Bosna i Hercegovina doživi i preživi sva dosadašnja historijska doba: Prahistorijsko, Rimsko, Upade Slavena, Srednjovjekovnu Bosnu, Bosansko kraljevstvo, Osmansko doba, Austro – Ugarsko doba, Kraljevinu Jugoslavije, Drugi svjetski rat, Socijalističko doba u okviru Jugoslavije, Doba osamostaljenja, Doba srpsko – hrvatske agresije, Doba savremene Bosne i Hercegovine.

U Bosni i Hercegovini ne bi epohe, stoljeća, dekade, godine, dana, sahata..., a da svi njeni dušmani ne kidisaše na nju. Stoljećima se priča ista priča da je Bosna i Hercegovina zemlja bez perspektive, zemlja propuštenih šansi i neostvarenih težnji uprkos bezbrojnim mogućnostima.

Brojni građani koji su je zauvijek napustili, kao i stvarnost u kojoj živimo, ostavljaju utisak da je tako. Ipak, moramo da se zapitamo, šta smo mi, svako od nas pojedinačno, učinili da tako ne bude?
Na sve ovo nema pravog odgovora u Bosni i Hercegovini. Sve što se javnosti preko medija nudi svelo se na isključive etničke istine, pa je postalo prihvatljivo da kada niste na toj liniji, niste dobar član svoje etničke grupe, čak da vas smatraju izdajnikom...

A šta je sa kritičkom javnošću u Bosni i Hercegovini, šta je sa intelektualcima, šta je sa naučinm, kulturnim i drugim institucijama ove zemlje? Ako u ovom trenutku, a puno je trenutaka propušteno, nema reakcije na ovakve pojave, one će biti sve učestalije i otvorenije u budućnosti etnonacionalne politike koje imaju nepomirljive stavove održavaju se na vlasti više od tri decenije. U tome im pomaže i dio podobnih intelektualaca, primljenih po političkoj liniji u institucije, o pojavama u društvu ima stranačke, umjesto sopstvenih stavova, a veliki dio ostalih, koji od njih zavisi jedva preživljava, ne usude se da bilo šta kaže. Svjesni ovakvog stanja, oni koji vladaju – rade šta hoće.

Oni imaju novac, a uz to „kupljenu“ masu iza sebe, a glas rijetkih slobodnomislećih ljudi koji ukazuju na opasne posljedice ovih pojava po sve narode njih ne dotiče, a u narodu kao da ga niko ne čuje. Svi su sa politikama koje nas dijele na „mi i oni“ i tvrde da je tako najbolje, ne gradi se uspješno društvo, ni savremena društva, s kojima želimo skupa biti.

To je asocijalna, plemenska, primitivna i destruktivna politika koja ne može donijeti ništa dobro ni građanima, ni zemlji. U ovakvim okolnostima, kad političari i javne ličnosti potenciraju svoje istine, izazivaju podjele, „brane nacionalne interese“ i proizvode konflikte, dok građana ćute ili bježe iz zemlje, a intelektualna javnost ne reaguje, ugrožene su: egzistencije, sloboda, jednakost, ravnopravnost i socijalna pravda, a u savremenim geopolitičkim okolnostima ugrožene su i sigurnost zemlje, kao i bezbjednost građana.

Zbog svega gore napisanog može se potvrditi, da u našoj zemlji vlada diktatura jednoumlja od strane etničkih lidera, njihovih elita i institucija koje su pod njihovom kontrolom.

Od mnogobrojnih etničkih lidera mi ne vidimo Bosnu i Hercegovinu, ne vidimo da se svijet definitivno mijenja, a većina građana Bosne i Hercegovine o tome gotovo ništa ne zna.

Kako apelovati na one koji odlaze da od toga odustanu, ili oni koji su otišli da se ponovo vrate, ako je ovo okruženje i zemlja u kojoj (ne) želimo da živimo, ili nam je lakše i jednostavnije, ali i krajnje je vrijeme da ove destruktivne politike iz Bosne i Hercegovine pošaljemo u historiju, da nam zemlja krene u Evropsku uniju, gdje joj i jeste mjesto.