Kleknuh u polju širokom pred cvijetom ljiljana,
koji je krasio i grb i zastavu samostalne Bosne,
vjetrić svojim drhtajima milovao je cvijet ljiljana,
to je jednodušje mirisa i simbola Bosne ponosne.

Neimadoh snage da uskinem cvijet ljiljana
i zato sagoh glavu nad njegovim strukom,
a kao vapaj podzemnog svijeta
zaječa vjetar pomamnim fijukom.

I postaje sve jači i jači,
vijući nišane potočarske,
tako on oplakuje sudbu ubijenih
i ruga se genocidašima, izrodima ljudskim.

I dalje tako, u šumi nišana
zajauka i atmosfera cijela
u izviranju zvukova bezumnih,
a čula se pjesma genocidaša u daljini.

Tu duše šehidske s našim se druže,
tu, u dežennetskom đulistanu zikr Bogu čine,
a da šuma nišana još više bijela bude,
spustili su se vjetrovi sa visine okolne.

Tu, u toj šumi nišana mnogi kleče,
uz mezare svojih od zvijeri raskomadanih,
a život im pritisla tegoba, teža od olova,
duša je njihova – to znate – mezarje samo.

Oni to izraze s vrelim suzama,
ne plaču nad prošlošću čednom,
vrelo suza je presahlo u njima
pred budućnošću tamnom, nedoglednom.

Vrele suze do šehidski kostiju probiju
zagrijane na toplom suncu svakog, julskog dana...
Al' sliku na poljani Potočara, u šumi nišana,
cijela vasiona gleda i tekbire tiho izgovara.

Ta šuma nišana u šarenom ruhu žena
s rukama podignutim i tihim glasom,
pažljivo travu gaze da je ne povrijede,
svaki od nišana zaliju vrelom suzom svojom.

Svi se koraci upraviše k mezarima
i malene dječije opružene ruke
kao cvrkut tičica maleni'
liše se riječi u molitve za šehide.

Očevi i majke svoju djecu pritisnu na grudi
i kazuju im da budu dobri, od kletve ništa ne bude,
da ih mračne spletke koje skovaše genocidaši,
nikad više i nikoga od njih ne spletu i unište.

A zašto sve to? Da li vodi čemu?
Možda zbog svjetlosti budućnosti nove?
Da se mladima ukaže na ispravan put,
a život eto sa obiljem slobode tamo ih zove.

Da im ne bude kao njihovim precima,
da u zabludama budu i žive,
da nikad ne zaborave dane zla i genocida,
da uspomenama na stradanju bol ublaže.

Da uče o sebi i svojima na načine razne,
sve nepoznate, raznovrsne ljude,
koji znaju stvoriti pustoš i zlodjela razna,
a drugima tegobom gorkom ispuniti im grudi.

Preci su im bili sred gomile hučne;
mrzili su ih više od čame i dosade,
i vrijeđali ih pogrdnim pjesmama zvučnim
koje su pjevali pri povratku ubijanja i plaćke.

Nit' zabave nađoše, nit' provoda,
u tim sredinama lakoumnih ljudi!
A odjek pjesme šumskih genocidaša,
tutnjaše u njihovim ušima svakodnevno.

Cio im život u prošlost utonu!
I kao struk ljiljana u buketu
Što je grb i zastavu Bosne krasio,
miriše ga duša pobožna, odana i vjerna.

Pred šumom nišana padaju na koljena,
od svud tišinom okruženi gluho.
Veliki Bože, jes l' Ti ovo htio?
Tu, gdje klečimo, nije bilo mezara.

Mi u srcima činimo ubijenim pomen-
tu je mezarje njihovo, mjesto nebu bliže,
gdje ukopani leže i čekaju da u Džennet uđu,
i s njima duše im kruže nad ubijenim životima.

Sav ponor jada, što im živote krije,
nit' igdje strofe stvorio je pjesnik,
da i u najbližem činu tragedije,
udesa njihovog može biti vjesnik.