešetariti sa svojom božjom objavom.
Mislili su da je ideja odabranosti bjanko opravdanje grijehova unaprijed, pa su poželjeli 'očistiti' Palestinu od Palestinaca. Pretvorili su se u navijače ubojica koji su nagrnuli iz cijelog svijeta da bi ugrabili neki komadić zlatne Gaze. Pjevali su s ubojicama pjesme o školama kojih više nema, veselili se svakoj ubijenoj ulici, bogomolji, srušenoj bolnici, svakoj bombi koja pada na šatore...
Groznica odabranosti zatresla je i podijelila cijeli svijet. Malo tko je razmišljao. Propagandni aparat izraelske administracije proizvodio je 'vijesti' punom parom. Servirao je gotove stavove koje su mediji nekritički prihvaćali i objavljivali. Lažne istine o odrubljivanju glava bebama i silovanju Izraelki za vrijeme napada Hamasa, 7. 10. proizveli su ogorčenje svijeta. Majstori političke propagande znali su da jednom ispušteno perje iz jastuka, bačeno s desetog kata, više nitko ne može sabrati.
Apetiti su rasli, a zajedno s njima i broj ubijenih Palestinaca. Otpor Hamasa i stoičko palestinsko podnošenje smrti, administraciju Izraela tjerao je da svoje doslovno čitanje Starog zavjeta odvede prema onim dijelovima koji govore o istrebljenju Kanaanaca. Smrt je postala svakodnevna činjenica, a namjera 'kažnjavanja Hamasa' morala se proširiti na cijeli palestinski narod.
Tako je Bog postao naredbodavac smrti. Njegovi su svećenici postali ratni huškači, a egzekutori, u ime Boga, ubijali su žene, djecu, starce. Histerična slavljenja smrti tih vojnika pakla - dugo će se proučavati i na katedrama prava, i katedrama teologija. Zločin u ime Boga još jednom je nadjačao ljubav u ime Boga.
Nužnim se nameće ono pitanje na koje Marx nije odgovorio. To je pitanje o karakteru židovstva koje je detektirao u svom Prilogu židovskom pitanju. Svoju analizu židovstva, odnosno židovske religije Karl Marx nije dovršio. Tamo gdje je mogao započeti analizu on ju je zaobišao. Svojim odustajanjem odveo je misaoni svijet (i svoje sljedbenike) prema promišljanju ukidanja uvjeta u kojima je bilo kakva religija potrebna. Time je, kako stvari izgledaju, okrenuo progresivne ljudske energije prema ekonomskoj sferi, proletarijatu, revoluciji, nadi u besklasno društveno uređenje…
Iz perspektive događanja u Palestini stvar izgleda jasnije. Marks nije židovstvo analizirano na način na koji je analizirao posljedice židovskog duha – kapitalizam. Nije secirao načine rada, načine bogaćenja jednog dijela židovskog naroda, povezanost financijskog kapitala s uspostavljanjem hobotnice kapitalizma. Marx je razmišljao o simptomima i pokušavao pronaći recept za uništenje tih simptoma. Ključno je pitanje zašto nije ušao u temeljito propitivanje židovstva o kojem je pisao. Što ako namjerno ili nenamjerno nije vidio taj religijski akcelerator monoteizma koji je mogao biti korijen snaženja eksploatatorskih odnosa i uspostavljanja svijeta vjerske braće i nevjerničkih sluga?
Daniel B. Schwartz u svom tekstu Marx and the Jewish Fingerprint Question u kojemu analizira knjigu Shlomo Avinerija Karl Marx: Philosophy and Revolution donosi nekoliko interesantnih detalja.
„Karl Marx dobio je svoje prezime - upravo to ime koje će postati sinonim za cijelu školu mišljenja i prizvati bauk revolucije - kao rezultat revolucionarnih promjena koje su zahvatile Europu u desetljećima koja su prethodila njegovu rođenju. 1790-ih, nakon pobjede u bitci, Francuska je anektirala Marxov rodni grad Trier, zajedno s ostatkom njemačkog Porajnja, i emancipirala svoje Židove. Židovi su odgovorili (između ostalog) usvajanjem nežidovskih imena i “građanskih” prezimena, kako to zahtijeva francuski zakon. Marxov djed po ocu, Mordechai Levi, glavni rabin Triera, počeo se spominjati u službenim francuskim dokumentima kao "Marcus Lewy", a zatim kao "Marx Lewy"; njegov otac, rođen Heschel Lewy, s vremenom je uzeo ime Heinrich Marx. Tako je Karl rođen u obitelji Marx.“ [2]
Zanimljivo je Schwartzovo interpretiranje ove činjenice. Prije svega Schwartz se poziva na opasku Shlomo Avinerija o tome da bi marksizam-lenjinizam u 'izvornoj' verziji u tom slučaju bio levizam-lenjinizam (i da to vjerojatno ne bi imalo istu snagu kao marksizam-lenjinizam). Nadalje, navodi Avinerijevu sugestiju „da je Bauerovo inzistiranje na obraćenju možda pogodilo Marxa u živac zbog njegove obiteljske povijesti“ [3] da bi odbacio Avinerijev stav o Marxovom distanciranju od Židova „kako ne bi bio optužen da podržava židovska prava zbog svojeg vlastitog židovskog podrijetla“. [4]
Bilo kako bilo i ovdje je prisutna poveznica između židovstva i kapitalizma. Činjenica je međutim da nema domišljenog stava o ovom odnosu i da ta tema još uvijek čeka svoju konačnu interpretaciju. Na putu prema takvoj interpretaciji slijedi nekoliko naputaka.
Za promjene je potreban akcelerator koji će imati funkciju medija
Sve što se događa na razini društva i društava, neki je od oblika rezoniranja na osobine čovjeka kao rodnog bića. Karakter čovjeka određen religijskim okvirima postaje društveni karakter koji razvija onaj aspekt svog bića koji je naglašen i u odredbama religijske objave. U odnosu na postavljenu liniju židovstvo-kapitalizam postavlja se pitanje je li koncept odabranosti i davanja zelenog svjetla 'odabranom narodu' bio uzrok podjelama koje će kasnije preuzeti i druge monoteističke religije? Što ako je uputa o nekamatarenju braće i poželjnom izrabljivanju nevjernika (goya) temelj za rasističke odnose koji će kao svoju posljedicu imati uspostavljanje izrabljivačkih odnosa kroz nekoliko tisuća godina (koji će biti razvijani uz blagoslov svih religija)? Što ako je kapitalizam samo konzekvenca nauka o razlici između braće i nebraće, vjernika i nevjernika? Što ako je ekonomija zapravo prije svega ili možda u korijenima zapravo pitanje medijskog akceleratora, religije?
Einstein je u tekstu Why Socialism? bacio malo svjetlosti na ovo pitanje: „Otkrivanje općih zakonitosti u području ekonomije otežava okolnost da na promatrane ekonomske pojave često utječu mnogi čimbenici koje je vrlo teško zasebno vrednovati. Osim toga, iskustvo koje se akumuliralo od početka takozvanog civiliziranog razdoblja ljudske povijesti bilo je - kao što je dobro poznato - u velikoj mjeri pod utjecajem i ograničenjem uzroka koji nipošto nisu isključivo ekonomske prirode. Na primjer, većina velikih država u povijesti svoje postojanje zahvaljuje osvajanju. Narodi osvajači uspostavili su se, pravno i ekonomski, kao privilegirana klasa pokorene zemlje. Prigrabili su za sebe monopol nad posjedom zemlje i imenovali svećenstvo iz svojih redova. Svećenici su, kontrolirajući obrazovanje, učinili stalešku podjelu društva trajnom institucijom i stvorili sustav vrijednosti kojim su se ljudi od tada, u velikoj mjeri nesvjesno, rukovodili u svom društvenom ponašanju.“ [5]
Naravno da bi se iz marksističke pozicije tome moglo prigovoriti tako da se kaže da su i tada postojali neki društveno-ekonomski odnosi koje su svećenici iskoristili. Oni bi se mogli smatrati dokazom utjecaja ekonomskih odnosa na strukturiranje društva. Pravi odgovor je u razumijevanju konfiguracije promjena društava.
Na pitanje što je prije nastalo koka ili jaje odgovor je – medij. Na početku svih promjena uvijek je akcelerator koji će svojom snagom posredovati ideju, riječ, objavu, zakon, zapovijed… Najsnažniji akcelerator nakon pripovjedne forme bila je religija (koja je tu pripovjednu formu uključila i iskoristila). Religija kao akcelerator bila je društvena mreža svog vremena. Bila je to prva umjetna inteligencija. Monoteistička religija prvi je globalni medij koji je svojom konstrukcijom dao do znanja da polaže pravo na globalno osvajanje svijeta: jedna Zemlja – jedan Bog.
Einstein vidi osvajače i svećenstvo, ali vidi također i religijsku strukturu koja se s osvajanjem uspostavlja. Kao da hoće reći da je bit ekonomije u uspostavljanju religijskih odnosa koji će upravljati ekonomijom. Je li to 'introspektivna slutnja'?
Einstein se poziva na Thorstein Veblena i njegova razmišljanja o 'predatorskoj fazi' ljudskog razvoja. U toj fazi su očigledno postavljana pravila, koja danas ljudski rod želi nadići, no koja su po svemu sudeći ugrađena i u DNK monoteizma. Karen Armstrong u svojoj studiji Povijest Boga, pišući o konceptu nastanka židovskog boga, među ostalim kaže: „Kada su proroci Jahveu pripisivali svoje vlastite ljudske osjećaje i iskustva, oni su velikim dijelom stvarali Boga po svom vlastitom liku. Izaia, član kraljevske porodice, vidio je Jahvea kao kralja. Amos je Jahveu pripisivao svoje poistovjećenje sa siromašnima koji pate. Hošea je Jahvea vidio kao prevarenog muža koji i dalje osjeća žudnju i nježnost prema svojoj ženi. Sve religije moraju početi s nekim antropomorfizmom“ [6] (potcrtao S. A.)
U Senatu i Kongresu sjede Jakovljeva djeca
Koncepcija 'odabranog naroda' jedinstvena je u ljudskoj povijesti. Zavodljiva je to i snažna ideja koja rezonira s potrebom baš svake osobe na svijetu da bude viđena, prepoznata, prihvaćena. Prijelaz od obožavanja i slušanja Boga prema odabranosti od strane Boga predstavlja svojevrsnu teološku revoluciju koja će ostaviti traga na tisućljećima. No je li ta teološka ideja na ispravan način zaživjela među Jakovljevim sinovima? Svako vrijeme daje svoj odgovor na to pitanje.
Vjerojatno je komforno uživati u bivanju dijelom odabranog naroda. No taj se užitak graniči kako s nerazumijevanjem naroda koji 'nisu odabrani' tako isto i s diskutabilnim teološkim objašnjenjima te odabranosti. Budući da bi neprimjerenim bilo kritizirati ideju odabranog naroda samo iz pozicije 'neodabranih' (premda je moguće i legitimno), potrebno je barem u osnovnim crtama oslikati teološku dimenziju židovske odabranosti. Neki su elementi indikativni.
Ime Izrael "tumači se kao ŠeRoe El... onaj koji vidi Boga ili Iš Roe El... čovjek koji vidi Boga"[7] zanimljivo je tumačenje prema kojemu je Bog tek nakon otklona drugih i njihovog dijeljenja u rase odlučio "da Avramovi potomci također postanu narod sa posebnom misijom služenja Bogu..." [8] Tako nastaje narod Jakova preimenovanog u Izrael.
Administracija današnje države Izrael ponaša se kao da je država ta koja nosi teret služenja Bogu. Ispada da je u rečenici: "učimo da je Bogu prva misao pri stvaranju svemira bila ideja o Izraelu..." [9] mišljena država Izrael. U najmanju ruku administracija se tako ponaša.
"Posvetivši se u potpunosti Bogu, Izraelićani su doslovno postali izdvojena vrsta. Bog je rekao: 'I bićete Mi sveti jer sam svet Ja, gospod, i odvojih vas od drugih naroda da budete Moji' (Knjiga Levitska, 20:26)" [10] U ponašanju cionističkih vojnika u Palestini može se osjetiti i vidjeti konzekvenca te božje odabranosti. Kao da Bog sam opravdava svako pa i zločinačko postupanje. Kao da su odlike Jakovljevog plemena nekim automatizmom preseljene na birokraciju države Izrael. No umjesto da se nosi moralni teret odabranosti, birokracija je izabrala put aparthejda i rasizma. Time nas tjera na propitivanje karaktera teoloških odrednica.
Sigurno je da su Hebreji kroz povijest prolazili teške situacije. Dijelom je to zbog uvjerenosti u ideju odabranosti i savez s Bogom, a dijelom zbog isključivosti koju ideja Saveza nameće. Kad se tome pridoda kroz povijest uvijek problematičan i napadan način poslovanja - počinju se nazirati konture kontroverzne pozicije. Židovstvo se polarizira. S jedne strane su vjernici koji iskreno prakticiraju vjeru, s kojima svijet nema problema. Druga je linija Židova koji su 'postigli' to da ih se poistovjećuje sa svojevrsnim društvenim karakterom. Tako se kroz povijest počelo govoriti o Židu, Židovu koji se bavi kamatarenjem, lihvarenjem, bogaćenjem na račun nečasnih poslova (koje će kasnije institucije banaka -pojednostavljeno rečeno - legalizirati). Kao što smo uz lokalne Cincare kao narod koji je oblikovao svoju karakternu sliku i povijesti pojmova ponudio ime za škrtu osobu, cincar – od ranije smo imali ili osvijestili/prepoznali Žida kao karakternu osobinu koja se veže uz židovski narod. Umjetničkih obrada tog fenomena kroz povijest ima dovoljno da možemo konstatirati crtu prepoznatljivosti. Ta je crta međutim kroz historiju logikom same stvari eskalirala. Ta bogata strana židovstva odigrala je presudnu ulogu u ugradnji svojih načina poslovanja u zapadni svijet. Tako nastaje fenomen o kojemu će istina na različite načine pisati i Dostojevski, i Solženjicin, i Shakespeare, i Wagner, i Marr i Marx i mnogi drugi, a koji svjedoči o pobjedi židovstva nad germanstvom ili kršćanstvom, pobjedi lihvarenja i kamatarenja nad pravednijim oblicima poslovanja, pobjedi židovskog novca nad feudalizmom - riječju, pobjedi one vrste poslovanja koji je postao uporišno mjesto kapitalizma.
No niti tu stvar nije stala. Logika kapital-odnosa tjera nas misliti da su bogati Rotschildi i njemu slični postali nemjerljivo bogati. Možemo samo slutiti koliko je njihovo bogatstvo i što su sve spremni učiniti da bi zadržali i uvećali svoju moć. Legitimnim nam se čini misliti da financijskim lobiranjem mogu postići da upravljaju i Amerikom. Činjenica da se o lobiranju (kupnji) zastupnika u SAD-u govori javno, te da je u Senatu i Kongresu više od pedeset posto zastupnika koji su financirani (kupljeni) od strane AIPEC-a - sugerira nam zastrašujući zaključak: zastupnička tijela američke demokracije više nisu demokratska tijela, niti je Amerika demokratska država. Kakva bi onda mogla biti? Tu nam pomaže činjenica koja kaže da je veliki broj zastupnika 'naoružan' i izraelskim državljanstvom i njihovom putovnicom. Logika dvojnog državljanstva omogućuje u ovom slučaju gubljenje američkog suvereniteta. Naime ako o zakonodavnoj i izvršnoj vlasti odlučuju kupljeni zastupnici, ako su oni istovremeno i građani Izraela, onda ne čudi frenetično pozdravljanje Netanyahua u Kongresu ili Netanyahuova uvjerenost da mu SAD neće biti prepreka na projektu etničkog čišćenja Palestine.
U Senatu i Kongresu sjede Jakovljeva djeca. Neka od te djece ušli su pod Jakovljev šator držeći se one Marxove da je židovski Bog mjenica. Zarazna uvjerljivost novca bila je posrednikom između umirućih zastupnika demokracije i male bliskoistočne praonice novca koja se nametnula kao privremeni nositelj američkog suvereniteta. Je li svijet postao žrtva Boga-novca? Ne sprema li se kataklizma kojoj će kumovati naša propagandom stvorena zaluđenost odjećom demokracije ispod koje je golo smežurano tijelo škrtca željnog mlade krvi? Hoće li razaranje Gaze uz izravne prijenose na društvenim mrežama donijeti i samorazaranje u smislu raskrinkavanja prve monoteističke religije?
Armstrong piše: „U stvari, mi o osvajanju Kanaana od strane Jošue i Sudaca ne znamo ništa, iako je nesumnjivo proliveno mnogo krvi. Međutim, sada je krvoproliću dana religiozna osnova. Opasnosti ovakvih teologija izbora, koje nisu modificirane transcedentnom perspektivom jednog Izaije, jasno se ogledaju u svetim ratovima koji su obilježili povijest monoteizma. Umjesto da se Bog učini simbolom koji će otkloniti naše predrasude i prisiliti nas da razmišljamo o vlastitim nedostatcima, on se koristi da bi se naša mržnja potkrijepila i postala apsolutna. Ona navodi Boga da se ponaša baš kao i mi, kao da je i on samo ljudsko biće.“ [11]
Taj ljudski Bog, ta projekcija vlastitog egoizma uzdignuta na razinu Objave, postala je Zakon koji je uz pomoć medija religije, tog najsnažnijeg akceleratora usmenog doba i doba pisma – nadvio se nad zemljom i nebom.
Gaza je raskrinkala ideju cionističkog sebičnog Boga i dokazala da postoji ideja plemenitijeg Boga.
Fussnote:
1] Citirano prema Werner Keller: Povijest Židova od biblijskih vremena, Naprijed Zagreb, 1997., str. 399
2] jewishreviewofbooks.com/
3] isto
4] isto
5] Alber Eintein, Why Socialism? monthlyreview.org
6] Karen Armstrong, Povijest Boga, Prosvjeta, Zagreb, 1998. str. 64
7] Rabin Arije Kaplan:mPriručnik jevrejske misli, I dio, Književno društvo pismo, Zemun, 2002., str. 44
8] Isto, str. 49
9] Isto, str. 44
10] Isto, str. 61
11] Isto, str. 71
Nepoznanica je međutim koliko će postati jasnim da svaka riječ ima svoje konzekvence, da pozivanje na religijske slogane i matrice može odvesti svijet u nepostojanje, da je nedopustivo zagovaranje monoteizma s nadom da će na kraju pobijediti - naš Bog. Vrijeme koje jest ili nije pred nama odgovorit će na pitanje jesmo li ili nismo uspjeli kao ljudska vrsta sagledati ključni problem čovječanstva zadnjih nekoliko tisuća godina. Palestina je, skidajući jedan po jedan veo s imperija zapadne civilizacije, otkrila udruženi zločinački pothvat kapitala i njegov lihvarski karakter. Koliko je za njega kriv društveni karakter zajednice koju je oblikovala ideja o 'odabranom narodu' kao i uputa o bavljenju onim poslovima kojim će se nevjernici/nebraća moći slobodno lihvariti – stvar je neostrašćenih ali ozbiljnih analiza. Kapitalizam je samo rezultat. Korijeni su u akceleratoru monoteističke religije koja je kao najsnažniji medij svog vremena oblikovala duh i tog ali i našeg vremena, te koja je snagom stečenog bogatstva zagospodarila i duhom drugih religija. I previše je naime autora kroz povijest slutilo da kad je riječ o židovstvu, da je istovremeno riječ o narastajućem problemu. Jedan od njih je bio i Voltaire: „Židovi nisu ništa drugo doli neznalački, barbarski narod, koji od davnine povezuje najprljavija gramzivost s prezrenim praznovjerjem i neugasivom mržnjom prema svim narodima, koji ih toleriraju i koji im omogućavaju da se obogate“. [1] Mislim da su ovakve formulacije prejake, ali da sugeriraju problem o kojemu se mora misliti. To potvrđuju i događanja u Palestini.
Onaj dio palestinskog naroda koji je ostao u Gazi prkosi danas i tenkovima i teologiji, i planovima poslovanja s parcelama Gaze i propagandnom poistovjećivanju Hamasa sa svim Palestincima i svih Palestinaca s teroristima. Hoće li svijet nakon palestinske katastrofe uspješnije razlikovati politiku i propagandu, vjeru i pozivanje na religiju, žrtvu i bivšu žrtvu uzraslu do novog oblika državnog terorizma?
Dva su scenarija moguća. Prema realnijem (koji možemo očekivati) Zapad neće dopustiti raskrinkavanje svoje imperijalne politike (čiji je važan dio i ogledni poligon na Bliskom istoku). Rat koji bi došao ili bi bio 'nekontroliran' i vodio samouništenju civilizacije kakvu poznajemo ili bi kontrolirano i dugo iscrpljivao zemlju po zemlju, kontinent po kontinent. Drugi scenarij je također moguć premda zasad izgleda kao utopija (poželjna), a on kaže da će prevagnuti ideja multipolarnoga svijeta čime bi prestao i lažni, u osnovi parazitski odnos Zapada i Izraela. U slučaju pobjede ove druge opcije, s državom Izrael bi se ponovno u neki kutak odvukla ideja 'odabranog naroda' (jer administracija te rasističke tvorevine ne bi pristala na dvije države, Palestinu i Izrael).
Inače je ideja 'odabranog naroda' trebala biti samo obveza i teret narodu koji je, upravo zbog ideje odabranosti, morao biti bolji od drugih. Riječ je o visoko postavljenoj moralnoj letvici. No sljedbenici Jahvea odali su se politikantskom čitanju božjih zahtjeva. Mešetarski, kako su i radili u velikom dijelu svoje povijesti, pokušali su čitati njegove zahtjeve. Pokušali su mešetariti sa svojom božjom objavom.
Mislili su da je ideja odabranosti bjanko opravdanje grijehova unaprijed, pa su poželjeli 'očistiti' Palestinu od Palestinaca. Pretvorili su se u navijače ubojica koji su nagrnuli iz cijelog svijeta da bi ugrabili neki komadić zlatne Gaze. Pjevali su s ubojicama pjesme o školama kojih više nema, veselili se svakoj ubijenoj ulici, bogomolji, srušenoj bolnici, svakoj bombi koja pada na šatore...
Groznica odabranosti zatresla je i podijelila cijeli svijet. Malo tko je razmišljao. Propagandni aparat izraelske administracije proizvodio je 'vijesti' punom parom. Servirao je gotove stavove koje su mediji nekritički prihvaćali i objavljivali. Lažne istine o odrubljivanju glava bebama i silovanju Izraelki za vrijeme napada Hamasa, 7. 10. proizveli su ogorčenje svijeta. Majstori političke propagande znali su da jednom ispušteno perje iz jastuka, bačeno s desetog kata, više nitko ne može sabrati.
Apetiti su rasli, a zajedno s njima i broj ubijenih Palestinaca. Otpor Hamasa i stoičko palestinsko podnošenje smrti, administraciju Izraela tjerao je da svoje doslovno čitanje Starog zavjeta odvede prema onim dijelovima koji govore o istrebljenju Kanaanaca. Smrt je postala svakodnevna činjenica, a namjera 'kažnjavanja Hamasa' morala se proširiti na cijeli palestinski narod.
Tako je Bog postao naredbodavac smrti. Njegovi su svećenici postali ratni huškači, a egzekutori, u ime Boga, ubijali su žene, djecu, starce. Histerična slavljenja smrti tih vojnika pakla - dugo će se proučavati i na katedrama prava, i katedrama teologija. Zločin u ime Boga još jednom je nadjačao ljubav u ime Boga.
Nužnim se nameće ono pitanje na koje Marx nije odgovorio. To je pitanje o karakteru židovstva koje je detektirao u svom Prilogu židovskom pitanju. Svoju analizu židovstva, odnosno židovske religije Karl Marx nije dovršio. Tamo gdje je mogao započeti analizu on ju je zaobišao. Svojim odustajanjem odveo je misaoni svijet (i svoje sljedbenike) prema promišljanju ukidanja uvjeta u kojima je bilo kakva religija potrebna. Time je, kako stvari izgledaju, okrenuo progresivne ljudske energije prema ekonomskoj sferi, proletarijatu, revoluciji, nadi u besklasno društveno uređenje…
Iz perspektive događanja u Palestini stvar izgleda jasnije. Marks nije židovstvo analizirano na način na koji je analizirao posljedice židovskog duha – kapitalizam. Nije secirao načine rada, načine bogaćenja jednog dijela židovskog naroda, povezanost financijskog kapitala s uspostavljanjem hobotnice kapitalizma. Marx je razmišljao o simptomima i pokušavao pronaći recept za uništenje tih simptoma. Ključno je pitanje zašto nije ušao u temeljito propitivanje židovstva o kojem je pisao. Što ako namjerno ili nenamjerno nije vidio taj religijski akcelerator monoteizma koji je mogao biti korijen snaženja eksploatatorskih odnosa i uspostavljanja svijeta vjerske braće i nevjerničkih sluga?
Daniel B. Schwartz u svom tekstu Marx and the Jewish Fingerprint Question u kojemu analizira knjigu Shlomo Avinerija Karl Marx: Philosophy and Revolution donosi nekoliko interesantnih detalja.
„Karl Marx dobio je svoje prezime - upravo to ime koje će postati sinonim za cijelu školu mišljenja i prizvati bauk revolucije - kao rezultat revolucionarnih promjena koje su zahvatile Europu u desetljećima koja su prethodila njegovu rođenju. 1790-ih, nakon pobjede u bitci, Francuska je anektirala Marxov rodni grad Trier, zajedno s ostatkom njemačkog Porajnja, i emancipirala svoje Židove. Židovi su odgovorili (između ostalog) usvajanjem nežidovskih imena i “građanskih” prezimena, kako to zahtijeva francuski zakon. Marxov djed po ocu, Mordechai Levi, glavni rabin Triera, počeo se spominjati u službenim francuskim dokumentima kao "Marcus Lewy", a zatim kao "Marx Lewy"; njegov otac, rođen Heschel Lewy, s vremenom je uzeo ime Heinrich Marx. Tako je Karl rođen u obitelji Marx.“ [2]
Zanimljivo je Schwartzovo interpretiranje ove činjenice. Prije svega Schwartz se poziva na opasku Shlomo Avinerija o tome da bi marksizam-lenjinizam u 'izvornoj' verziji u tom slučaju bio levizam-lenjinizam (i da to vjerojatno ne bi imalo istu snagu kao marksizam-lenjinizam). Nadalje, navodi Avinerijevu sugestiju „da je Bauerovo inzistiranje na obraćenju možda pogodilo Marxa u živac zbog njegove obiteljske povijesti“ [3] da bi odbacio Avinerijev stav o Marxovom distanciranju od Židova „kako ne bi bio optužen da podržava židovska prava zbog svojeg vlastitog židovskog podrijetla“. [4]
Bilo kako bilo i ovdje je prisutna poveznica između židovstva i kapitalizma. Činjenica je međutim da nema domišljenog stava o ovom odnosu i da ta tema još uvijek čeka svoju konačnu interpretaciju. Na putu prema takvoj interpretaciji slijedi nekoliko naputaka.
Sve što se događa na razini društva i društava, neki je od oblika rezoniranja na osobine čovjeka kao rodnog bića. Karakter čovjeka određen religijskim okvirima postaje društveni karakter koji razvija onaj aspekt svog bića koji je naglašen i u odredbama religijske objave. U odnosu na postavljenu liniju židovstvo-kapitalizam postavlja se pitanje je li koncept odabranosti i davanja zelenog svjetla 'odabranom narodu' bio uzrok podjelama koje će kasnije preuzeti i druge monoteističke religije? Što ako je uputa o nekamatarenju braće i poželjnom izrabljivanju nevjernika (goya) temelj za rasističke odnose koji će kao svoju posljedicu imati uspostavljanje izrabljivačkih odnosa kroz nekoliko tisuća godina (koji će biti razvijani uz blagoslov svih religija)? Što ako je kapitalizam samo konzekvenca nauka o razlici između braće i nebraće, vjernika i nevjernika? Što ako je ekonomija zapravo prije svega ili možda u korijenima zapravo pitanje medijskog akceleratora, religije?
Einstein je u tekstu Why Socialism? bacio malo svjetlosti na ovo pitanje: „Otkrivanje općih zakonitosti u području ekonomije otežava okolnost da na promatrane ekonomske pojave često utječu mnogi čimbenici koje je vrlo teško zasebno vrednovati. Osim toga, iskustvo koje se akumuliralo od početka takozvanog civiliziranog razdoblja ljudske povijesti bilo je - kao što je dobro poznato - u velikoj mjeri pod utjecajem i ograničenjem uzroka koji nipošto nisu isključivo ekonomske prirode. Na primjer, većina velikih država u povijesti svoje postojanje zahvaljuje osvajanju. Narodi osvajači uspostavili su se, pravno i ekonomski, kao privilegirana klasa pokorene zemlje. Prigrabili su za sebe monopol nad posjedom zemlje i imenovali svećenstvo iz svojih redova. Svećenici su, kontrolirajući obrazovanje, učinili stalešku podjelu društva trajnom institucijom i stvorili sustav vrijednosti kojim su se ljudi od tada, u velikoj mjeri nesvjesno, rukovodili u svom društvenom ponašanju.“ [5]
Naravno da bi se iz marksističke pozicije tome moglo prigovoriti tako da se kaže da su i tada postojali neki društveno-ekonomski odnosi koje su svećenici iskoristili. Oni bi se mogli smatrati dokazom utjecaja ekonomskih odnosa na strukturiranje društva. Pravi odgovor je u razumijevanju konfiguracije promjena društava.
Na pitanje što je prije nastalo koka ili jaje odgovor je – medij. Na početku svih promjena uvijek je akcelerator koji će svojom snagom posredovati ideju, riječ, objavu, zakon, zapovijed… Najsnažniji akcelerator nakon pripovjedne forme bila je religija (koja je tu pripovjednu formu uključila i iskoristila). Religija kao akcelerator bila je društvena mreža svog vremena. Bila je to prva umjetna inteligencija. Monoteistička religija prvi je globalni medij koji je svojom konstrukcijom dao do znanja da polaže pravo na globalno osvajanje svijeta: jedna Zemlja – jedan Bog.
Einstein vidi osvajače i svećenstvo, ali vidi također i religijsku strukturu koja se s osvajanjem uspostavlja. Kao da hoće reći da je bit ekonomije u uspostavljanju religijskih odnosa koji će upravljati ekonomijom. Je li to 'introspektivna slutnja'?
Einstein se poziva na Thorstein Veblena i njegova razmišljanja o 'predatorskoj fazi' ljudskog razvoja. U toj fazi su očigledno postavljana pravila, koja danas ljudski rod želi nadići, no koja su po svemu sudeći ugrađena i u DNK monoteizma. Karen Armstrong u svojoj studiji Povijest Boga, pišući o konceptu nastanka židovskog boga, među ostalim kaže: „Kada su proroci Jahveu pripisivali svoje vlastite ljudske osjećaje i iskustva, oni su velikim dijelom stvarali Boga po svom vlastitom liku. Izaia, član kraljevske porodice, vidio je Jahvea kao kralja. Amos je Jahveu pripisivao svoje poistovjećenje sa siromašnima koji pate. Hošea je Jahvea vidio kao prevarenog muža koji i dalje osjeća žudnju i nježnost prema svojoj ženi. Sve religije moraju početi s nekim antropomorfizmom“ [6] (potcrtao S. A.)
Koncepcija 'odabranog naroda' jedinstvena je u ljudskoj povijesti. Zavodljiva je to i snažna ideja koja rezonira s potrebom baš svake osobe na svijetu da bude viđena, prepoznata, prihvaćena. Prijelaz od obožavanja i slušanja Boga prema odabranosti od strane Boga predstavlja svojevrsnu teološku revoluciju koja će ostaviti traga na tisućljećima. No je li ta teološka ideja na ispravan način zaživjela među Jakovljevim sinovima? Svako vrijeme daje svoj odgovor na to pitanje.
Vjerojatno je komforno uživati u bivanju dijelom odabranog naroda. No taj se užitak graniči kako s nerazumijevanjem naroda koji 'nisu odabrani' tako isto i s diskutabilnim teološkim objašnjenjima te odabranosti. Budući da bi neprimjerenim bilo kritizirati ideju odabranog naroda samo iz pozicije 'neodabranih' (premda je moguće i legitimno), potrebno je barem u osnovnim crtama oslikati teološku dimenziju židovske odabranosti. Neki su elementi indikativni.
Ime Izrael "tumači se kao ŠeRoe El... onaj koji vidi Boga ili Iš Roe El... čovjek koji vidi Boga"[7] zanimljivo je tumačenje prema kojemu je Bog tek nakon otklona drugih i njihovog dijeljenja u rase odlučio "da Avramovi potomci također postanu narod sa posebnom misijom služenja Bogu..." [8] Tako nastaje narod Jakova preimenovanog u Izrael.
Administracija današnje države Izrael ponaša se kao da je država ta koja nosi teret služenja Bogu. Ispada da je u rečenici: "učimo da je Bogu prva misao pri stvaranju svemira bila ideja o Izraelu..." [9] mišljena država Izrael. U najmanju ruku administracija se tako ponaša.
"Posvetivši se u potpunosti Bogu, Izraelićani su doslovno postali izdvojena vrsta. Bog je rekao: 'I bićete Mi sveti jer sam svet Ja, gospod, i odvojih vas od drugih naroda da budete Moji' (Knjiga Levitska, 20:26)" [10] U ponašanju cionističkih vojnika u Palestini može se osjetiti i vidjeti konzekvenca te božje odabranosti. Kao da Bog sam opravdava svako pa i zločinačko postupanje. Kao da su odlike Jakovljevog plemena nekim automatizmom preseljene na birokraciju države Izrael. No umjesto da se nosi moralni teret odabranosti, birokracija je izabrala put aparthejda i rasizma. Time nas tjera na propitivanje karaktera teoloških odrednica.
Sigurno je da su Hebreji kroz povijest prolazili teške situacije. Dijelom je to zbog uvjerenosti u ideju odabranosti i savez s Bogom, a dijelom zbog isključivosti koju ideja Saveza nameće. Kad se tome pridoda kroz povijest uvijek problematičan i napadan način poslovanja - počinju se nazirati konture kontroverzne pozicije. Židovstvo se polarizira. S jedne strane su vjernici koji iskreno prakticiraju vjeru, s kojima svijet nema problema. Druga je linija Židova koji su 'postigli' to da ih se poistovjećuje sa svojevrsnim društvenim karakterom. Tako se kroz povijest počelo govoriti o Židu, Židovu koji se bavi kamatarenjem, lihvarenjem, bogaćenjem na račun nečasnih poslova (koje će kasnije institucije banaka -pojednostavljeno rečeno - legalizirati). Kao što smo uz lokalne Cincare kao narod koji je oblikovao svoju karakternu sliku i povijesti pojmova ponudio ime za škrtu osobu, cincar – od ranije smo imali ili osvijestili/prepoznali Žida kao karakternu osobinu koja se veže uz židovski narod. Umjetničkih obrada tog fenomena kroz povijest ima dovoljno da možemo konstatirati crtu prepoznatljivosti. Ta je crta međutim kroz historiju logikom same stvari eskalirala. Ta bogata strana židovstva odigrala je presudnu ulogu u ugradnji svojih načina poslovanja u zapadni svijet. Tako nastaje fenomen o kojemu će istina na različite načine pisati i Dostojevski, i Solženjicin, i Shakespeare, i Wagner, i Marr i Marx i mnogi drugi, a koji svjedoči o pobjedi židovstva nad germanstvom ili kršćanstvom, pobjedi lihvarenja i kamatarenja nad pravednijim oblicima poslovanja, pobjedi židovskog novca nad feudalizmom - riječju, pobjedi one vrste poslovanja koji je postao uporišno mjesto kapitalizma.
No niti tu stvar nije stala. Logika kapital-odnosa tjera nas misliti da su bogati Rotschildi i njemu slični postali nemjerljivo bogati. Možemo samo slutiti koliko je njihovo bogatstvo i što su sve spremni učiniti da bi zadržali i uvećali svoju moć. Legitimnim nam se čini misliti da financijskim lobiranjem mogu postići da upravljaju i Amerikom. Činjenica da se o lobiranju (kupnji) zastupnika u SAD-u govori javno, te da je u Senatu i Kongresu više od pedeset posto zastupnika koji su financirani (kupljeni) od strane AIPEC-a - sugerira nam zastrašujući zaključak: zastupnička tijela američke demokracije više nisu demokratska tijela, niti je Amerika demokratska država. Kakva bi onda mogla biti? Tu nam pomaže činjenica koja kaže da je veliki broj zastupnika 'naoružan' i izraelskim državljanstvom i njihovom putovnicom. Logika dvojnog državljanstva omogućuje u ovom slučaju gubljenje američkog suvereniteta. Naime ako o zakonodavnoj i izvršnoj vlasti odlučuju kupljeni zastupnici, ako su oni istovremeno i građani Izraela, onda ne čudi frenetično pozdravljanje Netanyahua u Kongresu ili Netanyahuova uvjerenost da mu SAD neće biti prepreka na projektu etničkog čišćenja Palestine.
U Senatu i Kongresu sjede Jakovljeva djeca. Neka od te djece ušli su pod Jakovljev šator držeći se one Marxove da je židovski Bog mjenica. Zarazna uvjerljivost novca bila je posrednikom između umirućih zastupnika demokracije i male bliskoistočne praonice novca koja se nametnula kao privremeni nositelj američkog suvereniteta. Je li svijet postao žrtva Boga-novca? Ne sprema li se kataklizma kojoj će kumovati naša propagandom stvorena zaluđenost odjećom demokracije ispod koje je golo smežurano tijelo škrtca željnog mlade krvi? Hoće li razaranje Gaze uz izravne prijenose na društvenim mrežama donijeti i samorazaranje u smislu raskrinkavanja prve monoteističke religije?
Armstrong piše: „U stvari, mi o osvajanju Kanaana od strane Jošue i Sudaca ne znamo ništa, iako je nesumnjivo proliveno mnogo krvi. Međutim, sada je krvoproliću dana religiozna osnova. Opasnosti ovakvih teologija izbora, koje nisu modificirane transcedentnom perspektivom jednog Izaije, jasno se ogledaju u svetim ratovima koji su obilježili povijest monoteizma. Umjesto da se Bog učini simbolom koji će otkloniti naše predrasude i prisiliti nas da razmišljamo o vlastitim nedostatcima, on se koristi da bi se naša mržnja potkrijepila i postala apsolutna. Ona navodi Boga da se ponaša baš kao i mi, kao da je i on samo ljudsko biće.“ [11]
Taj ljudski Bog, ta projekcija vlastitog egoizma uzdignuta na razinu Objave, postala je Zakon koji je uz pomoć medija religije, tog najsnažnijeg akceleratora usmenog doba i doba pisma – nadvio se nad zemljom i nebom.
Gaza je raskrinkala ideju cionističkog sebičnog Boga i dokazala da postoji ideja plemenitijeg Boga.
Fussnote:
1] Citirano prema Werner Keller: Povijest Židova od biblijskih vremena, Naprijed Zagreb, 1997., str. 399
2] jewishreviewofbooks.com/
3] isto
4] isto
5] Alber Eintein, Why Socialism? monthlyreview.org
6] Karen Armstrong, Povijest Boga, Prosvjeta, Zagreb, 1998. str. 64
7] Rabin Arije Kaplan:mPriručnik jevrejske misli, I dio, Književno društvo pismo, Zemun, 2002., str. 44
8] Isto, str. 49
9] Isto, str. 44
10] Isto, str. 61
11] Isto, str. 71
