Životni putevi često nas suoče sa brojnim izazovima i iskušenjima, vodeći nas daleko od rodnog kraja i njegovih prelijepih pejzaža. Takva sudbina zadesila je i Avda Metjahića, čovjeka koji je sada daleko od svog zavičaja, a koji je kao dijete rođen u prijelepom plavsko-gusinjskom kraju. Te davne 1947. godine, Avdo je došao na svijet kao sin Omera, Bošnjaka, i Đulje, Albanke, koja je sada već stogodišnjakinja. Odrastajući u okrilju svoje majke Đulje, Avdo je vaspitan u duhu gorštaka, sa dubokim poštovanjem i ljubavlju prema obje kulture i oba naroda. Đulja je Avda odgajala sa velikom pažnjom i posvećenošću, prenoseći na njega bogatu tradiciju i običaje oba naroda. U svojoj mladosti, Avdo je upijao ljepote i vrijednosti plavsko-gusinjskog kraja, regiona poznatog po svojoj prirodnoj ljepoti, ali i po kulturnom bogatstvu. Taj kraj, smješten između Prokletija planinskih potoka i rijeka, bilo je mjesto đe su se spajale različite kulture, jezici i običaji, što je Avda učinilo svjesnim i ponosnim nosiocem tog nasljeđa.

Avdov otac, Omer, učio ga je vrijednostima koje su bile ključne za opstanak u tom surovom, ali prelijepom kraju, dok mu je majka Đulja, svojom nježnošću i mudrošću, prenosila ljubav prema porodici i poštovanje prema različitostima. Ona ga je podsticala da cijeni i čuva kulturne tradicije oba naroda, kao i da bude most između njih, promovišući mir i razumijevanje. Od majke je naučio njen maternji jezik albanski. Avdov životni put vodio ga je daleko od rodnog kraja, ali sjećanja na djetinjstvo i nauke koje je ponio sa sobom ostale su duboko ukorijenjene u njegovom srcu. Bez obzira na udaljenost, uvijek se vraćao mislima na planine, doline i ljude plavsko-gusinjskog kraja, koji su mu dali identitet i snagu.

U želji da omogući lakši i bolji život sebi i svojoj porodici, Avdo se odlučuje da svoju sreću pronađe na obalama dalekih Sjedinjenih Američkih Država. Tokom svog puta, naučio je prilično njemački, kao i italijanski jezik, jer je proveo skoro godinu dana u Rimu čekajući ulaznu vizu za SAD. Taj put nije bio lak - bio je pun izazova, napornog rada, požrtvovanja i borbe za bolje sjutra. Međutim, odlučnost i snaga volje vodili su ga ka ostvarenju svojih snova i sigurnije i bolje budućnosti za svoju porodicu. Avdo je u Sjedinjenim Američkim Državama od 1970. godine i prošao je kroz sito i rešeto dok nije stao čvrsto na svoje noge. Sve loše prođe kada se radi i misli pozitivno. Kao mašinac je radio skoro pet godina, stičući dragocjeno iskustvo i prilagođavajući se novom životu.

O svemu tome Avdo Metjahić kaže: ,,Nikada ne znate šta će vam donijeti dan, a šta noć i kako sudbina sve to zna da oblikuje. Sreća me služila kroz život, pa sam upisao Criminal Justice na jednom koledžu i to kao večernju školu, đe sam za nekoliko godina završio četiri semestra, odnosno 57 ispita. Radio sam kao alatničar u jednoj fabrici i zahvaljujući šefu koji me upoznao sa svojim bratom, detektivom u njujorškoj policiji i predavačem na policijskoj akademiji, dobio sam priliku da se prijavim i obavim sve pripreme. Nakon šest meseci, postao sam dio policije. Radio sam kao policajac, patrolman, nekih osamnaest mjeseci, a nakon prekomande u Bruklin, poslije par mjeseci prebačen sam da radim kao službenik policije za odnose sa lokalnom zajednicom đe sam ostao skoro osamnaest godina. Jezici su mi oduvijek išli dobro, tako da sam 1975. godine, kada sam počeo raditi u policiji, govorio četiri jezika: engleski, bosanski, albanski i italijanski, a nešto manje i njemački. Upravo zbog toga sam prebačen na odsjek za odnose u zajednici.”

Već tada, krajem sedamdesetih godina, Avdo Metjahić je bio duboko svjestan svojih korijena, svog bošnjačkog identiteta i svog bosanskog jezika. Daljina od svog rodnog plavsko-gusinjskog kraja probudila je u njemu nostalgiju, ali i ljubav prema rodnom kraju. Njegova nostalgija nije bila samo pasivno osjećanje već i motivacija za aktivno djelovanje i jačanje zajednice Bošnjaka u SAD-u. Avdo Metjahić dalje navodi: ,,Aktivno sam se posvetio radu na očuvanju i promovisanju Bošnjaštva od 1979. godine, kada me je inspirisao i angažovao dr. Jakub Bačić, profesor na Columbia University. Njegova vizija i posvećenost probudili su u meni snažan osjećaj dužnosti prema našem narodu. Kroz decenije rada, bio sam u bliskom kontaktu sa Bošnjacima širom svijeta, iako ih sada sa ove vremenske mnogi nažalost nisu više među živima. Godine 1991. preuzeo sam uređivanje Muslimanskog radija sat u Njujorku, što sam obavljao skoro tri godine. Kroz ovaj medij, imao sam priliku da glas naše zajednice dopre do šire publike, jačajući svijest o našem identitetu i kulturi. Aktivno sam učestvovao u brojnim udruženjima Bošnjaka na ovom kontinentu, radeći neprestano na očuvanju našeg kulturnog nasljeđa i identiteta. Moja predanost ovoj misiji traje do današnjih dana, neumorno radeći na tome da se glas bošnjačkog naroda čuje i uvažava. Kroz sve ove godine, svjedočio sam mnogim izazovima, ali i trijumfima naše zajednice, uvijek vjerujući u snagu i jedinstvo Bošnjaka. Moje srce i duša ostaju vezani za ovu plemenitu svrhu, nadajući se da će buduće generacije nastaviti ovaj važan posao sa istim žarom i posvećenošću.”

Nakon dugog vremena provedenog u Sjedinjenim Američkim Državama, Avdo Metjahić je 1989. godine odlučio posjetiti svoj rodni kraj i tadašnju Jugoslaviju. To iskustvo, koje je za njega bilo na neki način bolno, Metjahić svjedoči sljedećim riječima: ,,Posjetio sam Jugoslaviju 1989. godine sa mlađim bratom, koji nažalost više nije među nama, zajedno sa cjelokupnom našom porodicom. Proveli smo skoro dva i po mjeseca tamo, ali smo doživjeli maltretiranja od strane policije i pojedinaca. Posebno u Peći, na Kosovu, đe mi je policija prijetila protjerivanjem iz zemlje jer sam, prema njihovim riječima, “mnogo pitao.” Na aerodromu u Beogradu sam takođe doživio neprijatnosti, kao i u Boki Kotorskoj, u Meljinama. Moj brat, koji je živio na Kosovu i imao kola registrovana u Peći, bio je zaustavljan i optuživan za prekršaje koje nije počinio. Zbog tih maltretiranja od strane organa reda, u roku od dva mjeseca, od mene je stvoren nacionalista. To je probudilo u meni priče koje su ostale u sjećanju od starih ljudi iz raznih vremena, od 1912. godine do pedesetih godina. Bio sam Jugosloven jer sam vjerovao da te narode može ujediniti zajednički život, putem kojim su išli do pojave otvorenog nacionalizma. Osamdesetih godina sam lično upoznao Slobodana Miloševića, koji je tada bio direktor Jugobanke u Njujorku. Da budem iskren, nikada nisam mogao zamisliti da će iz njega izaći onakva “grdosija” i zločinac kakvim ga danas opisuju.”


Ovo iskustvo je ostavilo dubok trag na Metjahića, učvrstivši njegovu odlučnost da se bori za prava i slobodu svog naroda, a njegovo sjećanje na ta vremena ostaje svjedočanstvo o teškim trenucima kroz koje su prolazili mnogi Bošnjaci i Albanci ali i drugi narodi sa jasnim nacionalnim i etničkim predznakom.

Metjahić je mnogo vremena provodio čitajući a snaga brojnih generacija plavsko-gusinjskih pisaca u njemu je probudila duboku želju i snagu za pisanjem. Duboko svjestan da sve što se zapiše ima trajnu vrijednost i neprolaznu ljepotu, posvetio se bilježenju svojih misli i iskustava. U njemu su odzvanjali glasovi prošlih vremena, prenosili mudrost i sjećanja pa je kroz pisanje nastojao očuvati tu dragocjenu baštinu. Njegova djela nisu bila samo odraz trenutaka, već most i trajnko svjedočanstvo o životu, ljudima i događajima koji su oblikovali njegov put.

O svom životnom pozivu da riječima ostavi trajan trag Metjahić ističe: ,,O svom životnom pozivu da riječima ostavi trajan trag, Metjahić ističe: ,,Što se tiče pisanja, počeo sam pisati u listu “Bošnjak”, kojeg je uređivao dr. Bačić. On me je uvjerio da počnem aktivno pisati. Tako sam započeo svoju prvu knjigu “Starački muhabeti”, koja je objavljena 2004. godine. Sljedeća knjiga, “Muhadžerluk”, objavljena je 2012. godine. Godine 2016. objavio sam i treći roman “Džafer-paša Koljindar”. Četvrta knjiga, roman “Vjetrovi Prokletija”, izašla je 2021. godine. Moj posljednji, peti roman “Tvrđava slobode” takođe objavljen.

Pisao sam za “Orbus”, kojeg je u Belgiji uređivao Salih Čavkić, kao i za “Bošnjaci.net”, mada su moje članke prenosili mnogi webmagazini. Sada, u poznim godinama, uskoro ću napuniti 78 godina, pa sam usporio sa pisanjem. Želim ostatak života provesti sa svojom đecom, unucima i praunucima. Imam petoro uspješne đece, od kojih imam petnaestoro unučadi a od njih četvoro praunučadi. Pisanje je bilo moj životni poziv, ali sada je vrijeme da se posvetim porodici i uživam u njihovom društvu. Dio svoje rane mladosti sam proveo na Cetinju đe je moj otac kratko radio. Uvijek sam cijenio Cetinje i Cetinjane jer su u najtežim vremenima znali hrabro da stanu uz Bošnjake, Albance, Hrvate i druge manjebrojne narode u vremenima poplave velikosrpskog nacionalizma.”


Avdo Metjahić je autor nekoliko značajnih romana koji duboko istražuju istoriju, kulturu i identitet Bošnjaka, pri čemu koristi živopisne likove i složene narative kako bi oživio prošlost i sadašnjost. Njegova djela, uključujući “Starački muhabeti,” “Muhadžerluk,” “Džafer-paša Koljindar,” “Vjetrovi Prokletija” i “Tvrđava slobode,” pružaju čitaocima dubok uvid u bogatu istoriju Balkana.

“Starački muhabeti”
“Starački muhabeti” je roman koji se fokusira na priče starijih ljudi, prenoseći mudrost i iskustva starijih generacija. Metjahić koristi lokalni dijalekt i autentične dijaloge da oživi prošlost, pružajući detaljan prikaz života u malim selima. Ovaj roman je hvaljen zbog svoje sposobnosti da prenese suštinu života i kulturnog nasljeđa Bošnjaka, stvarajući bogate i emotivne priče koje ostavljaju dubok utisak na čitaoce.

“Muhadžerluk”
“Muhadžerluk” istražuje sudbine izbjeglica, poznatih kao muhadžiri, koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove. Metjahić majstorski prikazuje njihove patnje, nade i borbu za očuvanje identiteta u tuđini. Roman se posebno fokusira na iskustva muhadžira iz plavsko-gusinjskog kraja koji su se našli u SAD-u. Ovaj roman pruža autentičan i dirljiv prikaz migracija i njihovog uticaja na kulturu i identitet Bošnjaka, naglašavajući njihovu borbu za očuvanje svog nasljeđa u novim zemljama.

“Džafer-paša Koljindar”
“Džafer-paša Koljindar” je biografski roman koji donosi priču o čuvenom državniku i vojskovođi Džafer-paši Koljindaru. Metjahić detaljno rekonstruiše historijske događaje vezane za njegov život, uključujući borbu protiv crnogorske okupacije Plava i Gusinja. Kroz kombinaciju historijskih činjenica i fikcije, autor stvara kompleksan portret hrabrog vojskovođe koji je bio ključna figura u očuvanju bošnjačkog identiteta i kulture. Ovaj roman je značajan za razumijevanje historije i kulture Bošnjaka na Balkanu.

“Vjetrovi Prokletija”
“Vjetrovi Prokletija" fokusira se na hrabrost i plemenitost ljudi iz regiona Prokletija. Kroz živopisne dijaloge i autentične lokalne izraze, Metjahić prikazuje otpor lokalnog stanovništva protiv različitih oblika tiranije i nepravde. Ovaj roman slavi neuništivi duh zajednice koja se bori za svoja prava i dostojanstvo, pružajući čitaocima dubok uvid u istorijske nepravde i borbe koje su oblikovale bošnjački identitet.

“Tvrđava slobode”
“Tvrđava slobode” istražuje borbu za slobodu i pravdu, fokusirajući se na herojsku borbu Bošnjaka i Albanaca protiv represije. Metjahić detaljno prikazuje tešku stvarnost suočavanja sa državnom strahovladom, istovremeno slaveći neuništivi duh zajednice koja se bori za svoja prava. Ovaj roman je važan dokument za razumijevanje kompleksnih istorijskih procesa na Balkanu i simbol otpora i borbe za pravdu.

Metjahićevi romani su hvaljeni zbog njihove istorijske tačnosti, bogatog jezika i dubokog razumijevanja kulture i mentaliteta Bošnjaka, Albanaca i Crnogoraca. Njegova djela nude književnu vrijednost i služe kao važni dokumenti za razumijevanje kompleksnih istorijskih i društvenih procesa na Balkanu. Njegove knjige se preporučuju kao dragocjene za one koji žele dublje razumjeti istoriju i kulturu Balkana.

Razgovor sa ovim gorštakom iz plavsko-gusinjskog kraja brzo je prošao i dok je noć padala nad njegovim rodnim Prokletijama, ali i nad mojim Lovćenom u daljinama ranog sumraka SAD-a i rane zore Crne Gore, između dva kontinenta i dvije države, ispisah priču o Avdu Metjahiću, muhadžiru koji je svoj svijet uspio i knjigama izgradio daleko od Crne Gore. Husein Bašić, književni velikam Bošnjaka, je zapisao: Pitali gavrana ima li šta crnje od njega. A on im odgovorio: „Srce muhadžersko je crnje od mene!“ Zato neka moj tekst bude podrška insanu-čovjeku koji je na razmeđima dva kontinenta snagom svoje riječi ispisao ovako značajna djela, ali neka bude podsjetnik da ga ni Crna Gora nije zaboravila, ma koliko da su gorka životna i istorijska iskustva. Jer dok budemo živi, biće i živa riječ Bošnjaka i sijaće poput zlata, ma koliko da su teška vremena i ma koliko da nas lome vjetrovi sa Prokletija.

Svaka riječ i stav Avda Metjahića je pitka kao rosne vode Grnčara i Lima, ali i snažna i oštra poput stijena Visitora, Prokletija i Čakora. Njegove knjige nose u sebi snagu i mudrost planinskih gorštaka, odražavajući bogatstvo kulturnog nasljeđa i istorijskih iskustava Bošnjaka. Metjahić je kroz svoje književno stvaralaštvo uspio da prenese duh svog naroda, njihove borbe, radosti i tuge, takođe da ostavi neizbrisiv trag u književnosti. Njegove priče nisu samo svjedočanstva prošlih vremena, već poruka da se čuva svoje nasljeđe, bez obzira na geografske i političke prepreke. Dok god postoje ljudi poput Avda Metjahića, koji svojim riječima i djelima čuvaju sjećanje na svoje korijene, identitet Bošnjaka će opstajati i cvjetati. Njegova djela su testament o snazi ljudskog duha i važnosti kulturnog identiteta i kao takva zaslužuju da budu čitana i proučavana širom svijeta. U njegovim riječima odjekuje jeka planina, šum rijeka i toplina doma, što čini njegovu književnost neprocjenjivom riznicom za sve one koji žele razumjeti i osjetiti duh Balkana. Iskreno vjerujem da ni plavsko-gusinjski kraj neće zaboraviti svog zavičajnog pisca, jer Avdo Metjahić nije samo autor značajnih književnih djela, već i simbol kulturnog identiteta i ponosa ovog kraja. Njegova djela, koja su protkana duhom Prokletija, Plava, Gusinja, Grnčara i Lima, reflektuju bogatu istoriju, tradiciju i borbu njegovih sunarodnika. Metjahić je svojim pisanjem uspio da sačuva i prenese priče svog kraja, stavljajući akcenat na hrabrost, izdržljivost i snagu karaktera ljudi koji su tu živjeli a žive i danas.