U posljednjih mjesec dana velikosrpska politika, oličena u javnim istupima M. Dodika i A. Vučića, te njihovim trabantima, prevazišla je sve moguće granice prihvatljivosti i pristojnosti. I taman kada normalan čovjek pomisli da je pomenuti dvojac došao do vrhunca drskosti, oni iz rukava vade još otrovnije strijele, uperene protiv države BiH i Bošnjaka. Nakon salve uvreda oko Rezolucije Skupštine UN o genocidu u Srebrenici, kada sami svoj narod proglašavaju genocidnim, očekivao sam da bar ne budu u sukobu s običnom matematičkom radnjom koja se zove sabiranje. Jer, sabirati brojeve država koje su pri glasanju o navedenoj Rezoluciji bile protiv i one koje su bile suzdržane, ne bi učinili ni beduini. Stoga mi se svojevremena izjava Dobrice Ćosića „da Srbi lažu čak i onda kada govore istinu“ (citat), čini razumljivom kada ju stavim u kontekst kvalifikovanja njihovog stava o ovom glasanju. Pri tome, pomenuti dvojac kao da ne poznaje suštinu Konvencije UN iz 1948. godine u kojoj doslovno stoji „da je genocid zločin protiv grupe na nacionalnoj, etničkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi u dijelu ili cjelosti. Sa strane počinioca Konvencija se ne odnosi na kolektivitet, ali se u odnosu na žrtve odnosi na kolektivitet. Genocid je zločin nad kolektivitetom.“ Sve ovo precizirano je u navedenoj Rezoluciji o Srebrenici. Dakle, Rezolucija je donesena u skladu sa navedenom Konvencijom UN i o njoj nema šta da se zbori, jer je njome rečeno najmanje što je trebalo reći. To što Vučić srpski narod predstavlja kao genocidan i individualnu krivicu prebacuje na cio narod (Milan St. Protić), to je već drugi problem. Jer, on objašnjava da su oni (Srbi) žrtve, jer su se svi urotili protiv njih (i ovdje je u sukobu, ne samo sa matematikom sabiranja, već i sa logikom), budući da povezuje individualnu odgovornost sa interesima jednog naroda. To čini stoga jer su ti ljudi, ta politika, ta nomenklatura, važniji nego što su važni interesi naroda. Stoga se nikada nije učinio otklon od te politike (genocida), nego je bilo obratno. Nadalje, u toj politici sve se čini da se zaštite oni koji su krivi i odgovorni za učinjene zločine genocida, na način da se odgovornost prenese na cio narod. U vez s tim postavljaju se ključna pitanja: 1. zašto zvanična politika Beograda i Banja Luke nema ni logike ni dosljednosti jer relativizira zločine u Srebrenici na način da ih opravdava; 2. da li je ova politika pokrovitelj ne samo toga narativa, već i nastavljač te i takve politike?! Bojim se da je odgovor na navedena pitanja potvrdan.

Umjesto da podrži Rezoluciju UN o Srebrenici, Srbija čini sve da bi umanjila stravične zločine čak i nad nedužnom djecom. U tom cilju, između ostaloga, organizovan je i Svesrpski sabor neposredno nakon usvajanja pomenute Rezolucije. Pažljivim čitanjem 49 tačaka, koje je usvojio ovaj Sabor, lako je zaključititi da je u igri tiha, ali skrivena namjera agresije na suverenitet i teritorijalni integritet države BiH i da se samo čeka povoljan trenutak da se krene u disoluciju RS i njeno pripajanje Srbiji. Prvi korak u tom pravcu je blokiranje institucija Države na način da se sprječava usvajanje budžeta BiH, da se spriječi donošenje odluka u ispunjenju obaveza koje je BiH preuzela kao zemlja sa kandidatskim statusom za prijem u EU i traženje smjena ambasadora Lagumdžije, ministra Ministarstva vanjskih poslova Konakovića i predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, Bećirovića, kao uslova za početak bilo kakvih pregovora (Dodik). Dakle, ne razgovora, već pregovora, iako su pregovori svojstveni isključivo u međunarodnoj komunikaciji. To da je smjena (valjda opoziv) predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, druga Bećirovića, praktično nemoguća, Dodika ne interesuje. Jer, njegova politika u suštini je politika ličnog i uskostranačkog interesa. Usto, ovaj čovjek ne zna ili neće da zna da na prostoru BiH nikada u historiji nije postojala nikakva srpska, niti hrvatska država, osim, za kratko, NDH. Isto tako, svi probosanski patrioti, kojih u BiH ima 64,76%, nikada neće dopustiti da 28,04% (Srba) izvrši secesiju, a da 7,1% (Hrvata) izvrši prekomponovaje države BiH. Usto, Bošnjacima, koji čine dvotrećinsku većinu u državi BiH, Dodik velikodušno nudi 25% teritorije, a za 49% territorije, koju bi priključio Srbiji, nudi dvije milijarde naših novaca, koje je besplatno dobio preko Uprave za indirektno oporezivanje u zadnje tri godine ili koje namjerava povući u naredne dvije godine. Iako je od Dodika, previše je prozirno i plitko. Zar on stvarno misli da bi mu mi prodali svoje gruntove, mezare koje je posijao od Kozarca do Srebrenice i svoje dostojanstvo?! To ipak može predložiti samo čovjek bez obraza i ličnog dostojanstva.
Usto, sramno se predlaže izmjena naziva za Srbrenicu, kao da će se promjenom naziva promijeniti činjenica da je Srebrenica prvo i jedino mjesto u Evropi u kojem je dokazan i sudski presuđen genocid nad njenih 8.372 stanovnika. Promjena naziva za Srebrenicu samo je još jedan pokazatelj bezobrazluka velikosrpske politike, koji se nikada, ni po koju cijenu ne smije dopustiti. Da je i ovakva zamisao moguća u glavama nosilaca velikosrpske politike, kao dokaz navodim svojevremeno izjavu generala Koče Popovića, komandanta partizanskih jedinica pri oslobođenju Beograda 1944. godine, koji je jedini od partizana imao sreću da mu se vrati naziv ulice i to zahvaljujući ultimatumu V. Putina, koji je prije osam godina uslovio dolazak u službenu posjetu Srbiji tek kada se vrati naziv ulice ovoga Generala. General Popović svojedobno je izjavio (citat): „Bašibozluk, bagra i brabonjci ustali su da obnove Dušanovo carstvo. Srbi su protiv onoga ko bi hteo da ih makar malo opameti, a oduševljeno kliču svakom ko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi u civilizacijskom i kulturnom pogledu ostali na nivou na kom su bili pre 100 godina. Oni nisu u sukobu sa svetom, već sa samim sobom, vraćajući se na šajkaču i opanke iz kojih su jedva izišli. Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna zadribanda i srbenda. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj slavnoj istorijiu“ (završen citat). Dakle, ovim izjavom potvrđuje se stav mnogih filozofa koji tvrde „da bi se razumjela sadašnjost, mora se zaroniti u prošlost“. Ja bih još dodao-da se iz prošlosti moraju izvući pravi zaključci, da bi put u budućnost bio častan.

Koliki je stepen licemjerja Dodikove politike najbolje se vidi kod raspodjele prihoda po osnovu dobiti koju je ostvarila Centralna banka BiH i prihoda od indirektnih poreza. Tada mu ne smetaju javni prihodi koje ostvari država BiH, gdje je entitet RS po osnovu indirektnih poreza prošle godine uplatio na Jedinstveni račun Uprave za indirektno oporezivanje BiH svega 18,18% (pet puta manje od Federacije), a povukao više nego što mu pripada (po kriterijima uplate) oko milijardu KM, a 2022. godine 840 miliona KM. Usto, pri prodaji obveznica na inostranim finansijskim tržištima, rado prihvata pismenu saglasnost Ministra finansija u Vijeću ministara BiH i guvernera Centralne banke BiH, te kao kolateral zalaže imovinu koja je u nadležnosti države BiH. Bez novca koji nepravedno povlači više sa JR UIO BiH, a na teret Federacije i zaduživanja na inostranom finansijskom tržištu, kojeg ostvruje zahvaljući državnoj imovini kao kolateralu, RS bi već poodavno bio u bankrotu. I u ovom slučaju potvrđuje se tvrdnja oca savremenih javnih (državnih) finansija (Wagnera) da svaka politika koja se ne zasniva na novcu, biva isprazna priča. Stoga s pravom zaključujem da se Dodik u štrange može najlakše (i najbrže) staviti dosljednom i korektnom fiskalnom politikom u domenu raspodjeleindirektnih poreza. Svako popuštanje u ovom domenu, znači poraz probosanskih snaga. Jednostavno, zagrljaj u vlasti sa ovom politikom, koja ide na štetu uglavnom bošnjačke sirotinje, mora prestati. Jer, njegova putešestvija po Rusiji, Mađarskoj, Azerbejdžanu i sl., rezultirala su uglavnom samo slikanjem, ali ne i njemu neophodnim novcem, što najbolje znaju dobavljasči institucija RS, zaposleni u ovim institucijama, a što će kreditori i kupci njihovih obveznica tek saznati kada na naplatu dođe 1,6 milijardi stvorenih obaveza. Stoga je zanimljivo (ali i očekivano) zašto Dodik pri pominjanju razdruživanja ne pominje Upravu za indirektno oporezivanje BiH! Jer, kada bi se razdružio od ove institucije, radružio bi opstanak svoje kvazi državice. Zna on to vrlo dobro i zato UIO BiH nikada i ne pominje, jer mu je ona istinska majka opstanka, a ne Srbija, koja mu je u periodu 2017-2021. dala ukupno u novcu i naturi svega 73,4 miliona eura (zvaničan podatak). Dakle, Federacija mu je više dala za tri mjeseca nega Srbija za četiri godine. Ovoj činjenici ne treba bilo kakav komentar, osim odlučnosti da nema nikakvog odcjepljenja, a naročito ne onoga mirnim putem. Stoga su u pravu svi oni koji tvrde da će prije nestati entitet RS, nego što će se odcijepiti od BiH.

---

Autor je član Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANA)