Ralf Voldo Emerson, američki esejista i pisac, uvijek je govorio: „Uvijek radi ono čega se bojiš.“ Vođen upravo strahovima prema svemu što je crnogorsko, Andrija Mandić, samozvani predsjednik parlamenta Crne Gore, izgleda da je ovaj citat izvrsno shvatio i okrenuo protiv Crnogoraca. Skidanje crnogorskih zastava u parlamentu, nazivanje Belvederaca „zečevima“ – onih koji su hrabro stali protiv srpsko-četničko-crkveno-litijaške okupacije Cetinja – braneći skrnavljenje trona Svetog Petra Cetinjskog od NEDOSTOJNOG pokazuju duboke korijene straha i nesigurnosti koje ovaj nepomenik gaji prema autentičnoj crnogorskoj kulturi, jeziku, vjeri i nacionalnom identitetu. Strah od crnogorske zastave, jezika, crkve, kao i strah od Belvederaca, samo su dio strahova četničkog vojvode.

Ti „zečevi“ Crne Gore i Cetinja koji su zajedno sa nama stajali na Belvederu od devedesetih godina, predstavljaju neprekidni lanac odbrane svih civilizacijskih vrijednosti. Njihov glas nije bio samo običan glas – bio je to KRIK protiv ratova, sistematskog etničkog čišćenja, genocida, silovanja, otmice u Štrpcima, genocida u Srebrenici, proganjanje stanovnika Bukovice, rušenja Dubrovnika, ubistava u Klauđerskom lazu, Kosova, progona intelektualaca, prebijanja, zastrašivanja uništavanja i pljačke kulturnih dobara. KRIK koji je opominjao, molio i stajao nasuprot mržnji i nasilju, boreći se za prava: Crnogoraca, Hrvata, Bošnjaka, Albanaca i svih drugih naroda kao i za očuvanje crnogorskog identiteta i multikulture u vrtlogu zla koji su pokušavali nametnuti isti oni koji danas preziru sve što je crnogorsko. Do sjutra bih mogao nabrajati.

Poznato je da bi četnički vojvoda radije vidio neke druge zastave i simbole u Crnoj Gori, simbole koji odražavaju njegove političke aspiracije i viziju Crne Gore kao prostora pod dominacijom četničke ideologije kojoj je odan. Međutim, četničke zastave i simboli odavno su svrstani u tamnu stranu istorije, pripadaju prošlosti obilježenoj fašizmom, mržnjom i zločinima protiv čovječnosti i nevinih. Ta ideologija, koja je donijela patnju i progon, nema mjesta u modernoj Crnoj Gori, koja teži civilizacijskim vrijednostima, slobodi i suživotu svih njenih građana. Svaka nostalgija za tim mračnim simbolima zapravo je nostalgija za ideologijom zla poraženom u očima svijeta, koja je utemeljena na negiranju drugog i drugačijeg. Crna Gora, sa svojim slobodarskim nasljeđem i autentičnim identitetom, ne prihvata one koji bi joj htjeli nametnuti simbole zla, simbole pod kojima su stradali Crnogorci, Hrvati, Bošnjaci, Albanci i svi koji se nisu uklapali u uske okvire nacionalističkog fanatizma. Četnički simboli danas nemaju težinu koju bi njihov vojvoda želio da imaju – oni su samo podsjetnik na mračne stranice istorije koje Crna Gora odbacuje u potpunosti, birajući umjesto njih zastave koje slave slobodu, različitost i pravo na samoopredjeljenje.

Teatar apokaliptičnog straha Andrije Mandića najbolje bih definisao riječima: „Kao glumac u sopstvenoj tragediji, koji drhti pred svakim prizorom slobode Crne Gore, dok istovremeno nosi masku “junaštva“ koja mu nikako ne pristaje.“

U tom teatru, svaki simbol Crne Gore – zastava, jezik, narodna pjesma, čak i same crnogorske planine – postaju snaga pred kojima se on povlači, bojeći se da će mu ovi simboli, vjekovima ukorijenjeni u duhu Crne Gore, razotkriti slabosti koje pokušava prikriti glasnim riječima i praznim prijetnjama. Njegov strah nije samo ličan, već duboko politički jer shvata da mu je ideja slobodne Crne Gore nepremostiva prepreka. Mandić, kao junak sopstvene tragedije, posmatra kako mu snaga, kultura i neuništivi duh Crne Gore ruše kulise koje je postavio da bi sakrio istinu. Njegov “junački” stav prema Crnoj Gori nije ništa drugo do imitacija hrabrosti – riječ koja gubi svaku težinu čim ga simboli Crne Gore podsjete na njegovu nemoć pred stvarnom snagom identiteta koji ne može ukrotiti a još manje uništiti. Na kraju završiću rijećima velikog grčkog filozofa Epikura: Samo će vam jedno načelo dati hrabrost, ono koje govori o tome da nijedno zlo ne traje zauvijek pa ni predugo.