Veče nagrađenih pisaca u okviru Bihorskog kulturnog ljeta i XVII Festivala priče “Zavičajne staze“ održano je 10. avgusta 2024. godine u sali Centra za kulturu Petnjica, sa početkom u 20 časova. Ovaj izuzetni kulturni događaj, trajanja od dva sata, započeo je poetskom tribinom pod nazivom “Odsjaj poetske istine“, koju je moderirala renomirana pjesnikinja i istaknuta feministkinja, Reebeka Čilović. Rebeka Čilović je podsjetila na Muja Rastodera i Safeta Sijarića, koji, iako više nisu među živima, ostavljaju iza sebe duboko ukorijenjenu i neizbrisivu kulturološku prizmu Bihora i Petnjice, čije naslijeđe i dalje živi kroz njihova djela, oblikujući kulturni identitet ovog kraja.

Učesnici večeri bili su istaknuti pisci i pjesnici: Mustafa Balje, Ilhan Pačariz i Amar Ličina, koji su svojim inspirativnim nastupima i duboko promišljenim stihovima osvojili srca prisutne publike. Mustafa Balje je pročitao svoju emotivnu pjesmu “Naroda mog“, koja je ispunjena ljubavlju prema domovini i nostalgičnim prizvucima. Ilhan Pačariz je predstavio svoju pjesmu “Budi ponornica“, koja kroz svoje slojevite stihove istražuje unutrašnju snagu i duhovno preplitanje zavičaja i melanholije. Amar Ličina je sa svoje strane govorio pjesmu “Počeci“, koja se bavi pitanjima identiteta i kulturnog naslijeđa.

Tokom ove poetsko-prozne tribine, pjesnici su odgovarali na pitanja Rebeke Čilović, raspravljajući o aktuelnom trenutku u poeziji, značaju angažmana mladih u književnosti, kao i o ulozi pisca u savremenom društvu. Mustafa Balje je s dubokom zabrinutošću istakao: “Često pitam sebe šta će biti poslije nas, ne u smislu egoizma, već u smislu da sve manje mladih ljudi piše. Naša dužnost je da kažemo ono što mislimo, da budemo glas našeg vremena.“

Ilhan Pačariz se osvrnuo na teme zavičaja i melanholije, naglašavajući kako se te dvije teme prepliću u strategiji samorefleksije, pri čemu poetski trenutak igra ključnu ulogu. Njegova promišljanja o samorefleksiji i dubokoj povezanosti sa rodnim krajem dodatno su obogatila ovu veče.

Amar Ličina je pak govorio o aktuelnoj situaciji u medijima, ističući važnost odabira kvalitetnih autora u vremenu kada su literatura, ali i kultura, preplavljeni šundom i kičem. Njegove riječi su bile poziv na kritičko promišljanje i odgovornost u izboru umjetničkih djela.

Poseban trenutak večeri nastupio je kada je Ilhan Pačariz podstakao Rebeku Čilović da pročita svoju poeziju, čime je program dobio poseban ton i refleksiju. Njena snažna i emotivna poezija izazvala je duboko razmišljanje među prisutnima, otvarajući nova pitanja i perspektive.

Za muzičku pratnju na violini tokom cijele večeri bila je zadužena talentovana Mila Ašimović, čiji su delikatni tonovi doprinijeli stvaranju posebne atmosfere i naglasili emotivne nijanse ove nezaboravne kulturne manifestacije. Veče je završeno u duhu refleksije i inspiracije, ostavljajući publiku obogaćenom i podstaknutom na daljnje promišljanje o važnosti književnosti i kulture u očuvanju identiteta i zavičajnog nasljeđa.

Nakon ovog programskog dijela, prisutnima se obratio idejni tvorac ove manifestacije Mirsad Rastoder, istaknuvši da zbornik nagrađenih i izabranih priča “Sjenke Bihora“ predstavlja spoj nostalgije, sjećanja i brojnih životnih puteva, koji zajedno oslikavaju bogatu i slojevitu kulturnu tapiseriju Bihora. Rastoder je sa ponosom naglasio da iza XVII Festivala priče “Festival priče Zavičajne staze“ stoji impresivan opus od 19 objavljenih zbornika i četiri knjige odabrane poezije u kojima je na najljepši način utkana nit i tradicija ovog kraja. Ovi zbornici i knjige nisu samo zbirke literarnih radova, već čuvari kolektivnog pamćenja, svjedoci jednog vremena i prostora. Rastoder je također istakao da će naredne godine Festival priče “Zavičajne staze“ slaviti svoje punoljetstvo, što predstavlja poseban jubilej i priliku za osvrt na dosadašnja pregnuća, ali i za razmišljanje o budućnosti ove značajne kulturne manifestacije. Izrazio je nadu da će mlađe generacije preuzeti odgovornost i dati neophodan doprinos kako bi se ova tradicija nastavila i dalje razvijala, obogaćujući kulturni život Bihora i šire zajednice. Posebno je istakao da su entuzijazam i vizija bili ključni u kreiranju ove manifestacije, koja je tokom godina prerasla u važan kulturni događaj, okupljajući pisce i pjesnike iz svih krajeva. Bez Rastoderove inicijative i posvećenosti, Festival priče“Zavičajne staze“ ne bi bio ono što je danas – simbol kulturnog identiteta Bihora. U duhu podrške mladim talentima, Rastoder je nakon svog obraćanja pružio priliku mladim pjesnikinjama da predstave dio svog poetskog stvaralaštva. Na scenu su stupile Elvisa Latić, Minea Kožar, Dejla Agović i Irma Kožar, koje su svojim stihovima unijele svježinu i nov pogled na svijet, potvrđujući da budućnost poezije u Bihoru leži u sigurnim i nadarenim rukama. Njihove pjesme, ispunjene iskrenim emocijama i dubokim promišljanjima, pokazale su da se kulturna baština ovog kraja i dalje razvija i prenosi kroz generacije, donoseći novu snagu.

Nakon Rastoderovih riječi, u ime žirija za dodjelu nagrada, koji su činili dr Tanja Bakić, predsjednica, dr Senadin Musabegović, član, i Ilhan Pačariz, član, prisutnima se obratio Ilhan Pačariz, saopštavajući odluku žirija pod naslovom “Nostalgija za odbjeglim vremenima.“ Žiri je između ostalog istakao:

Žiri je imao nimalo lak i posve izazovan zadatak da od 22 rukopisa potpisana šiframa, koji su pristigli na konkurs, odabere tri najbolje priče, zatim da dodijeli specijalnu nagradu za autentičnost pripovijedanja i potom pohvali druge rukopise koji se svojim kvalitetom izdvajaju i koji, takođe, zaslužuju da budu uvršteni u zbornik. Četiri rukopisa sa potpisom autora nijesu razmatrana, jer su dostavljenja organizatoru Festivala kao poklon priče. Ono što je u pristiglim pričama semantički dominiralo jeste nesumnjivo ton nostalgičnosti, ne samo za Bihorom ili vlastitim zavičajem, već i za nekim sretnim, odbjeglim vremenima ili metaforom za istim. Takva nostalgičnost bila je iskomunicirana najčešće tečno brušenim naratološkim obrascima, dijaloškim i monološkim konstrukcijama ili pripovijedanjem iz trećeg lica, elementima dramskog, dnevničkog, memoarskog, ukrštanjem dijahronijskog sa sinhronijskim, uz ponegdje visoko lirične note, čak i simbolične, koje na mahove postaju mitološke. Priče sadrže snažnu pozadinu koja je varira od istorijske, porodične, lične, iluzorne ili savremene, koja je postojećoj teksturi daje dublji smisao. Sa druge strane, ovakva pozadina donosi i određenu dihotomsku slojevitost od koje su najviše bile naglašene sljedeće cjeline: moderno/ tradicionalno, sadašnjost/prošlost, grupa/pojedinac, sukob/nenasilna borba, život/smrt. U svakom slučaju, radi se o mnoštvu različitih pripovjedačkih glasova i tehnika i stilova pisanja kojima su ostvareni idejni ciljevi tvoraca ovih priča.

Prva nagrada dodijeljena je priči „Zemlja” (Šifra: Riječi) autor: Kemal Musić, koja na upečatljiv način govori o smrti Rama Dervovića i njegovoj želji da bude pokriven zavičajnom zemljom iz Vraneša. Ova antologijska priča oslikava tragični događaj u Šahovićima iz 1924. godine, prikazujući zavičajnu tugu kroz briljantno stilizovanu naraciju.

Druga nagrada pripala je priči „Tu je babi sine” (Šifra: Ruh) autor: Safedin Korać, koja prikazuje složene porodične odnose između oca i sina, istražujući sukob arhaičnih i modernih vrijednosti kroz dramsku perspektivu i psihološku karakterizaciju likova.

Treća nagrada dodijeljena je priči „Paukova mreža” (Šifra: Luksemburg), autorka: Ljerka Petković koja suptilno tematizuje žensko pravo na nasljedstvo u patrijarhalnom društvu. Ova lirska priča naglašava harmonične porodične odnose i značaj očuvanja porodičnog mira.

Specijalna nagrada za autentičnost pripovijedanja uručena je priči „Đukina feredža” (Šifra: Zov zavičaja), autor: Braho Adrović koja kroz snažnu dijalogičnost istražuje odnos između tradicije i modernosti u bošnjačkom etnosu, reflektujući posljedice komunizma na seoski život.

Pored nagrađenih priča, žiri je pohvalio i nekoliko drugih koje su se istakle, uključujući:

„Sjaj i bijeda jedne sandžačke ljubaviˮ (Šifra: Melkijades)

„Slana lagunaˮ (Šifra: Zavičajne staze)

„Snijegˮ (Šifra: Vrtlog)

„Lebidina krilaˮ (Šifra: Gora)

„Život između dvije krajnje govorne tačkeˮ (Šifra: Taslidža)

Pačariz je zaključio ističući da su sve priče koje su uvrštene u zbornik pobjednice na svoj način i najveća nagrada za njih jeste da budu čitane i voljene od strane publike.

Nakon čitanja saopštenja odluke žirija, Mehdija Skenderović, predstavnik udruženja “Bihor moj zavičaj“ iz Švajcarske, uručio je nagradu u vidu plakete i novčanog iznosa za priču „Đukina feredža”, autoru Brahu Adroviću. Skenderović je tom prilikom naglasio da udruženje uvijek podržava zavičajne aktivnosti, prepoznajući njihov značaj za očuvanje kulturnog identiteta.

U ime iseljenika iz Kanade, treću nagradu, plaketu i novčani iznos, uručila je profesorici književnosti Ljerki Petković za priču „Paukova mreža”. Sanela Šabović-Topalović je tom prilikom istakla važnost očuvanja kulturnog nasljeđa kroz generacije, takođe i posebnu ulogu literature u tom procesu. Sanela Šabotić-Topalović emotivno je istakla sjećanje na svog oca, Miftara Šabotića, naglašavajući kako kroz priče nastavlja čuvati uspomenu na njega. Ova dodjela nagrada poslužila je kao prilika da se održi živa veza sa prošlošću i da se poštuju oni koji su ostavili dubok trag u zavičaju.

Drugu nagradu, za priču „Tu je babi sine”, uručio je Safedinu Koraću Enver Rastoder, kao koordinator „Bošnjačkog donatorskog fonda“ i „Zavičajnog kluba Bihor“. Rastoder je naglasio kontinuiranu podršku koju Bošnjački donatorski fond pruža mladima iz Petnjice i Bihora, kroz stipendiranje i druge oblike pomoći, čime se podstiče obrazovanje i razvoj zavičajne zajednice.

Prvu nagradu, za priču „Zemlja”, uručili su Kemalu Musiću, Refik Latić u ime ,,Zavičajnog kluba Bihor“ i Emir Dacić u ime Fonda za zaštitu manjinskih prava koji je prepoznat u podršci kulturnih programa manjebronih naroda. Latić je istakao značaj Festivala „Zavičajne staze Bihor“ i doprinos njegovih osnivača. Nakon uručenja nagrada, dobitnici su se pojedinačno zahvalili publici i organizatorima, izražavajući svoje emocije i ponos što su dio ove značajne manifestacije.

Mirsad Rastoder je na samom kraju večeri izrazio zahvalnost Centru za kulturu Petnjica i Sinanu Tiganju, ističući njihovu nesebičnu podršku u organizaciji i realizaciji programa, čime su doprinijeli očuvanju kulturnog nasljeđa Bihora. Veče je završeno u duhu zajedništva, uz obećanje da će se tradicija Festivala nastaviti i u budućnosti, obogaćujući kulturni život ovog kraja.

XVII Festival priče „Zavičajne staze Bihor“ provijava „Sjenkama Bihora“ svih onih pisaca koji su svojim djelima, riječima i idejama utkali dušu ovog kraja u literaturu, oživljavajući duh zavičaja u svakoj priči i svakom stihu. Pisci, kroz svoje priče, postaju čuvari tradicije i identiteta, dok istovremeno otvaraju vrata novim generacijama da sačuvaju i dalje njeguju bogato kulturno nasljeđe Bihora. U tom smislu, „Zavičajne staze“ nisu samo putokazi kroz sjećanje, već i motivacija za one koji će kroz svoje pisane riječi nastaviti ovaj nezavršeni dijalog između prošlosti i budućnosti, između onih koji su stvorili i onih koji će naslijediti bogatu priču Bihora.