Kroz historiju Bošnjaci, koji su bili znani kao muslimani, borili su se da sačuvaju dobre odnose sa svojim komšijama i susjedima hrišćanske odnosno kršćanske vjere. Zar u Sarajevu na 200 metara, čak i manje od toga, ne postoje četiri kapitalna hrama ‒ muslimanski, pravoslavni, katolički i jevrejski ‒ u kojima se ljudi različitih religija mole za dobro i mir, pa i za suživot drugih i drugačijih. U Sarajevu, evropskom Jeruslemu, tako je to kroz vijekove, a slično je i na drugim mjestima Bosne i Hercegovine. Ovih dana intenzivno razmišljam o primjerima bošnjačke solidarnosti i milosrdnosti prema drugima i drugačijim. Posebno su se Bošnjaci isticali u tom nadmetanju čovjekoljublja. Nažalost, drugi to ili nisu pamtili, pa nisu ni vratili, a bilo je i primjera gdje je za učinjeno dobro vraćano zlim postupcima, pa i mrtvim glavama. Ratovi koji su vođeni na prostoru Bosne i Hercegovine o tome najbolje svjedoče. Evo samo nekih primjera.

Pravoslavni hram Sveti Georgije u Bijeljini. Bošnjakinja Hanumica Osmanbegović je 1867. godine, dok je Bosna i Hercegovina još bila pod turskom vlašću a islam bio zvanična vjera, donirala je novac i plac da se izgradi pravoslavna crkva u ovom gradu na sjeveroistoku naše države. I nije samo ona, brojni muslimani iz tog kraja su učestvovali u izgradnji ove crkve. U šposljednjem ratu muslimani su doživjeli veliki pogrom.

Ili, kada sam došao u Koteze, skoro napušteno selo avgusta 2023. godine u namjeri da napišem knjigu o islamskoj tradiciji u istočnoj Hercegovini, dočekala me je pred katoličkom crkvicom starica Manda Bukvić, koja je svoj radni vijek provela u Dubrovniku, a rodila se u Odžaku u Bosni. Katolkinja je sa radošću dočekala vijest o početku obnove džamije u Kotezima. Priča mi da je jedna muslimanka darovala svoje zemljište i dala da se tu podigne katolička crkva. Ona mi nije znala reći da je vakif bila Mu(n)la Hodžić, a da su dozvolu za njenu gradnju dali Omer ef. Durić iz Ljubinja i hodža po prezimenu Basarić, koji je imamsku dužnost obavljao u Stocu. Pojedinosti o ovom vakufu nisu zapisani u vakufnami, a niti se o tome zna nešto više. Ali, Manda, blagosilja ovu muslimanku za njeno milosrđe, koja je rečeno današnjim jezikom podsticala međureligijski dijalog. Ona je podsticala povratak susjeda muslimana pa ako već ne može drugačije, činila je to jezikom. Manda nije htjela biti kao njezini sunarodnici iz Neuma, koji provode nad muslimanima apartheid ne dajući im da na svojoj zemlji dovrše džamiju u Neumu i Rabranima staru nekoliko vijekova. Ovaj primjer sam zabilježio u mojoj najnovijoj knjizi Proviđenje ‒ Džamija Adamir Jerković u Lastvi, na stranici 305., koja govori o islamskom životu na području Trebinja i istočne Hercegvine.

Ili, primjer dobrovoljnog rada tadašnjeg imama iz Trebinja Huseina-ef. Hodžića na obnovi pravoslavne crkve u Žitomisliću.

Pa, primjeri uspostavljene saradnje između mostarskog muftijstva i tamošnje Srpske pravoslavne crkve. Mostarski muftija dr. Salem ef. Dedović koji se ubraja o perjanice međureligijskog dijaloga na području cijele BiH, izgradio je sa pravoslavnim velikodostojnikom korektne i dobre odnose koji mogu biti primjer svima i svakome.

Ili 2014. godine kada je musliman Husein Smajić podigao zavjetnu katoličku crkvu u bugojanskom mjestu Vesela Straža motiviran tolerancijom i dobrosusjedstvom, a nakon što je na svom imanju pronašao temelje srednjovijekovne crkve. I to u gradu gdje postoji prijepor između Bošnjaka i Hrvata. Pokazao je da polutika udaljava ljude jedne od drugih i konkretno je pokazao kako se gradi zajednički život.


Ali, nailazimo, i drugačije primjere. U Bosanskoj Krupi, pred sami rat u Jugoslaviji, ugledni domaćin Mustafa Avdagić je napavio velika crkvena vrata i darovao ih Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koja i danas postoje u ovom gradu. Cinično zvuči da je u vrijeme sloma zajedničke države taj isti dobrotvor Avdagić ovaj dar platio svojom glavom od razularenih četnika.

Mustafa Avdagić napravio je vrata na crkvi bosanskih pravoslavaca u Bosanskoj Krupi

I dok nešto razmišljam o Dodikovoj izjavi da u Rs ne mogu udisati isti zrak sa muslimanima, u pamet mu dođe jedan događaj iz rata. Početkom rata 1941. godine 108 najviđenijih sarajevskih Bošnjaka usvojilo je rezoluciju u kojoj se govori o teškom stanju i progonu srpskog stanovništva. Muslimani Sarajeva zatražili su da se prekine sa takvom praksom koju su provodili ustaše. Slične rezolucije donijeli su muslimani u Banja Luci, Prijedoru, Bijeljini, Mostaru, a 11. decembra 1941. godine izglasana je i Tuzlanska rezolucija. Muslimani Tuzle su odlučili da se tekst ne šalje, nego da u Zagreb ode delegacija od jedanaest Bošnjaka i tri Hrvata i da usmeno protestira u vladi tzv. NDH zbog ovog zločina.

Nekoliko stotina pravoslavnih Srba trebalo je tada da bude pobijeno na Badnje večer 1942. godine. Ustaška fašistička vlast je namjeravala srušiti Saborni hram Uspenja Presvete Bogorodice. Namjera domaćih kvislinga je bila da zajedno s rušenjem tuzlanske pravoslavne crkve, počine masovna pogubljenja Srba. Ova informacija je ubrzo stigla do Šefketa ef. Kurta, koji je okupio ugledne Tuzlake. Napisana je rezoluciju i dostavljena njemačkim okupacionim vlastima. Komandant grada potpukovnik Wist je reagirao pa su istaknuti plakati sa jasnim upozorenjem "da niko nikoga ne smije zlostavljati, oduzimati ili rušiti tuđu imovinu i dirati živalj koji slavi Badnjak i Božić".

Šefket ef. Kurt i hadži Hasan-aga Pašić, nekadašnji gradonačelnik Tuzle, predvodili su nakon toga delegaciju koja se susrela s Andrijom Artukovićem u Zagrebu, koji je u to vrijeme obavljao dužnost ministra unutrašnjih poslova tzv. Nezavisne Države Hrvatske. U veoma neprijatnom razgovoru ministar Artuković je repetirao pištolj i krenuo na Kurta i Pašića, a članovi delegacije su kazali ministru da će cijela Tuzla "otići u šume", ako likvidira Kurta i Pašića. Ovo je „smirilo“ Artukovića. Koliko je Kurt bio na pravoj strani govori podatak da su dvojica njegovih sinova, Asim i Enver, poginuli kao partizani u NOB-u.

Na današni dan 21. juna 1963. godine preminuo je (preselio) Šefket ef. Kurt. Desetak hiljada svih nacionalnih i vjerskih zajednica prisustvovale je njegoj dženazi u Tuzli, a dirljiv govor održao je prota Đorđe Jovanović. Ovaj pravoslavni sveštenik je zamolio da mu dopuste da on spusti u mezar rahmetli Kurta što mu je i udovoljeno. Šefket Kurt je odlikovan Ordenom bratstva i jedinstva.
Eto, to je poruka nacionalistima koji narode naše jedine Bosne i Hercegovine guraju u novi bratoubilački rat. Svi ovi primjeri govore da dok ima ovakvih ljudi ne trebamo ipak brinuti za budućnost naše domovine. Ona je snažnija od svih zala od kojih je ponovno ugrožena.

(Autor je bio savjetnik predsjednika BiH Alije Izetbegovića)