Država čija polovica stanovništva nema riješeno pitanje toaleta, klozeta, WC-a, zahoda, hale ili ćenife, ima para da u susjednu državu šalje putujuće pozorište koje, od varoši do gradova, svakodnevno održava besplatne teatarske predstave! Ovo zaista zvuči apsurdno. Cijena glumačkih honorara. prevoza, hrane, smještaja i noćenja za otprilike dvadesetak ljudi, nije sigurno mala, pogotovo što su u pitanju višesedmične turneje. Normalno je da se čovjek upita, kakva je tu računica u pitanju? Zašto Srbija, koja je do juče ratovala protiv Bosne i Hercegovine, odnosno pljačkala i palila istu, sada u nju šalje svoje glumište koje, navodno, treba kultivirati njeno stanovništvo? Zašto se troši novac u drugoj državi, kada je i samoj srbijanskoj kulturi isti itekako potreban?!

Odgovor nije potrebno dugo tražiti. Nalazi se u naslovu dramskog igrokaza. Predstava, „Derviš i smrt“ će publiku, kroz monolog čuvenog nazovi šejha Nurudina i njegove riječi: „A, šta smo mi, a ko smo mi...“ potsjetiti Bošnjake da su oni niko i ništa, narod bez istorije, narod bez vjere, narod bez države, narod bez svog jezika, narod bez ponosa, bez svega što jedan narod čini narodom. Bošnjacima tako, pripada samo osjećaj stida jer su „otpali od vere“, vjere svoje braće Srba pa onda po onoj „čija vjera, toga i zemlja“ Bosna i Hercegovina, logično, pripada Srbiji! Nije uopće bitno što se radnja tog romana odigrala u vremenu kada u Bosni nije bilo Srba, ni za lijeka! Ali, šta to ima veze, bitan je umjetnički dojam i poruke koje se sa pozorišnih dasaka upućuju direktno u bošnjačku potsvjest! Bitno je da Bošnjaci izađu sa pretstave izhavješteni, zbunjeni i podobro ubijeđeni u ono što im je poručio „naš“ Meša, pa makar i ekavicom!

Nešto slično se dešava i na SFF-u. BHTV, kao i FTV su u prilici da skoro za džaba dobiju serijal o nobelovcu Ivi Andriću. Tu će, vjerovatno, biti uvjet da se serija reprizira u bezbroj navrata, poput predratnog serijala o plagijatoru i lopovu imena „Vuk Karadžić“ ili poslijeratnog o maloumnom velikosrbinu zvanom „Aleksa Šantić“! Za promidžbu Ivinog života zadužena je domaća glumica Selma Alispahić koja igra ulogu Andrićeve ljubavnice, koreografkinje Milice, žene koja je pristala da njenog zakonitog muža, Nenada Jovanovića, Ivo Andrić, preko svojih nacističkih veza u Njemačkoj, strpa u zatvor i to na višegodišnju robiju! Tako su njih dvoje mogli uživati u „divnoj“ amoralnoj vanbračnoj ljubavnoj vezi kojom je oduševljena Alispahićka. Ne zna Selma da je ona samo iskorištena kao paravan iza koga će se skriti otrov nobelovče mržnje spram Bosne i Bošnjaka pohranjen u nagrađenoj knjizi „Na Drini ćuprija“. Danas, kroz Gazu, bjelodano i vidimo iz kojeg razloga mu je dodijeljena ta nagrada. Da je ona neki veliki glumački potencijal, kao što huda misli, pa da joj je, zahvaljujući njenim sposobnostima pripala ta rola, dala bi joj svojevremeno i rediteljka Jasmila Žbanić glavnu ulogu u svoj filmu o Srebrenici, što bi bilo i prirodno, a ne bi dovodila srbijansku glumicu, tamo iz Beograda!

Bilo kako bilo, Srbija u Bosnu i Hercegovinu, na sve moguće načine, izvozi svoju „kulturu“, ne pitajući za cijenu, jer je ulog veliki. Mentalna okupacija pameti bošnjačkog naroda danas, sutra će izuzetno olakšati fizičku okupaciju ovih prostora! SANU planira, BIA konroliše, a srbijanski kulturnjaci provode pripreme širokih razmjera za završnu agresiju na državu Bosnu i Hercegovinu. Naše je samo da besplatno gledamo velikosrpske pozorišne pretstave i televizijske serije i da ne talasamo bez veze. Možda će nas, zbog toga, sutra malo manje ubijati i klati!