Kao rođene Sarajlije i ljudine srpskoga roda, Miro Lazović i Milan Jovičić, još uvijek na Titovom putu, kao ugledni društveno politički prestavnici u Skupštinama naše Bosne i Hercegovine, isključivi smo autentični svjedoci svih događanja u našim bremenitim vremenima.
Istina nam je u našim genima, odgoja i vaspitanja našeg roditeljskog doma, ona i jeste bolna, ali kako i za koga.
Kao visoko obrazovani ljudi, umni i dobro načitani, prisjećamo se književnih djela našeg Dobrice Ćosića, kao i posebne njegove istinske tvrdnje;
Dobrica Ćosić, 'Otac srpske nacije', ideolog srpske laži i uzrok srpskih genocida i etničkih čišćenja na kraju 20. stoljeća
"Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno", rekao je Dobrica Ćosić opisujući povijest, sadašnjost, a kako se čini i budućnost srpske politike.“ /citat sa interneta /
Da li je to on lično izjavio, neka se istorija pozabavi sa ovim, ali moja malenkost kao, po indentitetu čovjek i ljudina, pa tek Srbin, mogu u svojoj 86. godišnjoj radnoj i životnoj prošlosti i sadašnjosti, da lično objavim da mi je zaista i previđe srpstva i razno raznih srpskih mahinacija, laži i gluposti.

Bilo koja priča o egzodosu Srba iz Sarajeva, za nas je tragikomična bajka iz ubojitog arsenala Gebelsovih laži, ovog drugog „samozvanog veliko srpskog nacionalističkoga roda“ tzv. „dodikovaca“ znanih donekle presuđenih genocidaša iz njihove sramotne zločinačke Republike srpske.
Njihova cjelovita priča o egzodusu Srba iz Sarajeva, najbolje se može prikazati bajkovito i slikovito, kako bi je i mala djeca mogla razumjeti i vidjeti, bez lažne roditeljske priče o nekim bajkama „velikih Srba“ ili „srpskom svetu“.

Lično sam doživio i preživio mnoga dešavanja u tome periodu, recimo dok sam studirao Elektrotehniku u Beogradu, tadašnji pritajeni veliko srpski nacionalista sa „crvenom knjižicom“ SKJ, Milorad Dodik je po beogradskim ulicama švercovao cigarete ronhill, ali se i pripremao za svoje nastupe na sceni svojih budućih mentora, od doktora Raše do predsjednika Slobe.

Slikovita bajka o egzodusu sarajevskih Srba, po autoru nedonoščetu i njegovih veliko srpskih nacionalističkih mentora:

U periodu 1986. do '90. godine, dok sam bio Republički parlamentarac u Sarajevu, kao i Savezni u Skupštini SFRJ u Beogradu, znali su me često uznemiravati telefonski pozivi ovih doktorovih patoloških i veliko srpskih uljeza, raspitujući se kod rodbine o mome statusu, porijeklu i nakanama, kako bi me privolili da formiranjem i njihove stranke SDS-a pristupim njihovome jatu gavranova i „crnih orlova“ koji su već kružili iznad naših sudbina.

Možda su i dovoljno dva slikovita detalja iz ovoga perioda da bi se shvatila cjelovita „lažomanija“ novokomponovanog srpskoga roda sa sistemom „dodikovaca“ o lažnoj tiradi egzodusa, u organizaciji njihovih veliko srpskih bandita.

Godine 1989., po povratku sa Gizimestana, njihovog predsjednika u Beograd Slobodana Miloševića, isti je bio pozvan u Saveznu Skupštinu SFRJ, kako bi nama parlamentarcima objasnio najavu i suštinski sadržaj u nakanama svoje tzv. „balvan revolucije“ od Triglava do Đevđelije ,,na moje postavljeno pitanje drugu Slobi: „Da li zna da će radi ovoga odgovarati, pred sudom pravde“ samo je lakonski odgovorio, „Da, ovo hoće njegov narod“!

Dakle, dovoljno je jasno iz svega ovoga da je i planirani sarajevski egzodus osmislio i realizovao, upravo ovaj isti njegov narod, sa veliko srpskim nacionalističkim perjanicama; Karadžićem, Krajišnikom, Koljevićem, Plavšićkom, Mladićem i inim njihovim saradnicima i istomišljenicima, do „junoša“ koje su već uveliko ljuljali u sopstvenom veliko srpskome kolu, a guslar Mile se izrodio kao perjanica te generacije.

Drugi moj primjer je svakako i lični porodični slučaj, kada sam sa drugom mojom snahom posjetio dom moga starijeg brata na Grbavici, inače uglednog sarajevskog arhitekte i direktora znane domaće firme, u cilju molbe i uvjerenja, da ne čine ludosti koje im nameću njihovi dušmani „veliko srpske nacionalističke orijentacije“ da napuštaju svoje domove i da se sa svojim mrtvim „iskopavanjem“ upute na napuštanje rodnoga grada Sarajeva.

Ovom prilikom sam lično uvjeravao svoga brata, da im neće faliti niti dlaka sa glave, ulaskom Armije RBiH, na ovaj teritorij Grbavice.

Dok je moja snaha, supruga od brata, inače rodom iz Banjaluke, dokazani nacionalista iz „kola srpskih sestara“ hvatajući me za grlo, prijeteći mi da ona ne želi ostati i živjeti u Alijinoj državi.

Tako su i odlučili, primorani u strahu od sopstvenih veliko srpskih agresorskih bojovnika i njihovih voždova, napustili su dom i Sarajevo, u decembru mjesecu i otišli za Banjaluku da bi se poslije izvjesnog vremena, ova ista moja snaha vratila u svoj dom na Grbavici, ali mi je brat u međuvremenu umro u toj neljudskoj tragikomičnoj situaciji, nije joj zasmetala nikakva Alijina država.
Dakle, cjelovita priča „dodikovaca“ o nekom egzodusu Srba iz Sarajeva je najobičnija vulgarna izmišljotina ovih genocidaša, kako bi pred svijetom opravdali sva svoja nedjela, genocid i urbicid mnogih dijelova naše BiH i njenih nevinih građana.

Meni lično, uzoritom sarajevskom gimnazijalcu realne gimnazije, sa padina Jekovca, ispod Jajce kasarne, svakodnevni pogledi na odlasku do škole, bila je milina i radost životna bacati poglede na našu ljepoticu Gradsku vijećnicu, koju sam i redovno posjećivao radi veoma bogate i sadržajne Univerzitetske biblioteke.

Danas, dušmanima i veliko srpskim ubicama, koji su je ubijali i zapalili sa okolnih brda, dok je recimo njihov Vučko posmatrao te sumanute i ludačke scene, smeta im i natpisna ploča istine:



Vijećnica, simbol moje mladosti, kako da je prežalim!
Ali, dvadeset i nešto godina kasnije Vijećnica se diže iz pepela, kao za mene mostarskog Sarajliju i Stari most u Mostaru.

Siguran sam, za jedno i drugo, da nisu stari kao što su nekada bili, ali su sada mnogo ljepši nego što su bili, a njihovi dušmani i rušitelji neka se vječno uvuku u mišije rupe, odakle su se i pojavili po okolnim brdima.


Naš „Valter“ je ostao vječan i trajan spomenik hrabrosti, ljepote i mudrosti naših dobrih Sarajlija, a naši dušmani i rušitelji, pacovi i govedari, stočari i svinjari. Neka trajno budu udaljeni iz Sarajeva, preko Romanije i Ravne gore, uz njihove gusle.