Austro - Ugarska je smatrala da je uređenje bošnjačke vjerske organizacije i njeno odvajanje od Carigrada jedan od bitnih uslova učvršćenje njenog položaja u Bosni. Računala je da će tako lišiti Portu svake mogućnosti da intervenira u bosanskim poslovima i bar djelimično zadovoljiti Bošnjake i čvršće ih vezati za Monarhiju. Nezadovoljstvo većine bošnjačkog naroda već se pokazalo izvjesnim učešćem u Hercegovačkom ustanku 1882. godine, a snaga vjekovnih veza sa Turskom neprekidnim pokretom iseljavanja.
Dok su Bošnjaci masovno iseljavali - napuštali Bosnu u nju su masovno useljavali Srbi i Hrvati zbog širenja srpske i hrvatske nacionalne ideje u Bosni i Hercegovini, a zajedno s njom i pretenzije ove dvije susjedne zemlje na Bosnu i Hercegovinu.
Austro – Ugarski upravitelj Benjamin Kalaj zaključio je da je tim tendencijama neophodno suprostaviti projekt formiranja autohtone bosanske nacije. Za Kalajajevu upravu cilj je bio poraditi na tome da se približi svakoj od konfesija. To čini davanjem inicijative i podrške za pokretanje listova namijenjenih svakoj od konfesija.
Pokretanje takvih listova počelo je 1884. godine, kada se režim osjetio dovoljno jakim.
U tom trenutku posebno i značajno je bilo djelovanje lista „Bošnjak“ – List za politiku, pouku i zabavu. Naime, za uspjeh projekta austrougarskim vlastima od ključne važnosti je bio naći domaće ljude koji će ga podržati i promovirati, a u tom pogledu posebno se isticao Mehmed – beg Kapetanović Ljubušak, poznat još odranije kao prijatelj Austro – Ugarske, koji je postao prvi urednik ovog lista.
Za svoje zasluge, za vrijeme ustanka u Hercegovini i tokom okupacije, Kapetanović je 1883. godine dobio pravo na plemićku titulu s dodatkom „od Vitine“, koje mu je na vlastito traženje odborio car. Iste godine imenovan je za člana Vakufskog povjerenstva i člana komisije za prevođenje zakona i naredaba, a 1884. godine postao je član komisije za izdavanje tapija za šumsko zemljište. Vlastima je posebno bila dobrodošla njegova sklonost literarnom i publicističkom radu, jer je takvih ljudi među muslimanima bilo malo.
S obzirom na to da je Bosna i Hercegovina i dalje formalno bila pod suverenitetom sultana, većina muslimana je i dalje gledala u Istambul i nadala se povratku pod upravu sultana. Nažalost i nakon stoljeća ipo od tog vakta ima još onih koji misle da im je Turska matična (rezervna) država, umjesto da rade na afirmacije rođene im države.
No, Kapetanović je zagovarao da bosanskohercegovački muslimani napuste tursku državnu ideju i grade vlastiti nacionalni identitet. Ovakvu tvrdnju iznio još 1879. godine u jednom članku u „Dje Presse“, čime je bio prvi musliman koji je javno izrazio stav potrebe emancipacije bosanskohercegovačkih muslimana od Turske.
U narodnosnom pogledu smatrao je da svi stanovnici Bosne i Hercegovine pripadaju jednoj naciji -Bošnjak, ma koje vjere bio da bio, on je opet ostao pri svojoj narodnostti – jedna je od rečenica koje je napisao Kapetanović.
Pod vodstvom Kalaja uveliko su započele aktivnosti na stabiliranju bošnjačkog identiteta koji je trebao postati službeni. Zvaničnim jezikom nazvan je bosanski jezik, kroz medije se promoviralo bošnjačko ime kao naziv za domaću naciju, a usvojeni su i posebni simboli za Bosnu i Hercegovinu.
Austro – Ugarska je sve unaprijed isplanirala pa i zastavu i grb za Bosnu i Hercegovinu. Ona je vođena ciljevima svoje nacionalne i državne politike, nova uprava pokušala je da odmah iza okupacije uvede bosansku zastavu i grb.
Srpsko i hrvatsko stanovništvo u političkim i društvenim poslovima služilo se zastavama u hrvatskim i srpskim bojama, što je dalo povod neprijatnostima i što se više nije moglo trpjeti iz političkih i, naročito, iz državnopravnih razloga.
A koju su boju imali Bošnjaci, kao daltonisti u tom trenutku?
Naredbu o uvođenju bosanskog grba i zastava izdala je Zemaljska vlada početkom 1889. godine.
Zastava je bila horizontalna, crveno – žuta dvobojka. Kalaj je smatrao da crvena i žuta boja „kao nacionalno neutralne izgledaju potpuno podesne za Bosnu i Hercegovinu i da če one morati učiniti kraj zloupotrebama činjenim s hrvatskim i srpskim bojama“.
Za Bošnjake nije bilo određene boje, a i zašto bi ako ne razlikuju boje?
S obzirom na to da je grb bio manje osjetljiva stvar, u naredbi je dat samo njegov opis i naložena upotreba u administraciji, dok su oko upotrebe zastave izraženi takt i oprez.
Grb je bio modifikacija grba Hrvoja Vukčića Hrvatiniča, bosanskog velikaša iz 14. stoljeća.
Prema ovoj naredbi, državne ustanove obavezne su bile da ističu zastave obiju država tadašnje monarhije i crveno – žutu zemaljsku zastavu, dok je za društva i privatna lica ostala na snazi naredba iz 1880. godine o slobodnoj upoptrebi trikolora.
Bez obzira na ulaganja velikih napora u izgradnju bošnjačke nacije, ovaj projekat u vrijeme austrougarskog perioda zapravo je propao kao projekat bošnjačke nacije. Projekat bošnjačke nacije suočavao se s nekoliko poteškoća.
Prva je bila činjenica da su kod pravoslavnog i katoličkog stanovništva u vrijeme njegovog pokretanja već bili čvrsto izgrađeni hrvatski i srpski nacionalni identitet, kao i da su se katolici i pravoslavci radije identificirali s pripadnicima svoje vjere u susjednim zemljama nego s drugim konfesijama unutar Bosne i Hercegovine.
Malo je čudno da su mnoge običaje i načina života muslimani kopirali od komšija Hrvata i Srba, a nisu ono najpotrebnije, kako izgrađivati svoj nacionalni identitet. Njihov osjećaj bošnjačke nacionalne svijesti teško se primao i unutar samog muslimanskog stanovništva. Naime, s begovima, vodećom elitom naroda, bez istinske građanske klase koja je svugdje bila nosilac nacionalnog preporoda, muslimansko stanovništvo i njihove elite prvenstveno su se identificirale s islamom kao temeljem identiteta, pokazujući vrlo malo interesa prema nacionalnoj ermancipaciji.
Izgleda da nisu shvatili da bi islam kao vjera bila ugodnija, prijatnija i slobodnija u svom i na svom, u svojoj domovini Bosni i Hercegovini, a ne u muhadžirluku.
U tom smislu ideja bošnjačke nacije ostala je ograničena na vrlo mali broj, intelektualnih muslimana, poput Ljubušaka i Safvet – bega Bešagića, koji nisu imali širu podršku u samom stanovništvu.
Koliko je nekim Bošnjacima stalo do Bosne i Hercegovine pokazali su uglavnom oni viši činovnici koji su okrenuli leđa Bosni i Hercegovini i uputili se u Tursku. Bilo je i samih Bošnjaka koji su opustošili mnoge čisto bošnjačke krajeve, nagovarajući svijet na seobu, od čega su imali materijalnu korist kao posrednici pri kupoprodaji zemljišta i naselja. Dug je spisak tih agitatora za iseljavanje.
Ovdje ćemo pomenuti neke od njih: Osman Alibegović i njegovi drugovi iz Tuzle, Muhamed – beg Karabegović, Omer Seferović i Hafiz Džinić iz Banja Luke, Bećir – aga Hadžiselimović iz Kotor – Vareši, Suljaga Suljetović iz Prijedora, Mehmed – beg Pašalić iz Bosanske Krupe i Hasan – aga Pezo iz Bosanske Dubice.
Jedna grupa iseljenika, 41 porodica i Cazina i Krupe, koja je na 45 zaprežnih kola prošla juna 1883. godine, kroz Sarajevo, na putu prema Goraždu i Čajniču, izjavila je „u horu“ sarajevskom kotarskom predstojniku Stefanovskom: „Nama Austrijanac ništa uradio nije, šta je nama krivo uradili su nam naši načelnici.“ Iseljenici su se posebno žalili na cazinskog načelnika Ahmed – agu Pozderca, koji „zapovijeda u čitavom kotoru, a nesretan je onaj koji bi se usudio njega tužiti.“
Ovakvi i slični slučajevi dali su za pravo Austro – Ugarskoj da tvrdi da nije vodila bilo kakvu genocidnu politiku prema Bošnjacima. Nije bilo sumnje da su zvanični austrougarski činioci i nisu željeli da iseljavanje bošnjačkog stanovništva iz Bosne i Hercegovine dobije pretjerano velike razmjere. Na prvom mjestu su politički razlozi. Austro – Ugarska se u prvom redu plašila da bi masovnim iseljavanjem bošnjačkog stanovništva bila poremećena etnička i konfesionalna ravnoteža u Bosni i Hercegovini u korist srpskog elementa, što bi veoma otežalo položaj Monarhije na Balkanu.
Austrijski general Moriz grof Attems, koji je po okupaciji službovao u Bosni, pisao je da su svi oni „imali u prvo vrijeme utisak da su Bošnjaci najpristojniji i najpouzdaniji dio stanovništva“.
Bilo je i trezvenih i odgovornih ljudi koji su pokušali odvraćati od iseljavanja. O tome je hafiz Muhamed – ef. Hadžijahić objavio seriju članaka protiv seljenja u tursko – bosanskom listu „Vatan“ (Domovina) 1884. godine. Ali u cjelini, tadašnje bošnjačko političko rukovodstvo nije se, kako je 1927. godine, pisao Edhem Mulabdić, zauzelo „izrazito i otvoreno u pitanju hidžreta, koji se onda bijaše razmahao i koji osjetljivo pogodi našu zajednicu“.
Vrlo je teško tačno reći koliko se Bošnjaka iselilo u toku četrdeset godina austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini. U publicistici se spominje čak brojka od 300. 000 iseljenika, što je svakako pretjerano. I zvanične austrijske brojke od svega 61. 114 iseljenika je preniska i netačna.
A tokom devedesetih godina devetnaestog stoljeća, s vrhuncem u prvoj polovini dvadesetog, došlo je do pojave pokreta za prosvjetno – vjersku autonomiju, koji je tražio zapravo očuvanje osmanskih vrijednosti u svakodnevnom životu i sistemu vrijednosti muslimana, prije svega kroz prestanak miješanja austrougarskih vlasti u prosvjetna i vjerska pitanja muslimana te priznavanja suvereniteta muslimana.
Onaj mali broj intelektualnih muslimana izrodio je Muslimansku narodnu organizaciju 1906. godine, stranku koja je dominirala muslimanskim životom i koja je bila prilično indiferentna prema nacionalnom pitanju.
Sve ovo će voditi do toga da nakon smrti Kalaja i same austrougarske vlasti odustanu od projekta pravljenja bošnjačke nacije i prihvate realnost na terenu, a to je značilo da je projekat bošnjačke nacije propao, jer nije imao dovoljno pristalica.
Konačno, uredbom Zemaljske vlade iz oktobra 1907. godine došlo je do promjene naziva bosanski jezik u srpskohrvatski, bez većeg bunta muslimanskih političkih elita, kako jučer tako i danas.
A trebali bi se prisjetiti bar svakog 21. februara kada se u svijetu, pa i u Bosni i Hercegovini obilježava Međunarodni dan maternjeg jezika, koji je UNESCO odredio kao dan kada se veća pažnja posvećuje pitanjima njegovanje jezićke i kulture različitosti.
Ali kao da ova vijest nije još stigla do nekih ljudi u Bosni i Hercegovini. Umjesto da prihvate činjenicu da od 1630. godine stoji u dokumentima: „JEZIK BOSANSKE DRŽAVE BOSNE“ - bosanski jezik koji je stariji od jezika naših susjeda/ komšija sa zapada i istoka koji sve svojataju.
Mi Bošnjaci ne volimo svađu sa historijom, a pogotovo sa onima koji u ovom 21. stoljeću vode polemiku, koji je stariji – bosanski, hrvatski ili srpski jezik; kada je bosanski ukinut u zvaničnoj upotrebi pa ponovo vraćen?
Historijska činjenica - istina je: Najstariji jezik na Balkanu je bio i ostaje – bosanski, a koji je uzet za osnovu knjižavnog jezika naših komšija, prisvajača Srba i Hrvata. Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadžić, Dančić, pa i Ljudeviti Gaj prenijeli su i usmeno i pismeno naš lijepi jezik svojim narodima i nazvali ga onako po svom nahođenju, jedni srpskim, drugi hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena. O tome je pisao i fra. Antun Knežević 1870. godine.
Činjenica – istina da postoji „Bosanska povelja“ Stjepana Kotromanića iz 1333. godine u kojoj se spominje srpski jezik, ali sačuvan je samo prijepis povelje nastao sto godina kasnije. Zar ovo nije srpskog posla? Ako se zna da orginal na bosanskom jeziku je, čuj „izgubljen“, ali je sačuvan predložak na latinskom, u kojem se jezik ne imenuje srpski nego – „sclaunico“.
I u Dejtonskom ugovoru stoji da u Bosni i Hercegovini postoje službeni jezici: bosanski, srpski i hrvatski, a kao službena pisma latinica i ćirilica.
A kakvo je stanje na terenu?
Puno je negatora bosanskog jezika, a posebno u (č)etničkom entitetu „rs“ koji su donijeli i „(č)etnički zakon“, da se u „rs“ koriste: „Jezik srpskog naroda“- naziv „srpski“ „Jezik hrvatskog naroda“ – naziv „hrvatski“ „Jezik bošnjačkog naroda“- naziv „bošnjački“.
Po negatorima , čitaj četnicima ne dolazi u obzir da je to „bosanski“, nego „bošnjački“ jezik, oni glasno govore ako priznaju „bosanski“ da onda Bošnjaci imaju pravo na cijelu Bosnu i Hercegovinu. Sreća da se oni za to ne pitaju. Ako nisu uspjeli genocidom, neće ni zabranom bosanskog jezika u (č)etničkom entitetu „rs“. Dobro oni znaju da je bosanski jezik višestoljetna historijska činjenica – istina i on će kao takav ostati i opstati kako u cijelovitoj Bosni i Hercegovini, tako i u Sandžaku, na Kosovu, u dijaspori...