Mujo Delić je u julu 1995. krenuo na put spasa iz Srebrenice sa svojim najboljim prijateljem Jusom Cvrkom, koji nije uspio doći do slobodne teritorije. Mujo mu je ispunio posljednju želju – lančić predao njegovom sinu s kojim danas učestvuje na “Maršu mira“.

Preživjeli Srebreničanin je prije 29 godina s najboljim prijateljem krenuo u koloni zajedno s drugim muškarcima iz Potočara, nakon što je Vojska Republike Srpske zauzela grad.

Dok briše znoj sa čela, Mujo Delić, kojeg novinari Detektora sreću na njegovom petom “Maršu mira“, prisjeća se prijatelja iz djetinjstva – Juse Cvrka, zajedničkog školovanja i mladosti, te rastanka prije 29 godina.

“Kada smo krenuli, on me zagrlio i rekao mi je da ima zlatni lančić svoga sina u džepu, i da ja uzmem taj lančić i dam njegovom sinu ako njemu nešto bude“, počinje Mujo koji je tada, kao i Juso, bio 24-godišnjak.

On pojašnjava da je Juso postao otac sedam dana prije 11. jula 1995.

Na put spasa krenuli su zajedno, sve do dolaska na prostor iznad Baljkovice, gdje su ih – grupu od 50-ak Srebreničana – dočekali tenkovi u zasjedi. Tu je, priča Mujo, poginuo Juso, a on je uzeo lančić kako bi mu ispunio želju. Lančić je predao Jusinom bratu, a on kasnije njegovom sinu Damiru.

Tijelo prijatelja tada je prekrio granjem, a potom šest dana hodao do Nezuka, mjesta koje je bilo pod kontrolom Armije BiH.

“Momci koji su otišli po njega, objasnio sam im lokaciju gdje je ostao Juso, oni su njega donijeli nakon dva mjeseca i ukopan je bio u Živinicama. Poslije je donesena odluka da svi koji su poginuli u putu budu ukopani u Potočarima i Juso je prenesen u Potočare“, pojašnjava Mujo koji je u srebreničkom genocidu izgubio oko 17 članova bliže porodice.

Suznih očiju prepričava da je Juso bio jako dobar prijatelj i čovjek, miljenik u društvu te veliki šaljivdžija. Opisuje da ga nikada nije imao priliku vidjeti ljutog ili nervoznog, a tokom mlađih dana se nikada nije ni tukao s vršnjacima, kao što je to običaj kod mnoge djece.

Njegovog Damira vidio je nakon što se spasio iz Srebrenice.

“Poslije deset do 15 godina sam vidio Damira ponovno, koji je bio već odrasla osoba i, naravno, sad se više nikad nećemo razdvajati kao prijatelji“, poručuje Mujo.

S Jusinom suprugom Saberom danas je jako dobar prijatelj. Opisuje da su bili u sretnom braku, iako nisu uspjeli mnoge godine provesti zajedno.

Mujo Delić (Foto: BIRN BiH)

Damira 2019. odvodi na lokaciju gdje mu je otac poginuo. Bila je to teška odluka za njega, ali i svojevrsna dužnost koja ga je motivisala.

Te godine je Damir već nekoliko marševa imao iza sebe.

“Ja sam se pripremao danima za to. Mi preživjeli, nama je teško krenuti na ovaj put. Ja sam dugo razmišljao, bojao sam se emocija. Damir me molio da prije kolone odemo na to mjesto. Išli smo, tražili to mjesto, ja sam znao tačno gdje se nalazi, izbjegavao sam sve vrijeme da mu kažem“, govori Mujo, kao i da, naposljetku, nije imao izbora već mu je pokazao mjesto.

“Kolona je stala i ja sam mu objasnio da je to mjesto gdje je poginuo. Bilo je jako teško i danas kad prođemo jako je teško“, pojašnjava Mujo.

Od tada svaki “Marš mira“ idu zajedno, naprave pauzu na lokalitetu gdje je Juso stradao, a potom nastavljaju dalje. Na “Marš mira” se preživjeli teško odluče. Neki su se odlučili ove godine prvi put kročiti stazama kojima su se spašavali u julu 1995. Mujo je i ove godine sreo čovjeka kojem je ovo prvi “Marš mira”.

“Išao je putem i samo je šutio. Primijetio sam da nešto nije uredu i kada sam prišao i pitao je li dobro, rekao mi je da mu je prvi put. Znači nama je teško da krenemo jer nas sve vraća unazad, ali kad prvi put pređemo, onda nas niko ne može zaustaviti – do kraja života ćemo ići ovim putem. Ustvari, nama je olakšica ovaj put jer nekakav teret skinemo sa sebe kad ga pređemo“, navodi on.

Mujo kaže da se cijelu godinu priprema za prelazak koji traje tri dana. Smatra da bi svi trebali doći i vidjeti kroz šta su prolazili ljudi prije 29 godina.

“Ne može se to shvatiti jer ne možemo mi to ispričati riječima. Deset do 15 hiljada ljudi je krenulo iz Srebrenice. Mi nismo imali nikakve šanse da se sakrijemo od neprijatelja, oni su u svakom trenutku znali gdje se mi krećemo. Oni su djelovali oružjem i oruđem, i to im nije bilo dovoljno – i bojne otrove su bacali po nama. Sve moguće vrste zasjeda su nam postavljali“, prepričava Mujo.

Haški tribunal, Sud BiH te pravosuđa u Srbiji i Hrvatskoj do sada su osudili ukupno 54 osobe na 781 godinu i pet doživotnih kazni zatvora – za genocid, zločine protiv čovječnosti i druge zločine počinjene u Srebrenici u julu 1995. godine.

Presudama u Hagu je utvrđeno da je u julu 1995. ubijeno između 7.000 i 8.000 Bošnjaka iz Srebrenice i njene okoline, kao i da je veliki broj žena, djece i starijih osoba prisilno preseljen. Žrtve su nakon egzekucija bile pokopane u primarnim grobnicama, a kasnije su iskopane i ponovo pokopane u sekundarnim grobnicama, tokom septembra i oktobra 1995. godine.

Počinioci zločina i genocida 11. jula 1995. bili su pripadnici vojnih i policijskih formacija Republike Srpske, ali i jedne paravojne jedinice koja je učestvovala u egzekucijama. /Aida Trepanić/