A ja što ću, ali sa kime ću ?
Malo rukah, malena i snaga,
Jedna slamka medju vihorove,
Sirak tužni bez idje ikoga . . . .
/Petar II Petrović Njegoš „Gorski vijenac“/

Bez svake sumnje, briljantni stihovi neponovljivog pjesnika, spevani u vremenu koje je zaokupljalo njegovu filozofsku i pjesničku misao. Čak šta više, filigranskim umijećem iz ovozemaljskog, ulazeći u univerzum opšteg, njegovo traganje o vječnom dobru i zlu, uvijek vraćajući se čovjeku, zavisno ko ga i kako čita, vremenom postalo je čudna perceptivna inspiracija. Pjesnici će reći, da su riječi istrgnute iz Hebinog jezika a istoričari, da je u nadahnuto spjevanoj kreaciji, fikcija postala stvarnost a stvarnost fikcija. Dočim oni što ga čitati znaju, kažu da je savršenom poetikom, prizvao i dotakao najviše visine filozofije ljudskog promišljanja. Oni drugi, kojima razum i čitanje nijesu bolja strana, naslađivaće se istrgnutom srdžbom i sebi znanim zovom na osvjetu - i sve tako do današnjih dana. Hvaljen, osporavan, čitan ili samo uz ratove i pomen, ali uz neosporno istrgnute citate koji vremenom postaše pokliči, s vremena na vrijeme, greškom ili bez nje, složićemo se, uz njegovo ime, proliveno je mnogo nevine krvi.

Pored toliko već kazanog, izučenog i polemički složenog, nije mi namjera da se i ja bavim Njegošem i njegošologijom, ali neka mi bude dopušteno, da uz njegovo ime, u nekom meni znanom narativnom „negativu“, tu davnu poetiku pokušam čitatati ovim vremenom. Stihove koji su me i potakli na ovo razmišljanje - ja Bošnjak, bez zazora, izgovaram u prvom licu i uvjeravam sebe da su oni napisani baš za mene, za moju sandžačku sudbinu, za prošlo, sadašnje i buduće moje vrijeme. Pa onda, što i nebi bilo tako, jer – A ja što ću, ali sa kimeću?. Ili, ko bi to drugi bio, no ja - Malo rukah, malena i snaga. Još nešto, imali na ovoj balkanskoj vjetrometini osim mene, koja druga – Slamka među vihorove?. Ja, što bi drugo bio no istorijski – Sirak tužni bez idje ikoga, s kime sam i ko će to samnom?.

Već je stotina i više ljeta, od kada mi istorijski usud dodijeli sudbinu političkog i nacionalnog „siročeta“, neopredijeljenog muslimana, srpskog/crnogorskog muslimana ili muhamedanca ovog ili onog, ispostaviće se, sasvim sve jedno, ko zna kakvog i čijeg. Da zlo bude veće, onaj azijatski, skoro petovjekovni agresor, što ga tamo po nekom Osmanu nazvaše, prigrli me, a kad ode, bez staratelja ostavi me na uzavreloj balkanskoj ledini ili međi, koja kažu kao neka kletva, najčešće natapana mojom krvlju, Drinom podijeli istok i zapad. Možda zbog zamora istorijskog trajanja, vremenom on nesta ili „sam“ ode, što bi se reklo, ko ptice sa sniježne šarotke, a zadnji moj pogled varljivih očiju k'njemu, kao kod smrtnika što uzima želju, možda samo zbog vjere, osta otvoren i sve tako do današnjih dana.

Teško je razumjeti, mada znajuć da zlo nikada ne biva samo, još u vremenu svojeg ranjenog carstva, hatišerifovskom državnom autonomijom, dariva Miloša velikog pa i miljenika Nikolu zemljom i nekim morskim lađama. Oni polaskani a prije će biti vješto vođeni, kasnije i pomognuti berlinskim kongresmenima, uz nebrojene žrtve, tamo gdje su htjeli i mogli, mene (nas) – tako rasturiše, da nas ni sam Bog na tome svijetu ne može sastaviti. Onome što osta, sabijenom tu gdje jesam, sve više bez svoga imena, potom podijeljen ništa manje no granicom državnom, u mjesto imena Sandžak koje je vjekovima imao, dodijeliše neko nemušto - kažu sad sam Raška oblast, na koje se ko na prezuveni opanak, ne umijem odazvati i neću naviknuti.

Vremenom, moje trajanje, kao glas bez odjeka, skoro redovno, bez reda i bilježenja, biva praćeno nebrojenim ljudskim stradanjima, vrlo često i uz zabranu pamćenja, ali uvijek bez državne osude, one pojedinačne ili kolektivne. Čak šta više i samo podsjećanje na neosporna stradanja, jer trpljenje uz nemoć, kao kod kurbanskog jagnjeta - pretvori se u moj doživljaj osude na koju se htio ili ne, vremenom navikavam.

Valjda radi kakvog istorijskog alibija, kao da „nikada završeni, rat sa turcima još uvijek traje“, u mjesto nacionalnog ili vjerskog, za početak pridodaše mi ime „turčin“, - time istorijskoj pohoti otvoriše vrata ka meni „neprijatelju“, s „moralno-istorijskim pravom“ da je sve dozvoljeno. Razumije se, ni to nije bilo tako lako, jer valjalo je „istorijskim“ čitankama, od najranijeg uzrasta natopiti kolektivnu svijest o „turčinu“ vjekovnom neprijatelju – kako naš nobelovac, kažu plagijtom iz alžirsko-francuskog rata zapisa o turskom zulumu, o nabijanju njegovog Radisava na kolac. Zato, zbog te grube neistine, koja se vremenom iz prozne kreacije preselila u redovnu školsku lektiru a potom i na bojišta, ne čudi otsustvo naučene empatije, da svaki zločin nad čovjekom druge vjere i imena, ma koliko on bio bezrazložan i morbidan, bez kompleksa i ljudskog razuma, doživljava se i razumije kao nacionalno herojstvo. Mimo pominjanja imena Miloševića, Karadžića, Mladića i inih prije ili poslije, čime bi drugim to trebalo argumentovati. Da stvar bude još gora, u mjesto srama i nacionalne istorijske bruke, u znak negiranja dokazanih zločina, uz njihova imena, posterima i muralima, javno se kaljaju i ruže nedužni zidovi zgrada i trgova koji će možda i to preživjeti. Ujedno ili paralelno sa takvom bumerang-indoktrinacijom sopstvenog naroda, oživljavanjem osuđene rasne teorije, pretvorene u podlogu političkim eksperimentima i malignim istorijskim kreacijama, valjalo je uzdignuti poznatu svetosavsku doktrinu o tzv. „izabranom narodu“, ili još apsurdnije o „nebeskom narodu“, a samim tim i promovisati polaganje prava na sudbine drugih i sve teritorije tamo gdje se makar i jedan pripadnik toga naroda nalazi.

Vremenom, potpomognuta svemogućom crkvom, koja je neskriveno odavno izašla iz okvira kanonsko-crkvenog i biblijske maksime „ljubi bližnjega svoga“, time u dugom trajanju, postajući udarna ideološka pesnica državnim establišmentima, korak po korak, dolazi se do oživotvorenja, konkretizacije a potom i sprovođenja u djelo, više srpsko-nacionalnih programa među kojima se posebno izdvajaju:

Načertanije Ilije Garašanina, ministra unutrašnjih djela Srbije a potom i drugih sve do današnjih dana. Da nije riječ o kavom bezazlenom programu, razigranoj mašti ili usamljenom tekstu osobenjaka, dovoljno je kazati da je to bio sveobuhvatni državni program o spoljašnjoj i nacionalnoj politici Srbije na kraju 1844. godine. Te i takve teorije, ispostavilo se, ili kao po nekoj navici, svaka naredna vlast uzima za magistralnu osnovu svog djelovanja, što je istorijski višestruko potvrđeno.

Zatim poznati četnički ideolog dr. Stevan Moljević, ranije a posebno u vremenu 1941. pa na dalje, zagovara etničko čišćenje od drugih naroda o čemu i on sačinjava program o tzv. Homogenoj i velikoj Srbiji. Prema zamišljenim granicama takve tvorevine, ona bi zahvatala današnju Makedoniju, sjevernu Albaniju, Kosovo, Crnu Goru, BiH, dvije trećine Hrvatske, djelove Mađarske, Rumunije i Bugarske. U tom programu se izmedju ostaloga kaže: „Osnovna greška u našem državnom uredjenju bila je što 1918. godine, nijesu bile udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad“.

Slijedeći te sulude ideologije, natopljene teorijom tzv. „čiste krvi“ i mržnjom prema svakome drugačijem, u poznatoj Programskoj instrukciji, četnički đeneral Draža Mihailović, naredjduje i kaže:

„Ciljevi naših odreda jesu: Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije — Crne Gore — Bosne i Hercegovine — Srema — Banata i Bačke. Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata. Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa i Bosne od muslimanskog i hrvatskog življa...“ On također četničkim odredima u Crnoj Gori naređuje: da "u danom trenutku" očiste Pešter od muslimanskog i albanskog življa: „Jednim delom snaga dejstvovati iz doline Lima pravcem: Bijelo Polje — Sjenica sa zadatkom očistiti Pešter od muslimanskog i Arnautskog življa.“

Karakterističan "pogodni momenat" rukovodstvo četničkog pokreta je iskoristilo početkom 1943. godine kada je izvršen pokolj muslimana Pljevalja, Čajniča i Foče, nakon čega je Pavle Đurišić o svojem genocidnom uradku, raportirao đeneralu Mihailoviću:

„Načelniku štaba Vrhovne komande. — Akcija u Pljevaljskom, Čajničkom i Fočanskom srezu protivu muslimana izvršena je. Operacije su izvedene tačno po naređenju i izdatoj zapovesti. Napad je počeo u određeno vreme. Svi komandanti i jedinice izvršili su dobijene zadatke na opšte zadovoljstvo. Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena da nijedan njihov dom nije ostao čitav. Sva imovina je uništena sem stoke, žita i sena. Za vreme operacija se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti. Žrtve kod muslimana oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece. Sve ostalo stanovništvo je uništeno.“

Slijedom već utabane državne strategije, Srpska akademija nauka i umjetnosti, u vremenu između 1985. i 1986. godine, sačinjava tzv. Memorandum SANU, koji po svojoj sadržini predstavlja „Strateški program srpske inteligencije“ – objavljen u „Večernijim novostima“ u dva nastavka 24. i 25. septembra 1986. godine, koji je još tada ocijenjen kao izraz velikosrpskog nacionalizma i kao ozbiljan korak ka razbijanju tadašnje jugoslovenske zajednice, što se ustvari kasnije i desilo.

Prepoznatljiv stav političkog i državnog vrha Srbije, iskazan prema drugim narodima, posebno prema musimanima na prostoru Srbije, Crne Gore a potom i na čitavom prostoru Kraljevine SHS, što se događalo sistemski, planski i u jednom dugom vremenu, a kasnije i u vremenu 1941 – 1945., radi svog biološkog opstanka, tada je opredijelilo muslimane da se u veoma velikom broju priključe ideji partizanskog pokreta tj. ideji „bratstva i jedinstva“ proklamovanoj programom tadašnje komunističke partije. Na takvu odluku, između ostaloga, posebno su navela ne tako davna pamćenja o kontinuiranim zločinima vršenim na prostoru Srbije i Crne Gore, odakle su u jednom kratkom istorijskom vremenu, nasilno raseljeni muslimani iz svih gradova od Beograda, Topole, Kragujevca, Niša, Leskovca, Kruševca, Užica, Šapca, potom sa prostora Crne Gore iz Nikšića, Spuža, Bara, Podgorice, Kolašina, Mojkovca i sve do lijeve obale rijeke Lim.

U istorijskom je pamćenju državna odluka Nikole Pašića, koji je 1919.g., radi likvidacje sandžačkih komitaša (čitaj sandžačkih prvaka i nedužnog naroda), odredio Kostu Pećanca, poznatog krvnika, već dokazanog po brutalnostima na prostoru Kosova. Krenuo je Kosta od ušća Lma, usput otavljajući krvave tragove i popaljena mjslimanska sela, pa sve do mjesta tutinskog Starčevića na domak Kosova. Bila je to 1922.g., i neratno vrijeme KSHS, kada su Kostini „Leteči odredi“ u jutarnjim satima u tutinskom selu Starčeviće u bratstvu Rizvanovića, svirepo lišili života 31 muškarca, medju kojima je bila jedna žena i tek rodjeno dijete. Zbog tog brutalnog pira nad nebranjenim narodom, niko nije odgovarao, čak šta više Kosta Pećanac je zbog te i takvih četničkih „orgija“ vojnčki uznapredovao.

Ne dugo nakon toga, zabilježen je događaj koji ima sve atribute genocida, izvršen takodje u idiličnom vremenu KSHS 1924. godine na prostoru tadašnjih Šahovića kod Bijelog Polja. Uz masovna masakriranja nedužnih ljudi i čitavih porodica i paljevine svega što je moglo gorjeti, kako to u „Besudnoj zemlji“ zapisa Milovan Đilas, sa tog prostora nestalo je preko 2000 dotadašnjih muslimanskih žitelja. Po ustaljenom državnom maniru, za taj genocid (ne isključujući kritiku tipa „nemojte više to da se ponovi“) nikome nije suđeno niti je ko bio pozvan na bilo kakvu odgovornost. Tada a i kasnije, nastala beznadežnost muslimanskog naroda, trajno je pojačana indikativnom činjenicom, što se o tom genocidnom zločinu, praktično nije smjelo govoriti. Bilo bi to možda i razumljivo u vremenu kada se genocid i dogodio, ali što se o njemu ćutalo u vremenu nove Jugoslavije, nakon drugog svjetskog rata a u izvjesnoj mjeri ćuti se i danas, to skoro ničim nije moguće objasniti.

Nakon Berlinskog kongresa i podjelama teritorija koje su uzrokovoane Balkanskim ratovima, kada su teritorije BiH, Crne Gore i Srbije, a time i Sandžaka, na štetu sandžačkihi žitelja, suprotno prirodnim životnim medjama, značajno prepakovane, zbog čega će nastavili život u najmanje tri države i to sa većinskim pravoslavnim, srpsko-crnogorskim narodom. Usljed tako nastalog statusa, životno nezadovoljtvo muslimana je osjetno narastalo. Prije svga, zbog utemeljene ali i neizlečive kolektivne svjesti o tome, da su muslimani, tačanije Bošnjaci „turci“, što je praktično značilo da zapaliti kuću ili ubiti turčina, nije predstavljalo Bog zna kakvo zlo ili odgovornost, pa su se u jednom reletivno kratkom istorijskom razdobju, desila kontinuirana masovna iseljavanja i napuštanja čitavih krajeva, čemu su posebno pogodovale tadašnje institucionalne prilike o nezaštićenom narodu. Spontano, događaju se čitavi ali nevoljni balkansko-migracioni pokreti muslimanskog stanovništva, što je dovelo do toga, da se od vremena sa kraja devetnaestog pa sve do kraja i početka dvadeset i prvog vijeka, radi svojeg biološkog spasa, muslimansko - Bošnjački narod, grupisao na užem prostoru Sandžaka. U tom vremenu, svjesni istorijskog propadanja i nestajanja, iz redova muslimanske populacije, možda po prvi put, događaju se pojedinci kao narodni ili vjerski vodje koji bivaju nosioci izvjesnih otpora tipa odbrane sela, grada ili kraja. Te otpore neki su nazivali muslimanskom milicijom ili pak kakvim „komitama“, zavisno od prilika u kojima su oni djelovali. Otsustvo kasnije državne volje, da se o toj pojavi i organizovanim strukturama koje su imale isključivo odbrambeni karakter, da objektivni istorijski sud, vremenom je stvorilo dodatni, ne samo nacionalni već prije svega i medjuvjerski naboj, razumije se većinskog u odnosu na manjinski narod. I pored pokušaja izvjesnih ekstremno-nastorjenih istoričara, da se profil pokreta tzv. muslimanske milicije svede na izvjesni vid kolaboracije, naprosto nije uspio jer nepobitne činjenice govore sasvim drugo – tačnije, nije zabilježen ni jedan slučaj ofanzivnog djelovanja tih struktura, osvajačkih akcija u odnosu na druge teritorije i narode. Na protiv, njihovo djelovanje se u brojnim slučajevima svodilo na odbranu sela, zaseoka, ili pak na pružanje otpora najavljenim akcijama četničkih formacija tipa one koju je na prostoru donjeg bihora sproveo Pavle Đurišič.

Nagomilano nezadovoljstvo muslimanskog naroda, stvarano i u vrijeme trajanja drugog svjetskog rata a posebno djelovanjem pojedinaca ili grupa isključivo u smislu zaštite sopstvenog naroda, nikada do kraja nije uzičeno ili pak naučno-istorijski u porebnoj mjeri definisano. Ono što u najkraćem, iz ove vremenske vizure valja znati jesu činjenice, da je na prostoru Sandžaka u to vrijeme (1941-1945.) nastala veoma složena vojna, politička i svaka druga životna situacija koja je nalagala brzo i mudro prestrojavanje naroda i pojedinaca koji su pretendovali da vode narod. Na jednoj strani partizanski pokret tada proklamuje svoje ciljeve koji se sudaraju sa vjersko-tradicionalnim i kulturološkim okvirima življenja muslimana. Na drugoj taj pokret iskazuje i provodi oštar otpor četničkom programu i zločinima, prvenstveno nad muslimanskim življem. I na traćoj, okupacioni ciljevi su pred sobom imali i jedne i duge ali sa različitim ulogama, potom samo jedne, a svi oni, prema muslimanskom narodu u nekom smislu, nekada otvoreno a najčešće prikriveno, imali su ratni rezervisani stav ili tačnije stav koji je odražavao visoki stepen, prvenstsveno vjersko-nacionalnog nepovjerenja. Da li je to nepovjerenje imalo osnovu u naslijedjenom ono „turci“ u odnosu na koje je eto tada kao pružena šansa konačnom obračunu, ili je po srijedi vjerski aspekt ili davnošnji programski aspekt čišćenja i ovladavanja teritorijama, skoro da je moguće dati pravi odgovor, ali je sasvim tačno, da je u nekom strateškom miksu svega toga bilo, što se u krajnjem da razumjeti i preko nevidjene brutalnosti i brojnosti žrtava na strani muslimanskog naroda kako na prostoru BiH tako i na prostoru regije Sandžaka. U tom vremenu, muslimanski vodje izražavajući stav naroda, za razliku od drugih naroda, izmedju ostalih, imali su dva ključna problema: – jedan je onaj koji je značio faktičku borbu protivu okupatora i unutrašnjih kolaboracionih snaga, i drugi koji je značio konstantnu borbu narodnih prvaka sa ciljem zadobijanja povjerenja naroda uz koji su tada stali, prvenstveno motivisani odbranom nedjeljive domovine koju su pripadali.

Zavisno od prilika i datih okolnosti, prvo nevoljno a potom sve više, nazirući u tome neku svoju sigurnost i životnu perspektivu, muslimani se nesebično priključuju partizanskom pokretu, što je kao isitnu, savremena istorija grubo marginalizovala. Sa okupatorom su, tamo gdje se to nametnula kao strateška, prvenstveno potreba radi biološkog opstanka, postigli kakav takav „pakt“ o nenapadanju, što je u nekim slučajevima bilo od obostrane koristi, posebno radi uspostavljanja kakvog – takvog redovnog života u muslimansko-većinskim sredinama. Zbog toga, krajnje je neprihvatljiva i zloupotrijebljena, posleratna udbovsko-politička teorija o tzv. kolaboraciji muslimanskih vodja sa okupatorom, jer upravo samo mudra politika o nenapadanju u pretežno muslimanskim sredinama, imala je za posledicu orgaizovanje života i očuvanje stanovništva koje nije bilo u mogućnosti da pruži bilo kakav otpor. Upravo, nakon završetka drugog svjetskog rata, novoformirana vlast u čije udbovske redove su se u značjnom broju uvukli „presvučeni“ četnici i to oni koji su pred sami kraj rata promijenili stranu, desili su se novi ali bezrazložni zločini u odnosu na muslimane. Tačnije uz oprobane metode, bez sudskih odluka i jasnih dokaza, muslimanski prvaci su najčeše na prevaru hapšeni a potom brutalno likvidirani. Takav odnos državne vlasti, bez svake sumnje, ostavio je teške posledice po muslimanski živalj Sandžaka, što je u konačnom produkovao novi (1956-1975.) veliki talas iseljavanja i napuštanja ovih prostora. U sadejstsvu sa takvim odnosom državne vlasti, u čemu su zdušno dali jak doprinos ekstra-udbovci (tzv. Rankovićevo vrijeme) čija se imena trajno pamte, angažovani čak šta više i iz muslimanske populacije, radi planskog čišćenja Sandžačkih prostora od muslimana, država je osmislila nevjerovatan projekat sa neslućeno i nepopravljivo teškim posledicama. Tačnije, tadašnja Vlada FNRj, pod izgovorom „poštovanja slobode čovjeka i gradjana“, zaključila je medjudržavni ugovor sa Republikom Turskom, u kojoj najnehumanijoj transakciji je Turska još jednom pokazala istorijsko-maćehinski odnos prema sandžačkim muslimanima. O brojkama raseljelnih u vremenu 1956. do polovine osamdesetih, o raspolućenim porodicama, o gubljenju bošnjačkog identiteta, čak šta više i promjenom prezimena porijekla, bez obimnije studije teško je govoriti, ali je sasvim tačno, da je po broju odsejenih samo u Turskoj, tamo najmanje još jedan Sandžak.

Vratimio se vremenu oslobodilačkog antifašističkog rata i samom učešću sandžačkog naroda u njemu, bez obzira na vjersko i nacionalno pripapdništvo. Slijedeći tadašnji političko-administrativni status Republika i Pokrajina, za prostor Sandžaka formirano je Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobodjenja Sandžaka (ZAVNOS). Bilo je to najviše ratno - političko predstavničko tijelo naroda Sandžaka sa tačno definisanom teritoriom koju su činile opštine Priboj, Nova Varoš, Pljevlja, Prijepolje, Sjenica, Bijelo Polje, Berane, Rožaje, Tutin i Novi Pazar. U jesen 1943. g., od najvišeg vojnog i rukovodstva buduće NRJ, poteklaje ideja da se za teritoriju Sandžaka formira Antifašistiko vijeće narodnog oslobodjenja. Prvo njegovo osnivačko zasijedanje održano je 29. 11. 1943. g. u Pljevljima u prisustvu 252 delegata iz svijh djelova Sandžaka, izabranih na Sreskim konferencijama NOO. Na zasijedanju je izabrano 62 vijećnika ZAVNOS-a medju kojima je bilo predstavnika svih nacionalnosti, socijalnih struktura i vjeroispovjesti. Istom prilikom formirano je i rukovodstvo ZAVNOS-a i to Izvršni odbor od 7 članova i predsjedništvo od 4 člana sa 8 vijećnika kao njihovih zamjenika. Osnovni zadatak ZAVNOS-a bio je stvaranje borbenog jedinstva svih naroda, organizovanje života na slobodnoj teritoriji i rukovodjenje NOO. U toku rata, rukovodstvo narodnooslobodilačkog pokreta, smatralo je da se pitanje državnosti Sandžaka može riješiti stvaranjem zasebne federalne jedinice ili uključivanjem njegovih djelova u sastav postojećih federalnih jedinica. Pošto je kasnije (uradkom „presvučenih“ ideologa koji su pred kraj rata popunili prorijedjene ratne i političke komitete) na štetu politički „nebranjenog“ Sandžaka, prevagnula je druga varijanta, pa je ZAVNOS-a na njegovomo drugom zasijedanju održanom u Novom Pazaru 29. 03. 1945. g. rasformiran, čime je trajno pokopana ideja o njegovoj mogućoj teritorijalnog organizaciji i statusnom identitetu. Da li je u toku trajanja rata, jednako kao što je to bio slučaj i sa ostalim federalnim jedinicama, ZAVNOS-a, ostvario svoju svrhu ili je njegovo formiranje bila posledica kakve loše ili namjere za jednokratnu upotrebu, na to suštinsko pitanje istorijčari još uvijek nijesu dali prave dodgovore. Na drugoj strani, sasvim je izvjesno, da je raspuštanjem u ratu osnovanog predstavničkog tijela naroda Sandžaka a potom defakto razbijanje njegove teritorije republičkim granicama, nanijelo višestruku i dugoročno nepopravljuvu štetu, čemu je najbolja potvrda slijed, kasnijih istorijsko-političkih dogadjanja. Ono što se zna, posledice su se prvenstsveno odrazile na štetu Bošnjačkog naroda, koji se i nakon viševjekovnog trajanja na tom prostoru, našao odvojen od svoje matice BiH i ne bez razloga raspolućen u dvije federalne jedinice, ostajuć tako bez svoje teritorijalno-administrativne adrese. Konačno razbijanjem SFRJ početkom devedesetih godina prošloga vijeka, teritorija Sandžaka sada sa jakom medjudržavnom granicom, našla se u dvije zasebne države, sa statusom hroničnog bolesnika, kome se po potrebi a radi održavanja biološkog žvota, planski prekida ili dozirano uključuje infuziono-politički-državni gorki rastvor.

U vremenu trajanja bivše SFRJ, SRJ, zatim SiCG a i nakon toga pa i danas, svaki pokušaj naroda ili predstavnika Bošnjačkog naroda Sandžaka da skrene pažnju na svoj politički status, pa čak i na praksu medjunarodnog prava koja se tiče uredjenja statusa posebnih regija, biva rigorozno sankcionisan, prevenstveno policijsko sudskim i vojnim mjerama, administrativnim mjerama, ekonomskom i svakom drugom marginalizacijom istorijski definisanog sandžačkog prostora, pa ako se hoće i čitavog naroda do mjere svodjenja na narod drugoga reda. Stoga, u mjesto da i taj narod zasluženo doživi emancipatorski razvoj, sada politički sabijen u geografsko ćoše dvije države, praktično desilo mu se životno nazadovanje koje je veliki broj Bošnjaka, navelo na novi životni bijeg radi boljeg i sigurnijeg života, što se u konačnom pretvorilo u trajno napuštanje svojih domova i iseljavanje u druge zemlje.

Sledstveno tako nastalom stanju, skoro da nije moguće definisati polazne tačke i krajnje ciljeve državno političkih struktura iz vremena 1945. do početka devedesetih prošloga vijeka. Ono što je bilo više nego vidljivo i životno potvrdjeno, posebno preživljenim sudbinama značajnih pojedinaca koji su slovili za kakve – takve vodje ili predstavnike naroda, jeste vid uigranog sistema na koji se bošnjački čovjek vremenom morao navikavati. Ubijanja bez sudjenja, hapšenja, zlostavljanja, prijetnje, ucjene, ekonomsko ugnjetavanje, su samo dijelovi repertorara koji je primjenjivan u skoro poluvjekovnom trajanju one Titove Jugoslavije. Radi ilustracije valja pomenuti slučaj strijeljanja na hiljade Bošnjaka na Novopazarskom Hadžetu, medju kojima je strijeljan i prvak naroda mula Aćif Efendija, zatim mula Jakup Kardović u Rožajama i brojni drugi, koje je država bez potrebne kritičnosti i bez sudjenja, označavala narodnim neprijateljima. Takav odnos i postupanje države prema velikom broju pripadnika Bošnjačkog naroda, u kontinuitetu je stvarao osjećaj nesigurnosti, osjejćaj gradjana drugog reda i stanje neizdrživosti.

U novije vrijeme, iz toga repertoara, izdvajaju se slučajevi policijsko-sudsko blokiranje političkog organizovanja Bošnjačkog naroda, što su države Srbija i Crna gora, po staljinističko-golootočkom šnitu, izvodile na najbrutalnije moguće načine. Bez pravnog osnova i stvarnog razloga, desilo se hapšenje rukovodstava tada dominanatne političke stranke SDA, i to u dva odvojena slučaja, „odradjena“ jednovremeno u Srbiji i u Crnoj Gori pod jedinstvenim policijskimi kodom akcija „Lim“. Ono što te slučajeve povezuje i karakteriše jesu ispoljene policijske brutalnosti, praćene teškim kršenjem ljudskih prava, o čemu svjedočim iz prve ruke kao tadašnji branilac – advokat uhapšenika u Crnoj Gori. Osvjedočeno, tada (1994) pa na dalje, politički život Bošnjaka Sandžaka bačen je na koljena i sputan do mjere nepopravljivosti. Epilog takvog, rekao bih strateškog odnosa države prema jednom manje brojnom narodu, desio se kroz njegovo biološko nestajanje, nesigurnost života i opstajanja i neizvjesnost dugoročnog planiranja života.

Kako je vrijeme odmicalo od vremena devedesetih pa na dalje, da li usled usadjenog kakvog „stokholmskog“ sindroma ili zbog sistema političkog vladanja, posebno u Crnoj Gori, desila se i jedna politički bizarna stvar zbog koje se bošnjački narod, sa izgledima da će tako i ostati, još uvijek nije oporavio. Konkretno, skoro da nema zločina koji su se u tom ratnom vremenu dogadjali na crnogorskom prostoru pa i u okruženju, a da se u smislu uzročnostsi ili logistike, crnogorska vlast politička i državna, zbog njih može abolirati. U tom smislu valja se podsjetiti na vrijeme 1992 – 1995. i na neskriveno lobiranje Vlade CG u doturu vojne tehnike i pomoci, i popunjavanja ljudstvom, redove srpske agresorske vojske na tad ratnom prostoru BiH; na slučaj otmice (1993) Bošnjaka iz voza sa stanice Štrpci; deportacije (1992.) sa crnogorskog primorja preko 80 Bošnjaka i njihove predaje Karadžićevim bojovnicima u sigurnu smrt. Tim slučajevima se mogu pridodati izvršeni genocid (1992. – 1995.g). nad Bošnjacima pljevaljske Bukovice, pa i nekažnjeni zločin (1999). nad 21 kosovskim Albancem, na rožajskom prostoru.

Da li zbog kakve političke „nužde“ (čitaj trgovine) ili istorijske amnezije, najvjerovatnije iz ličnih pobuda pojedinaca iz rukovodstva Bošnjačke stranke koja se odlučilo na „pakt sa djavolom“, ili tačnije da se podvuče pod šinjel političke grupacije za koju se nesumnjivo vezuju sva teška dogadjanja koja su obiležila (1992 – 1999.) godine, kao bošnjačko- gradjansko i nametnuto političko posrtanje ili bolje kazano stradanje. Kako se bavljenje politikom smatra jednim od neizlečivih „poroka“, taj politički pakt prećutno traje i nakon smjene trodecenijske vladavine politike (de-pe-es) partije, što još uvijek traje sa višestrukim štetnim posledicama po sandžački Bošnjački narod.

Od nekoliko nepopravljivih istorijsko-političkih stvari, izdvojiću samo dvije koje imaju specifičnu i dalekosežnu težinu. Vjekovno jedinstveni Sandžak, presudnim referendumskim glasom (nemisleći svojom glavom) Bošnjaka, raspolućen je državnom granicom. Na drugoj strani, upravo zbog tako datog glasa, valjda povedeni suverenističkim zanosom (kakok bi se „velikom djavolu“ slomila kičma), Bošnjaci su se opet nepopravljivo zamjerili onoj srpsko-pravoslavnoj većini koja je tada neskriveno digla glas da Republika Crna Gora postane dio srpskog sveta. Da li se takva referendumska odluka Bošnjaka, može smatrati greškom ili pak potvrdom više puta ponovljene istorijske odanosti Crnoj Gori, skoro da iz ove perspektive nije moguće dati pravi odgovor. Medjutim, ono što aktuelno vreme i te kako potvrdjuje jesu činjenice da Bošnjačka stranka odavno ne prezentuje sve Bošnjake, prije svega što se magistralne aktivnosti te stranke svode na brojna politička uhlebljenja i evidentne lične interese užeg dijela njenog rukovodstva. Stoga defakto, politički život Bošnjaka Sandžaka i njihov pripdajući utiicaj u izvršnoj vlsti, je u znatnoj mjeri marginalizovan. Aktuelno stanje stvari nalazi potvrdu i činjenicama da u Vladi CG nema Bošnjaka, da ih u pravosudnim strukturama, izuzimajući ali i to rijetko, niže sudske instance, takodje skoro da ih nema. Takodje, Bošnjaka je veoma malo u sektoru (državne TV) javnog informisanja i u oblasti (pristup budžetskim sredstvima ograničen je institucijom Fonda za manjine i ako u CG statistički i ustavno, nema većinskog naroda) kulture.

Po ustavnom odredjenju, Crna Gora je uredjena kao gradjanska, sekularna i multietnička zajednica koju čine crnogorski, srpski, bošnjački, albanski, hrvatski gradjani i druge manje brojne etničke zajedice. Prema statističkim pokazateljima a i faktički, ako se izuzmu vjerske pripadnosti u Crnoj Gori nema dominantno većinskog naroda. Pripadnici pravoslavlja podijeljeni su na etničke crnogorce i etničke srbe, što je naglašeno izraženo postojanjem dvije pravoslavne crkve, dok su pripadnici islamske vjeroispovjesti, razdvojeni na nacionalne Bošnjake i nacionalne muslimane. U svemu tome, šta je tu uzročno-posledično po srijedi, tj. da li vjera ili politika, skoro da je nemoguće razlučiti ali je sasvim sigurno, da je riječ i o jednom i o drugom, što u končanom produkuje teške i dalekosežne posledice koje se očituju u tome da su crnogorski muslimani, nesumnjivim djelovanjem državnog vrha i izvjesnih otrgnjtih „namjernih neznalaca“ muslimana, svedeni na dvije skoro minorne statičke jedinice.

Zaključiću, sandžački muslimani – Bošnjaci, etnogenetski nijesu ništa drugo no što su narodi u njihovom okruženju, niti na balkanskim prostorima ima endemski gensko-čistog naroda koji bi zbog navodnog svojeg vremenskog nastajanja i porijekla, polagao više prava u odnosu na druge narode. Stoga, razumijevanje te istine, te posebno istine da Bošnjaci nijesu „turci“, hoće se reći, da na ove prostore nijesu došli sa osmanlijama – tu su gdje su kao i svi drugi, predstavljalo bi skoro najveći doprinos nužnosti suživota, afirmativnom bogastvu različitosti i utiru „istorijsko“-guslarskih stereotipa koji su u jednom dugom vremenu uzrokovali nemjerljivo prolivanje nevine krvi. Ipak sumirajući sve, pribojavam se, sve dok sandžački narod ne izdejstvuje jednaka prava koja imaju i drugi Balkanski narodi, posebno pravo na svoju identitetsko-političku, administrativnu, privrednu i kulturno-istorijsku adresu, da su mu bolji dani neizvjesni ili još uvijek daleko.

---

Velija Murić, adv. – izvršni direktor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudkih prava

---