Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | |||
|
Kolumne
Willy Brandt kleči ispred spomenika u Varšavi (Foto: DW) ČEKAJUĆI SRPSKOG WILLYJA BRANDTA Inicijativa usvajanja Rezolucije UN o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici i proglašenjem 11. jula – međunarodnim danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, približi prijatelje a ogoli do kosti neprijatelje, negatore genocida... Čitamo pismo na X platformi u kojem predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić, kao ugroženi Srbin, oštro kritikuje premijera Milojka Spajića “da će Crna Gora podržati Rezoluciјu UN o genocidu u Srebrenici”, kako su objavili mediji. Također njemački stručnjak za Zapadni Balkan i proširenje NATO-a Milan Nič, objavio je neki dan na istoj mreži izjavu, “da je imao priliku razgovarati sa premijerom Crne Gore Milojkom Spajićem u Berlinu“. - 'Nič otkriva da je, između ostalog, Spajića pitao o potencijalnom crnogorskom sponzorisanju Rezolucije UN o genocidu u Srebrenici, na šta mu je Spajić odgovorio da je Crna Gora neće sponzorisati, ali da je hoće podržati'. Svaki čestit i plemenit čovjek ne vidi ništa sporno u tome. Dapače, to je prije svega ljudski, civilizacijski i komšijski čin da se podrži jedna takva rezolucija o genocidu u Srebrenici, kojom će se pored ostaloga 11. juli proglasiti međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici; na to imaju pravo žrtve i porodice žrtava genocida, na to ima pravo Bosna i Hercegovina na kojoj je izvršena višedržavna agresija. Najzad i zbog Bošnjaka u Crnoj Gori koji su u najtežem ratnom vremenu 1992-1995., kada su bez razloga od tadašnjeg režima i policijskih represalija, hapšeni, deportovani, otimani, zlostavljani, proganjani, suđeno im u namještenim političkim sudskim procesima, etnički istrijebljeni, ali unotač svemu zadržali su sve segmente ljudskih i civilizacijskih vrijednosti. I zato državni vrh Crne Gore treba i mora podržati glasom i (ko)sponzorstvom rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici. Ovu rezoluciju o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici pored sponzora i kosponzora, kojih je svakim danom sve više, podržale su i apsolutna većina članica UN-a, a samo će glasanjem na nekoj od budućih zasjedanja Generalne skupštine UN-a svojim glasom to potvrditi. Rusija i Srbija su taj dio sramnih država koje su se pobunile i proizvele negativnu i prijeteću klimu vezano za nacrt rezolucije koji je prije ponuđen, a jučer i usvojen. Rusija - da li zbog agresije koju vrši na Ukrajinu ili u namjeri da bude policijac na Balkanu, ali u biti u ovom slučaju na GS UN ne može staviti veto, kako su to uradili prije devet godina. Ostalo joj je sada da unosi pometnju i skrene pozornost sa masovnih ratnih zločina koje čini u Ukrajini, da sa svojim velikosrpskim hamalima plasiraju dezinformacije o rezoluciji o genocidu u Srebrenici, koju su, da je bar djelić čestitosti kod srpskih lidera, baš oni su trebali biti sponzori rezolucije. Nego, u rezoluciji samo su Putinov ambasador, Vučić i njegovi privatni Srbi dalekovidno vidjeli i javno žigosali “genocidni narod”. Doduše tako je i Mandić sa daljine vidio baš kao i njegovi šefovi iz Beograda (Vučić) i Banja Luke (Dodik). Zna Mandić da oni lažu, ali i on da laže, ali naučili su kroz vrijeme da im takva velikonacionalistička mantra zastrašivanja kod mnogih prolazi, nadali su se i ovoga puta. Nego, moraju se nekada suočiti da se velikosrpska laž ne može baš svakom prodati pod istinom. Rusima za sada mogu, pa iako su i oni svjesni sa kim imaju posla. Ali potreban im je bar neko da bude uz njih, pa su se odlučili za ove Vučićeve i Dodikove Srbe, mada i njih kada zapad pritisne i oni počesto okrenu leđa Rusima. Nego, kada je rezolucija u pitanju, ako ćemo po slovu pravde i presuda najviših internacionalnih sudova čiji je osnivač UN, istina je da je u Srebrenici nad Bošnjacima počinjen genocid, i to je planirano u vrhu srpske državne vrhuške u Beogradu i paradržavne na Palama, političkom (zločinci Milošević, Karadžić...) i vojnom (zločinac Mladić...). Najzad, nakon višegodišnjeg ‘skrivanja’ u Srbiji zločinci Karadžić i Mladić, uhapšeni su i izručeni Den Haagu upravo je to urađeno od strane državnih organa Srbije. Pohvalno je naglasiti da je njihovo hapšenje i izručenje zahtijevao i predsjednik / premijer manjeg bh. manjeg entiteta Milorad Dodik, koji je ujedno prvi srpski političar koji je javno - hrabro osudio i priznao da je u Srebrenici počinjen genocid nad Bošnjacima. Nakon dugogodišnjih iscrpljujućih sudskih procesa zločinci Karadžić i Mladić, osuđeni su za genocid, UZP, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja… i to na doživotno robijanje. Osuđeno je kompletno političko i vojno rukovodstvo Rs tvorevine koja je napravljena na krvlju i kostima nevinih Bošnjaka i drugih civila BiH. Sada su ratni zločinci na tamnovanju i izdržavanju zatvorskih kazni po bjelosvjetskim kazamatima. Potcrtavamo, osuđena je i Srbija za nesprječavanje genocida. Ali pored tih važnih presuda međunarodnih sudova, kako je zapazio predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida, ima zadnja presuda protiv Stanišića i Simatovića, i to iz vrha Državne bezbjednosti (DB) Srbije, koji su bili rame uz rame sa Miloševićem…, citiramo: - “Jedini ljudi koji uvlače srpski narod u to i kojim se kriju iza toga su Vučić i Dodik. Postoje pravomoćne presude Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda pravde koje jasno imenuju odgovorne i koji potvrđuju da su u organizaciji i provedbi genocida učestvovali politički učitelji Vučića, a da su za istu presuđeni i prva dva čovjeka u hijerarhiji državne bezbjednosti Stanišić i Simatović, a zna se šta to znači u strukturi države. Interesantno je da se tada Vučić nije oglasio, a sada pravi galamu oko UN rezolucije o genocidu u Srebrenici. Suštinski, veća šteta Srbiji je od presude ‘Stanišić i Simatović’ nego od rezolucije koja poziva da se kroz kulturu sjećanja putem UN-a govori o potrebi priznavanja genocida.” Sigurni smo da to zna i četnički vojvoda Mandić, ali zatupljen je “bratskom” mantrom iz Šešeljevih brloga izvan Crne Gore koji su još uvijek u ćorsokaku u koji su ih uvukli zločinci Milošević i Karadžić. Vojvoda Mandić treba da shvati da državama, kako Crnoj Gori tako i Srbiji, lažima se ne pomaže. Ako na mlađima svijet ostaje, onda vojvoda Mandić treba da zna da to poručuju i mladi Srbi, borci za ljudska prava, koji su poslali pismo svim članicama Ujedinjenih nacija da u ime njihove budućnosti podrže rezoluciju o genocidu Srebrenici, što su brojne diplomate pozdravili. Zašto? Zato što srpska mladost ne žele da budu zarobljeni u krvavom vojnom šinjelu u kojem se valjaju predsjednik Srbije i predsjednik Skupštine Crne Gore. S razlogom se nameće pitanje - ima li neko u CG da kaže četničkom vojvodi Andriji Mandiću da napokon skine četničku odoru i da bez obadanja sjedne na stolicu predsjednika Skupštine Crne Gore, da napokon se bar potrudi da bude primjer mladim naraštajima, da ga bar u nečemu upamte da je neko dobro uradio za državu i sve narode u CG. Negiranje genocida nad Bošnjacima i veličanje osuđenih srpskih ratnih zločina i zločinaca vode ga niz anticivilizacijsku stranputicu. Po medijima se razobadao i narodni Pipun - Milan Knežević. Svašta je on udrobio u ovih par dana. Ali, on je naučio kada zadrobi poparu i sam da je pojede, taman da će mu na nos iskočiti. Tako Pipun već s pravom proglašava „Gorski vijenac“ da je srpsko-crnogorski „Mein kapmf“ i već dobro vidi, kao baba Vanga, da će GV biti zapaljen na East Riveru. Sve on zna, čak da se sa ovom rezolucijom UN-a o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici „želi od Jasenovca da se napravi luna park“! Vojvoda Mandić, Pipun, kao i Vučić, Dodik i drugi njihovi hamali, vide čak ono što ne piše u rezoluciji, ali sigurno je jedno, da poštuju žrtve genocida Jasenovca, sigurno bi poštovali i žrtve genocida u Srebrenici!!! Do tada ostalo je da čekamo da se u Srbiji i u Crnoj Gori pojave lideri bez predrasuda i da poput čuvenog Willyja Brandta kleknu na koljena u Memorijalnom centru žrtava genocida u Srebrenci i iskreno zatraže oprost, i da se nikada i nikome ne dogodi Srebrenica. Konačno, državu Bosnu i Hercegovinu i njene narode da ostave na miru i da nastave svoj slobodarski hiljadugodišnji tok postojanja. |