O Dodiku sam se dosad napričao bezbroj puta. Prosto mi se gadi uzimati u usta ovu ličnost i pojavu, koja predstavlja ono što je nekada srpskom narodu bio Slobodan Milošević. Poslije transa na pomen Miloševićeovog imena došlo je vrijeme mržnje kada su i najodanije njegove pristalice počele da od njega okreću glavu, a kada su ga uhapsile domaće, srpske vlasti na Vidovdan, sve je prošlo bez ikakvog otpora. I kao da je tih godina narod zahvatilo olakšanje poslije godina ratnih napregnutosti. Vjerovatno će se tako dogoditi i sa Dodikom, jer mu je za petama pravda koja ga tereti zbog neprovođenja odluka visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH. On dugoročno nema nikakvih izgleda ni u sudaru sa Amerikancima koje je „seljački“ navrijeđao posebno za vrijeme ambasadora Murphy. To mu, naravno, ne može zaboraviti američka administracija, jer ambasador je pričao ono što misli sama Bijela kuća. Promjena američkih stavova je moguća samo ukoliko sadašanja politika Volodimira Zelenskog ne završi „salto-mortale“ nakon eventualnog povlačenja Amerikanaca iz ovog sukoba, a tada Evropa neće moći sama da izdrži napore ratovanja bez američke pomoći. Dogodili se to, tek tada srpska strana, koja sada netremice gleda u američke izbore i doziva Boga da pomogne Trumpu, može se nadati nekoj promjeni u politici Washingtona. Što se tiče Kosova, Srbi tu, ipak, ne trebada gaje bilo kakve nade, jer je kosovska nezavisnost dobro pretplaćena. Ne zaboravimo da je u igri veliki broj kongresmena i ostalih državnih funkcionera, koji nikako neće rizikovati svoj moralni prestiž. Ustvari, neko je rekao, čini mi se Denis Bećirović, a ja o tome pričam i pišem još od vremena dok sam savjetovao predsjednika BiH Aliju Izetbegovića (ruka me već zaboljela) da je glavni kamen spoticanja Beograd a ne Banja Luka, koju stalno novinari tretiraju kao glavnu stranu u bh. konfliktu. To što je Dodik „blizak“ (haha) sa Vladimirom Putinom (koji će da ga odbaci kao prljavu maramicu u datom trenutku) je najobičnija podvala Beograda, koji van svake sumnje ima vjerovatno najbolju diplomatiju na prostoru bivše Jugoslavije. Dodik je samo vješto gurnut u ovu igru. Zna se da u sukobu Rusije i Ukrajine, Srbija ne smije biti javno na strani Moskve. Zbog Zapada koji je investirao velike novce u srpsku privredu, Beograd je prisiljen da glumi „neutralnost“ u rusko-ukrajinskom sukobu. U tom političkom igrokazu Dodik samo glumi drčnog političara (što svakako nije) i predstavlja se kao nezamjenjivi državnik iz reda srpskog naroda. A, zapravo, njegov domet su Laktaši ili „u vrh glave“ Banja Luka. I ništa više. Čak ni proizraelska politika obje strane (Srbije i Rs) nije donijela koristi ni Vučiću ni njegovom malom vuku kod Amerikanaca, ali je pokazala nedvojbeno svu njihovu mržnju prema islamu i muslimanima. Zaboravili su, međutim, da u Gazi postoji značajan broj kršćana koji se bore za nezavisnost svoje domovine Palestine i koji nisu izdajnici svog naroda.

Laži iz srpske radionice
U ovoj igri oko Bosne i Hercegovine, glavni lik je Aleksandar Vučić koji se u New Yorku ovih dana diplomatski borio da iskrivljivanje jedne zločinačke priče iz jula 1995. godine, koju je većina svijeta nazvala onakvom kakva ona stvrano jeste – genocidom. On se toliko uživio u da je cijelo vrijeme u New Yorku pokušavao pretvoriti jedan grozomorni genocid u jednu provarljivu ratnu dramu, u kojoj su ubijena „tek“ 8372 Bošnjaka. Srpska „nevolja“ je u tome što su se sami jasno prepoznali kao izvršioci strašnog zločina koji je sud u Hagu presudio kao genocid. Premda ih rezolucija nigdje ne pominje Srbi ovaj zločin ne žele nazvati genocidom (kao da se sunce može dlanom začepiti), jer znaju da će u krajnjem doći na naplatu ratne štete. U pokušaju negiranja genocida Vučić nije spominjao stravična masovna ubistva muškaraca i dječaka, niti da je sa srpske strane sve bilo dobro organizirano i planirano, da su autobusi dolazili na lice mjesta da razvoze žene i djecu, samo ne i muškarce Srebrenice koji su tu morali zauvijek ostati, ali sa metkom u glavi. Ne treba zaboraviti da je među prisutnim ambasadorima sa kojima je razgovarala srpska delegacije u UN bilo i oni koji ne znaju ni gdje je Bosna ni gdje je Srbija, pa je Beograd igrao na tu kartu, a ne treba zaboraviti da Srbija ima dobre veze sa malim južnopacifičkim zemljama čiji glas je jednak američkom, njemačkom ili kandskom. Vučiću je najljepše odgovorila predsjednica Kosova Vjosa Osmani koja ga je iznenadila dovodeći silovane žene pred Vijeće sigurnosti, a nakon nje i predsjedavajuća ovog organa malteška ambasadorka koja je zanesenom Vučiću što je umislio da je na TV Pink i na Prvoj televiziji (a ne Vijeću sigurnosti), pa da može „truniti“ koliko god i šta god hoće. Nakon njegovog naglabanja sa predsjednicom VS dobio je svoje 3 minute, kako je inače dogovoreno. Vučić koji se javljao stalno za domaću radio televizijsku mrežu rekao je da je ovo veoma teška borba, koju Srbi vjerovatno neće dobiti i pored podrške Rusije i Kine. Uporedio je to sa borbom Davida i Golijata, u kojoj srpska strana predstavlja, naravno, malog Davida. Zašto je Vučić ovo pričao i napokon zašto je otišao u New York u samo središte bitke protiv rezolucije o genocidu u Srebrenici? Naravno, nema ni Vučić nikakve sumnje kakav će biti glas svjetske zajednice, ali koristi ovaj pokušaj za pravdanje – učinili su sve da objasne svijetu da je u pitanju jedan „incident“, koji Amerikanci hoće da „sloboduljubivom“ srpskom narodu utrpaju kao genocid, a nakon toga objašnja dalje - ide plaćanje ratne štete. Pričao je Vučić gledaocima srpskog tv auditorijuma da se sastao da 20-tak šefova država i vlada, razgovarao sa preko 120 izaslanstava. Plačljivo je rekao da ništa nisu mogli učiniti u sudaru sa SAD i njegovim „trabantima“ koji su ovdje porazili jednu malu „nedužnu“ zemlju kakva je Srbija. Alibi je dakle tu.
Činjenica je da Srbija dok ne suoči sa razmjerima zločina koji je počinila u Hrvatskoj, Kosovu, i prije svega u Bosni i Hercegovini i šta sada trenutno radi na osporavanju bh. nezavisnosti posredstvom „malog od Laktaša“, do tada nema izlječenja za srpski narod. Hoće li ikada doći do kritične katarze? Ne znam, ali poznajući tu osvajačku politiku srpskih vođa i dijela „nebeskog“ naroda (terminologija Beograda iz rata u BiH), koji prizivajući Garašaninove snove iz Načertanija od prije 180 godina, velikosrpsku politiku između dva svjetska rata (1918‒1941), četništvo i zločine Draže Mihajlovića i ostalih razbojnika koji su terorizirali nesrpske narode i koji su danas izjednačeni sa partizanima i napokon divljaštvo ispoljeno u jugoslovenskim ratovima od 1991‒1999. godine, mislim da su male šanse. Pred Treći punski rat Marko Porcije Katon je prije 2170 godina naprekidno ponavljao u rimskom Senatu: „Ceterum censeo Carthaginem esse delendam!“ Tako je to onda moglo. Sada, čini se, jedino pomažu američke crne liste i finansijski udari po džepovima ovdašnjih lopova i kukavica koji su hrabri samo u masi, a kada postane vruće oni bježe u svoje apartmane po svjetskim destinacijama. Njemačka iskustva iz perioda denacifikacije koja je započela 1945. godine kao da nisu primjenjiva u Srbiji, kao da se „denacifikaciji“ srpskog društva protivi izopačena logika. To je hidra kojoj možeš otkinuti pipak, ali narašće joj na istom mjestu drugi. Jedini je recept da narodi koji se nalaze u njihovoj okolini shvate ovu nakaznu logiku i da stalno i neprekidno rade na vlastitoj odbrani. Da se spremaju kao da će 100 godina biti mir, a sutra novi rat. To je nažalost naše višegodišnje balkansko iskustva.