Na otvaranju Šehidske džamije u Vojnom selu u Plavu 27. jula 2024. godine imao sam priliku i čast da upoznam devetočlanu delegaciju Majki Srebrenice koju su predvodile Munira Subašić i Kada Hotić. Muniri Subašić u genocidu u Srebrenici ubijeni su 22 člana uže svoje rodbine, među njima i svoje najmlađe dijete, 17-godišnji sin Nerim. Njihova priča, kao i priča mnogih drugih majki iz Srebrenice i Žepe, ali i svih majki rasutih širom Bosne, priča je o bolu, patnji, stradanju, ali i o nevjerovatnoj snazi i istrajnosti. Mnogi će se zapitati zašto ovo pišem. Borba Munire Subašić, Kade Hotić i brojnih drugih majki kojima su u genocidu ubijeni sinovi, muževi, braću i očeve, priča je koja se mora čuti. To je priča o neizrecivoj boli, ali i o nepokolebljivoj borbi za istinu, pravdu i kulturu papćenja i sjećanja. Kako je Munira Subašić jednom rekla: „Najveća nepravda je čekanje na pravdu. Ne smijemo zaboraviti, jer zaborav vodi ka ponavljanju zločina“.

Kada Hotić, takođe članica delegacije, posvetila je svoj život traženju i identifikaciji nestalih. „Godinama sam tražila i pronašla samo dvije kosti mog sina,“ rekla je jednom prilikom, što oslikava stravične poteškoće kroz koje prolaze ove majke. Njihova borba nije samo borba za njihove voljene, već i za buduće generacije, kako bi se osiguralo da se ovakav genocid nikada više ne ponovi. Kroz sve te godine bola, majke su pronašle snagu u vjeri i zajednici. Jedan od najpoznatijih citata iz Kur'ana koji im daje snagu je: „I ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli: „Mrtvi su!“ Ne, oni su živi, ali vi ne znate.“ (Kur'an 2:154). Ove riječi podsećaju ih da njihovi najmiliji nisu zaboravljeni, već da žive u vječnosti.

Majke Srebrenice svojim pričama i svjedočenjima nastoje edukovati svijet o strahotama koje su pretrpjele, ali i o važnosti mira i suživota. Njihova borba je, kako Munira često naglašava, za pravdu, a ne za osvetu. „Naša djeca nikada nisu tražila osvetu. Naša djeca su prijatelji sa djecom onih čiji su sunarodinci ubijali naše. To je snaga oprosta,“ rekla je jednom prilikom. Ove majke, sa svojim pričama i borbom, predstavljaju simbol otpora i nade. Njihova neiscrpna snaga i odlučnost inspiracija su svima nama da nikada ne zaboravimo prošlost i da se uvijek borimo za pravdu i mir. Njihov glas je podsjetnik da se genocid nikada više ne smije ponoviti, a njihova ljubav i snaga pokazuju nam da je moguće prevladati i najdublje boli.

Sa desna Munira Subašić, veliki dobrotvor Hajriz Brčvak na otvaranju Šehidske džamije u Vojnom selu-Plav

Često sam bio svjedok da se u pojedinim medijima blate i na negativan način komentariše njihova borba često na najbrutalniji i najnehumanističkiji način. Često su im angažovani botovi spinovima podmetanuli razne lažne, izmišljene i zlonamjerne kvalifikacije. Dok sam ih slušao u Vojnom selu u Plavu i kasnije, pitao sam se otkuda im tolika snaga, volja, želja i riječ majkama koje su sve svoje najmilije izgubile. One su primjer pravog istinskog sabura kako sveta knjiga Kur'an nalaže. Kur'an nas uči da je strpljenje (sabur) vrlina koja vodi do Allahove naklonosti i milosti. „A ti obraduj izdržljive, one koji, kad ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: “Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!” Njih čeka oprost od Gospodara njihova i milost; oni su na pravom putu! (Kur’an, 2:155-157).

Pitam sve one nedobronamjerne i izopačene, siguran sam da bi Majke Srebrenice dale čitav svijet da mogu vratiti svoje najmilije. Zašto im pored njihove boli i patnje podmetati bilo šta zar im nije njihova bol dovoljna?

Majke Srebrenice nose svoj bol i svoje patnje sa dostojanstvom koje je teško opisati. Njihovi dani i noći ispunjeni su molitvama, traženjem utjehe i nade. Postoji li išta teže na ovom svijetu od bola majke koja mora sahraniti svoje dijete? Te majke su se izdignule iznad svog bola, pronalazeći snagu da šalju poruke pomirenja i praštanja, uprkos neizmjernom bolu koji nose u srcu. Kao ljudi na ovom svijetu, često se ne zapitamo dovoljno o svojim postupcima i o tome kroz šta prolaze ove majke. Njihovi noći i dani su ispunjeni tugom, ali i nadom za dan kada će se ponovo ujediniti sa svojim voljenima u Božjoj milosti.

Majke Srebrenice su za mene istinski simbol čovječnosti, snage i nepokolebljivog duha. U svijetu često prepunom bola, trebali bismo biti glas nade, razuma i podrške, a ne glas osude. Mali smo mi na ovom svijetu / dunjaluku i naša je dužnost pružiti ruku i pokazati saosjećanje i razumijevanje. Neka Majke Srebrenice budu naš podsjetnik na snagu ljudskog duha i važnost pomirenja.

Bol Majki Srebrenice je bol majki Palestine, Ukrajine, bol đe god se u ime ideologije, vjere i nacije ubijaju đeca samo zbog imena i vjere. To je i bol majki Kosova, Srbije, Hrvatske i svuda na često prokletom i krvavom Balkanu đe se radije potezala nož, kama, malj, puška nego riječ praštanja i pomirenja. Jer se u „našim ratovima“ radije palilo, klalo, pljačkalo, silovalo i ubijalo nego iđe u Evropi. Bol majki Srebrenice, čije su suze natopile zemlju, nije samo njihov; ona je univerzalna, bez granica i bez vremena. To su suze koje padaju i na zemlje Palestine, đe majke svakodnevno oplakuju izgubljene sinove i kćeri. Te iste suze teku i kroz ulice Ukrajine, đe majke očajnički traže pravdu i utjehu u svijetu koji je često gluh i nijem na njihove vapaje. Taj bol je i bol majki Kosova, koje se prisjećaju dana kada su gubile đecu u bezumnom nasilju, kao i majki Srbije i Hrvatske, čiji je bol uklesan u sjećanja rata i zločina, a sve radi velikonacionalističkih i velikodržavnih projekata.

Na našem prokletom Balkanu, đe se radije potezalo oružje nego riječ praštanja i pomirenja, majke su bile one koje su nosile najveći teret tuge. U „našim ratovima“ plamenovi mržnje su gutali domove a zločini su ostavljali rane koje ni vrijeme ne može da zaliječi. Mujo, Hamdija, Nikola, Marko, Domagoj, Hrvoje, Haxhi, Ajxhan – imenima nema kraja a ona su postala simboli izgubljene mladosti i uništenih snova. Zato neka njihova borba na časnom putu Alaha bude uvijek zapamćena i poštovana. Neka nas podsjeća da je bol jedne majke bol svih majki, bez obzira na vjeru, naciju ili ideologiju. Neka nas podstiče da se zalažemo za mir, praštanje i pomirenje, kako bi svijet a posebno naš Balkan bio bolje mjesto za sve buduće generacije.