Gostujući u televizijskoj emisiji edukativnog sadržaja, a čija tema je bio drugi književnik, profesorica srpskog jezika sa Filozofskog fakulteta iz Lukavice, prigradskog sarajevskog „istočnog“ naselja, ničim izazvana spomenu i doslovno zločincem nazva bosanskog pjesnika Mehmedaliju Maka Dizdara, rekavši još i da je dotičnom u njegovom književnom radu pomagao čitav tim saradnika, takođe, zločinaca! Njen zaključak je da on sam nije autor svega onoga što je potpisano njegovim imenom, a što direktno i indirektno nanosi veliku štetu srpskom jeziku i književnosti!?

Izjaviti nešto ovako pred televizijskom kamerom, nije slučajnost! Ovo je siguran znak da je velikosrpska okupatorska politika konačno odlučila da uđe u javni sukob i počne sa rušenjem kulta ličnosti koja više nije među živima, a dugo je dugo u opravdanom vlastitom strahu bježala od nje. Preteško je stati na crtu literalnoj gromadi imena, Mehmedalija Mak Dizdar! Njegova djela poput „Kamenog spavača“, „Bosanski stari tekstovi“ i „Marginalije o jeziku“ u korijenu ruše sve moguće mitove i laži kojima se sa istoka pokušava osporiti istina te zbuniti i obmanuti svjetska i bosanska javnost. Istina kojom se Mehmedalija vodio u svom radu, nepobitno dokazuje drevnu državnost Bosne, postojanost njenog jezika, vjere i pisma u epitafima sa stećaka, pisanim dokumentima i prepisima jevanđelja iz perioda od desetog do šesnaestog vijeka. U tom vremenu uopće ne postoje države Srbija i Hrvatska i nema niti jednog dokaza da ta činjenica nije tačna! Ovaj i mnogi drugi fakti potvrđuju da je bezočna laž tvrdnja da su domicilni stanovnici države Bosne, tokom srednjeg vijeka, bili pravoslavne ili katoličke vjere, koje su po dolasku Osmanlija zamijenili islamom. Od Kulina bana se govori da Bošnjaci imaju drugačiju vjeru od one koja stoluje u katoličkom Vatikanu, ali i da nisu pripadnici ni grčke ortodoksne crkve carigradske patrijaršije. Naučno je Dizdar objasnio formiranje i upotrebu poluokrugle glagoljice, kasnije bosančice, nakon grčkog i latinskog pisma koji su se prije nje koristili u Bosni. Nažalost, posljednje, Čajničko jevanđelje, koje potvrđuje mnogo toga što je naprijed rečeno, ovih dana je doslovno oteto i odnešeno u Beograd. Lingvističku okupaciju ovih prostora srpskim jezikom, Mehmedalija je nazvao kastracijom bosanskog jezika. Posebno je apostrofirao eliminicaju slova „H“ iz pisma i govora u javnom prostoru i osudio njegovu nelogičnu zamjenu slovima „K, G i J“. Makova stamenost i istrajnost u argumentovanju svojih stavova, a koji su u potpunoj suprotnosti sa velikosrpskim planom okupacije ovih prostora, dovodila je do ludila uhode iz njegovog okruženja koje su svojevremeno partijskom linijom bile zadužene da ga u njegovom radu prate i ometaju, šalju prijeteća pisma i uznemiravaju telefonskim pozivima, psovkama i vrijeđanjem u kasne sate. Posljedicama torture bila je indirektno izložena i njegova porodica. Za obavljanje ovog dijela prljavog posla, od beogradske agenture bili su zaduženi: Vojislav Maksimović, Neđo Šipovac, Rajko Nogo, Vojislav Lubarda, Radovan Karadžić, Novica Petković, Todor Dutina, Miroslav Toholj, Nenad Kecmanović, kasnije sve same perjanice genocidaške zločinačke SDS stranke. Po vlastitom priznanju u njihovom društvu su se s početka nalazili zavedeni Marko Vešović i Abdulah Sidran!

Gospodin Stipe Mesić, posljednji predsjednik Predsjedništva SFRJ, često je znao reći da veliki problem Srbima stvara činjenica da im fali najmanje sedamsto godina historije i da se samo mitovima ne može „pokriti“ toliki vremenski period koji prvenstveno obuhvata čitav srednji vijek! Iz tog razloga zloglasna SANU je uplanirala prisvojiti historiju srednjevjekovne kraljevine Bosne po okončanju njene okupacije. Hajdučki mentalitet kome su laž i otimačina više nego svakodnevnica sa ostvarenjem tog plana nema nikakvih problema. Najsvježiji primjer tome je novi spomenik bosanskom kralju Tvrtku I Kotromaniću u Sarajevu. Bez i malo stida iz svih srpskih kulturnih institucija i u sapćenjima političara, bi rečeno je da je Tvrtko srpski kralj koga Sarajevo drsko i bezobrazno svojata!? Eto, gdje se nalazi odgovor zašto treba eliminisati i javno osporiti istraživački rad Mehmedalije Maka Dizdara. Ovaj čovjek je kameni zid kojeg velikosrbi moraju srušiti ili odustati od svojih „vekovnih težnji“! On je riblja kost u lažljivom velikosrpskom grlu koja im ne prestaje stvarati probleme. Iz tog razloga je ovaj poeta nazvan zločincem.

A, kada bi krvnici mogli samo razumjeti poruku Makove pjesme naslova „Modra rijeka“, možda bi to prestali biti?