Naš veliki pjesnik, Skender Kulenović, koji je svojevremeno učinio tevbu o kojoj se još uvijek ciljano i namjerno šuti, rekao je negdje pred Drugi svjetski rat da muslimani, tog vremena, imaju jedan veliki problem. Njihova avangarda ne ide na čelu naroda niti uporedo sa njim. Muslimanski intelektualci, koji bi u koloni trebali prednjačiti, kaza Skender, nalaze se na začelju i tako idući prodaju se usput drugima za vrijednost jedne košulje. Nažalost, još uvijek svjedočimo da se to stanje skoro ništa nije promijenilo. Kukavičluk, koji proizilazi iz straha za egzistenciju, prije svega, je bolest koja doslovno parališe bošnjačku akademsku pamet. I ne samo da se šuti o onome što bi nužno trebalo objašnjavati narodu. U trendu je osporavanje, ismijavanje i omalovažavanje, od strane tih istih Bošnjaka, onih pripadnika svog naroda koji se odvaže ukazati na dušmanske podvale i zamke kojih ima na svakom koraku i u svim životnim sferama.

Poslije beskrupuloznih napada na moj dignitet, takvoj četvorici nazovi ljudi, Bošnjacima sa titulama profesora i zvanjima novinara, odlučio sam ipak odgovoriti na laži, uvrede i bljuvotine, ovim otvorenim pismom, iz samo jednog razloga. Oni bi moju šutnju mogli okarakterisati kao svoju pobjedu.

Po objavi knjige naslova „Ko je bio Meša Selimović“, novinar Hamza Ridžal je od svog urednika dobio čak četiri stranice sedmičnog lista na kojima se trebao „obračunati“ sa mnom, odnosno osporiti ono što sam napisao. Njegov problem je bio to, što pomenutu knjigu izgleda nije uspio pročitati, nego se poslužio prethodno izašlom knjigom proze i poezije, naslova „On, Ti, ja“ i najviše je pisao o mojim pjesmama, dokazujući izdvojenim citatima stihova kako sam ja loš pjesnik. U ostatku teksta se, kao svršenik Medrese, ustanove u kojoj je Mešino ime još malo pa u rangu nekog poslanika, čudio kako sam ja uopće smio, bilo šta negativno i pisati o njegovom „idolu“. U nedeostatku argumenata, kojima bi demantovao bar jednu moju tvrdnju, od njih stotine, o očiglednoj nedobronamjernosti spram Bošnjaka u dva Mešina književna nedjela, odaslao je dosta uvreda na moj račun, baš onako sočnih i ruralno primitivnih. I danas se pitam, zar je moguće da je ovako odgojen sin jednog vjerskog službenika, hodže, imama!?

Profesora Envera Kazaza je svojevremeno najviše nerviralo što ne zna ko sam ja i ko mi je uopće dozvolio da izađem u javnost sa tako teškim optužbama na legendarnog Mešu! Bezuspješno pokušavajući odbraniti Selimovićev lik i nijjet, u svojoj nemoći, slagao je da sam isto tako negativno pisao i o Mehmedaliji Maku Dizdaru i Skenderu Kulenoviću. Ovom prilikom mu preporučujem da, kada se otrijezni, potraži i pročita eseje koje sam o toj dvojici pjesničkih gromada napisao poodavno!

Čovjek koji mi je jedno vrijeme bio prijatelj i prvi, još doslovno u rukopisu, pročitao ono sam napisao o Meši, na sav glas je hvalio to što je pomenuti konačno demistifikovan i razotkriven. Predlagao mi je da napisano objavim na stranicama lista „Preporod“ u nastavcima, nudeći mi svoju pomoć. Unazad godinu dana, taj isti čovjek, profesor Džemal Latić, na portalu svoga brata pisao je u nastavcima bajkovito o Meši, a mene nazvao turbo književnikom koji po Sarajevu osporava ovu bošnjačku veličinu. Čitajući to, doslovno sam se štipao u namjeri da se uvjerim da li sam budan!

Pomenutoj trojici se ovih dana pridružio novinar, imena Haris Imamović. On me, onako „akademski“, nazvao nadrkritičarem, maloumnikom i psihički neurednim čovjekom jer sam se drznuo kritikovati Ivu Andrića čiji je fašizam u devet voda književno pokušao „oprati“, njegov prijatelj, profesor srpskog jezika, Nenad Veličković! Taj novinarčić i urednik nekog književnog lista koji piše imenicu „Allah“ sa jednim slovom „l“, Alah, siguran sam da svoju vjeru fantastično poznaje. Iz tog razloga se, vjerovatno, tako bahato, drsko i osiono ponaša!

U Kura'nu piše da oni koji vjeruju u Jednog Boga moraju u međusobnoj komunikaciji biti obzirni, a isto tako sa onima koji nisu vjernici, strogi! Bošnjaci su izgleda pogrešno, odnosno obratno naučeni. U svojoj beskičmenosti, bezličnosti i poltronstvu, konstantno se uvlače drugima tamo gdje leđa gube svoje časno ime, a svoje sunarodnike mrze, gaze i u nedostatku argumenata u raspravama javno vrijeđaju. Za njih je ne biti istog mišljenja, neoprostiv grijeh? Što se mene tiče, takvi nazovi ljudi mogu komotno ostati tamo gdje se nalaze jer su na smrad i tijesan prostor naviknuti. A, ako nađu malo svjetla predlažem im da obavezno redovno čitaju onaj Ćosićev roman, „Daleko je sunce“! Jer njima u njihovom duševnom mraku boljitka, nažalost, nema!