Komentari
Foto: BIRN BiH
PREKO TRI DECENIJE TRAŽENJA TIJELA I PRAVDE ZA DEPORTOVANE BOŠNJAKE IZ CRNE GORE
|
|
Autor: Detektor.ba
Objavljeno: 28. May 2024. 15:05:35
Već 32 godine porodice tragaju za istinom o stradanju najmanje 66 Bošnjaka koji su u maju 1992. godine navodno deportovani iz Crne Gore u Bosnu i Hercegovinu, od kada im se gubi svaki trag. Za tijelima više od polovine se i dalje traga.
Kao i ranije, i ovog 25. maja civilni sektor, a ne država, organizovao je memorijalno okupljanje ispred zgrade Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) u Herceg Novom, odakle je u maju 1992. godine najmanje 66 bosanskohercegovačkih Bošnjaka navodno deportovano u BiH.
Među okupljenima ekipa Detektora zatiče Alena Bajrovića koji je u to vrijeme bio petogodišnjak. Ali neke slike i priče pamti i danas jer je gotovo cijeli život posvetio pronalasku istine i posmrtnih ostataka oca Osmana Bajrovića, o čijoj sudbini ništa ne zna već 32 godine.
Bajrovići su u Bijelu, u Herceg Novi, došli početkom 1992. godine, kako bi izbjegli ratna dešavanja u Foči i Bosni i Hercegovini. Alen zna da su u njihovu porodičnu kuću u Bijeloj majskog dana upala dvojica uniformisanih pripadnika crnogorske policije i bez objašnjenja odvela njegovog tada tridesetosmogodišnjeg oca.
Sjeća se tačno i mjesta gdje je sa sestrom stajao i plakao.
“To nije bilo hapšenje jer za hapšenje trebate imati neki nalog ili razlog, ovo je bilo zarobljavanje“, ispravlja Alen i nastavlja kako je njegova majka danima odlazila u hercegnovski MUP tražiti informacije o ocu.
Informacije nije dobila ali je, kaže, dobila prijetnju da bi, ako se ponovo bude vraćala, mogla “završiti kao i on“.
A kako su završile žrtve deportacije zvanično nije utvrđeno. Zato Alen godinama pokušava saznati šta se desilo – kako i kada je ubijen njegov otac, te ko je to uradio i po čijem naređenju.
Navodno je njegov otac s najmanje 66 bošnjačkih civila predat Vojsci Republike Srpske u Bosni i Hercegovini ali to, kaže Alen, nije zvanično dokazano, kao što nije utvrđen ni tačan broj bošnjačkih civila stradalih u ovom zločinu. Za više od polovine žrtava, kako kaže, još nisu pronađeni posmrtni ostaci.
Za njega je i termin “deportacija“ sporan, jer nije poznato ko je od crnogorskih vlasti kome i gdje predao zarobljene civile.
Dodaje i da je njihova porodica jedina koja je poslije deportacije ostala živjeti u Crnoj Gori. Jedini su, ističe, koji nisu prihvatili sudsko poravnanje s državom ni novac, već i dalje insistiraju na istini. I dalje vode privatne procese protiv države.
Za ovaj zločin u Crnoj Gori niko nije odgovarao. Devetorica pripadnika MUP-a ranije su oslobođena optužbi za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u slučaju deportacije bh. državljana 1992. godine. U obrazloženju oslobađajuće presude navedeno je da tokom procesa nije dokazano da su optuženi bili na nekoj od strana u oružanom sukobu, što je potrebno za postojanje ratnog zločina.
Nada u pronalazak očevih posmrtnih ostataka
Na komemorativnom skupu ove godine Alen Bajrović jedini je iz porodica žrtava deportacije.
Na mjestu gdje se njegovom ocu i drugim bošnjačkim civilima gubi svaki trag – zgrada hercegnovskog MUP-a, godinama polaže cvijeće i nadu da će odgovorni nekada biti sankcionisani.
“Za mene je ovo jedan veliki logor“, govori pokazujući na zgradu policije i dodaje: “Država ništa nije uradila kako bi nama kao žrtvama rekla kada, ko je i kako ubio moga oca, gdje je ubijen i gdje su njegovi posmrtni ostaci“.
Od države, kaže, očekuje da im pored odgovora na sva pitanja daju i posmrtne ostatke oca kako bi ga dostojanstveno sahranili. Od pravosudnih institucija da pokrenu ponovni postupak i privedu pravdi nalogodavce, izvršioce i saučesnike.
“Poražavajuće je da u 21. vijeku na teritoriji Evrope za ovaj ratni zločin nemamo nikoga krivog“, dodaje Bajrović i ističe da je “država priznala zločin, ali nije spremna da se s počiniteljima obračuna“.
Izvinjenje i ništa više
Crnogorski predsjednik Jakov Milatović prošle godine se javno u ime države izvinio Alenu Bajroviću i porodicama “žrtava deportacije”. No, porodice žrtava očekuju još.
Godinama traže da se u krugu zgrade MUP-a izgradi spomenik koji bi sjećao i opominjao na taj maj 1992. godine. Traže i jedan dan u godini koji bi bio dan sjećanja na “žrtve deportacije”.
Komemorativni skup u znak sjećanja na stradale već 20 godina organizuju nevladine organizacije, a 15 godina to čine ispred zgrade MUP-a u Herceg Novom.
Predsjednik opštine Herceg Novi ni ove godine nije se odazvao pozivu, ali je poslao svoje predstavnike.
“Nijedne godine do sada nije došao, a samo jedno 200 koraka je udaljen odavde. Očekivao sam ga“, rekao je sin stradalog Osmana Bajrovića.
Komemorativnom skupu u subotu su prisustvovali predstavnici Vlade Crne Gore, Islamske zajednice, Bošnjačkog vijeća, političkih partija, nevladinih organizacija, građani i aktivisti.
Petar Koprivica, državni sekretar u Ministarstvu unutrašnjih poslova, rekao je da sistem bezbjednosti Crne Gore više nikada ne smije biti stavljen u funkciju onoga zbog čega je komemoracija organizovana.
“Smatram da je Crna Gora u obavezi da, poslije 32 godine, ovaj zločin do kraja rasvijetli i utvrdi sve okolnosti koje su do njega dovele i odgovorne privede pravdi. Jedino na taj način možemo vratiti kakav-takav mir porodicama stradalih i vratiti se budućnosti, s primisli da se to nikada više ne ponovi“, rekao je Božović.
Komemoraciji je prisustvovala i državna ministarka kulture i medija Nataša Vujović koja je naglasila da krivica za ovaj zločin mora da bude individualna i nikako grad Herceg Novi ne može biti kriv.
“Apelujem na sve pravosudne organe, i znam da se vodi procedura pred tužilaštvom upravo zahvaljujući najviše istrajnosti porodice Bajrović, da ovaj ratni zločin nikada ne bude neotkriven, zataškan ili na neki način zaboravljen. Naša dužnost je da o ovom zločinu pričamo, da se s njim suočimo, da učimo buduće generacije šta se ovdje desilo i pogledamo jedni drugima u oči, i samo tako možemo da idemo dalje”, poručila je Vujović.
Memorijalno okupljanje u Herceg Novom organizovale su nevladine organizacije – Akcija za ljudska prava, Centar za građansko obrazovanje i Centar za žensko i mirovno obrazovanje “Anima“.
U organizaciji Centra za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd komemoraciji su prisustvovali i mirovni aktivisti i ratni veterani iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. /Nikolija Bjelica-Škrivan/
Kao i ranije, i ovog 25. maja civilni sektor, a ne država, organizovao je memorijalno okupljanje ispred zgrade Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) u Herceg Novom, odakle je u maju 1992. godine najmanje 66 bosanskohercegovačkih Bošnjaka navodno deportovano u BiH.
Među okupljenima ekipa Detektora zatiče Alena Bajrovića koji je u to vrijeme bio petogodišnjak. Ali neke slike i priče pamti i danas jer je gotovo cijeli život posvetio pronalasku istine i posmrtnih ostataka oca Osmana Bajrovića, o čijoj sudbini ništa ne zna već 32 godine.
Bajrovići su u Bijelu, u Herceg Novi, došli početkom 1992. godine, kako bi izbjegli ratna dešavanja u Foči i Bosni i Hercegovini. Alen zna da su u njihovu porodičnu kuću u Bijeloj majskog dana upala dvojica uniformisanih pripadnika crnogorske policije i bez objašnjenja odvela njegovog tada tridesetosmogodišnjeg oca.
Sjeća se tačno i mjesta gdje je sa sestrom stajao i plakao.
“To nije bilo hapšenje jer za hapšenje trebate imati neki nalog ili razlog, ovo je bilo zarobljavanje“, ispravlja Alen i nastavlja kako je njegova majka danima odlazila u hercegnovski MUP tražiti informacije o ocu.
Informacije nije dobila ali je, kaže, dobila prijetnju da bi, ako se ponovo bude vraćala, mogla “završiti kao i on“.
A kako su završile žrtve deportacije zvanično nije utvrđeno. Zato Alen godinama pokušava saznati šta se desilo – kako i kada je ubijen njegov otac, te ko je to uradio i po čijem naređenju.
Navodno je njegov otac s najmanje 66 bošnjačkih civila predat Vojsci Republike Srpske u Bosni i Hercegovini ali to, kaže Alen, nije zvanično dokazano, kao što nije utvrđen ni tačan broj bošnjačkih civila stradalih u ovom zločinu. Za više od polovine žrtava, kako kaže, još nisu pronađeni posmrtni ostaci.
Za njega je i termin “deportacija“ sporan, jer nije poznato ko je od crnogorskih vlasti kome i gdje predao zarobljene civile.
Dodaje i da je njihova porodica jedina koja je poslije deportacije ostala živjeti u Crnoj Gori. Jedini su, ističe, koji nisu prihvatili sudsko poravnanje s državom ni novac, već i dalje insistiraju na istini. I dalje vode privatne procese protiv države.
Za ovaj zločin u Crnoj Gori niko nije odgovarao. Devetorica pripadnika MUP-a ranije su oslobođena optužbi za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u slučaju deportacije bh. državljana 1992. godine. U obrazloženju oslobađajuće presude navedeno je da tokom procesa nije dokazano da su optuženi bili na nekoj od strana u oružanom sukobu, što je potrebno za postojanje ratnog zločina.
Na komemorativnom skupu ove godine Alen Bajrović jedini je iz porodica žrtava deportacije.
Na mjestu gdje se njegovom ocu i drugim bošnjačkim civilima gubi svaki trag – zgrada hercegnovskog MUP-a, godinama polaže cvijeće i nadu da će odgovorni nekada biti sankcionisani.
 Komemoracija u Herceg Novom (Foto: BIRN BiH) |
“Za mene je ovo jedan veliki logor“, govori pokazujući na zgradu policije i dodaje: “Država ništa nije uradila kako bi nama kao žrtvama rekla kada, ko je i kako ubio moga oca, gdje je ubijen i gdje su njegovi posmrtni ostaci“.
Od države, kaže, očekuje da im pored odgovora na sva pitanja daju i posmrtne ostatke oca kako bi ga dostojanstveno sahranili. Od pravosudnih institucija da pokrenu ponovni postupak i privedu pravdi nalogodavce, izvršioce i saučesnike.
“Poražavajuće je da u 21. vijeku na teritoriji Evrope za ovaj ratni zločin nemamo nikoga krivog“, dodaje Bajrović i ističe da je “država priznala zločin, ali nije spremna da se s počiniteljima obračuna“.
Crnogorski predsjednik Jakov Milatović prošle godine se javno u ime države izvinio Alenu Bajroviću i porodicama “žrtava deportacije”. No, porodice žrtava očekuju još.
Godinama traže da se u krugu zgrade MUP-a izgradi spomenik koji bi sjećao i opominjao na taj maj 1992. godine. Traže i jedan dan u godini koji bi bio dan sjećanja na “žrtve deportacije”.
Komemorativni skup u znak sjećanja na stradale već 20 godina organizuju nevladine organizacije, a 15 godina to čine ispred zgrade MUP-a u Herceg Novom.
Predsjednik opštine Herceg Novi ni ove godine nije se odazvao pozivu, ali je poslao svoje predstavnike.
“Nijedne godine do sada nije došao, a samo jedno 200 koraka je udaljen odavde. Očekivao sam ga“, rekao je sin stradalog Osmana Bajrovića.
Komemorativnom skupu u subotu su prisustvovali predstavnici Vlade Crne Gore, Islamske zajednice, Bošnjačkog vijeća, političkih partija, nevladinih organizacija, građani i aktivisti.
Petar Koprivica, državni sekretar u Ministarstvu unutrašnjih poslova, rekao je da sistem bezbjednosti Crne Gore više nikada ne smije biti stavljen u funkciju onoga zbog čega je komemoracija organizovana.
“Smatram da je Crna Gora u obavezi da, poslije 32 godine, ovaj zločin do kraja rasvijetli i utvrdi sve okolnosti koje su do njega dovele i odgovorne privede pravdi. Jedino na taj način možemo vratiti kakav-takav mir porodicama stradalih i vratiti se budućnosti, s primisli da se to nikada više ne ponovi“, rekao je Božović.
Komemoraciji je prisustvovala i državna ministarka kulture i medija Nataša Vujović koja je naglasila da krivica za ovaj zločin mora da bude individualna i nikako grad Herceg Novi ne može biti kriv.
“Apelujem na sve pravosudne organe, i znam da se vodi procedura pred tužilaštvom upravo zahvaljujući najviše istrajnosti porodice Bajrović, da ovaj ratni zločin nikada ne bude neotkriven, zataškan ili na neki način zaboravljen. Naša dužnost je da o ovom zločinu pričamo, da se s njim suočimo, da učimo buduće generacije šta se ovdje desilo i pogledamo jedni drugima u oči, i samo tako možemo da idemo dalje”, poručila je Vujović.
Memorijalno okupljanje u Herceg Novom organizovale su nevladine organizacije – Akcija za ljudska prava, Centar za građansko obrazovanje i Centar za žensko i mirovno obrazovanje “Anima“.
U organizaciji Centra za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd komemoraciji su prisustvovali i mirovni aktivisti i ratni veterani iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. /Nikolija Bjelica-Škrivan/
