Mi Bošnjaci smo svjetski rekorderi po broju književnika koji o nama pišu sa jakom indignacijom. Mnogi od njih su baš zbog toga odavno proglašeni vrhunskim autorima (Njegoš, Andrić, Selimović, Kulenović …) i stoga uključeni u obavezne školske lektire, a još više ih je van nje (Miljenko Jergović, Vojislav Lubarda, Vladimir Kecmanović i, kakopak, mnogi drugi), o čemu smo na web magazinu Bosnjaci.net detaljno pisali. Taj primitivni način pisanja je urodio primitivnim knjigama, koje su tokom decenija kobno uticale na javno mnjenje o Bošnjacima i posebno na njihovu samosvijest i identitet. Posljedično je tekao proces dehumanizacije Bošnjaka, koji je proizveo sijaset pogroma nad njima od devetnaestog vijeka pa nadalje.

Mi Bošnjaci smo također svjetski rekorderi po broju bošnjačkih književnika, profesora, akademika i drugih javnih ličnosti, koji su najjači promotori upravo te primitivne književnosti o nama, koja je primitivna jer gazi sve etičke i humanističke norme na kojima književnost kao takva mora bazirati. Dževad Karahasan, prof. dr. Enver Kazaz, Abdulah Sidran, prof. dr. Adnan Čirgić, prof. dr. Jasmina Ahmetagić … samo je šačica njih o čijem mentalnom jadu smo pisali na web magazinu Bosnjaci.net. (Btw., o tome jedino i pišu Bosnjaci.net; ne pitajte zašto jedini.)
Ako su neprijatelji Bošnjaka trebali definiciju o njima, koja bi im poslužila kao uzrok i razlog da se ih uništi kao gubu iz torine ili kao genetski otpad srpskog roda, mogli su je pronaći kod Meše Selimovića:

„Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije.“

Evolucijom, istorijom, društvenim promjenama itd., nastajali su, nastali i nastat će mnogi narodi svijeta. Neljudski je i stupidno svrsishodno raskopavati taj proces – kako su nastali recimo Srbi, Njemci, Šveđani –, i zatim plod raskopavanja razglasiti dokazom da je nužno tretirani narod istrijebiti. Ta uzročno-kauzalna veza između načina nastanka Bošnjaka i upornih pokušaja njihovog uništenja vapi po pobuni samih Bošnjaka prije nego što uništenja uopšte počnu.
A te pobune nema.

Bošnjaci šute.
Bošnjaci šute pognute glave.
Bošnjaci hvale one koji im sramotu nameću.
Bošnjaci šuteći gutaju sramotu koja im se nameće.
Bošnjaci se bune protiv onog koji ukaže na nametnutu im sramotu.
Bošnjak je zadovoljan kad ima da jede i kad ga niko ne bije.
A Meša?

Meša se sretan smješka, jer upravo nabrojasmo dokaze njegovoj filozofiji.