Jedan od velikih problema bošnjačkog naroda je - zaborav. Umjesto „kulture pamćenja“ njemu je daleko draža „kultura zaborava.“ A, zaboravljati, znači udaljavati se od svoje pameti. Bez pameti biti, znači nemati ponosa, dostojanstva, samopoštovanja, znači osuditi sebe na poraz, ismijavanje i nestanak! Nažalost, to je put kojim idu i obrazovani i nepismeni Bošnjaci i to u ogromnoj većini! Zaboravljamo svoje pobjede, ali i poraze, zaboravljamo svoje velike ličnosti kao i svoje izdajnike. Tako niz vodu bacamo vlastita skupo plaćena i krvavo stečena iskustva i mijenjamo ih za bižuteriju laži onih koji nas mrze. Neznanje je zaista najveće samoponiženje!

Pametni narodi svoje znanje prikupljaju u knjigama. Iz tih knjiga, o sebi, uče generacije koje dolaze. Ali, šta da činimo kada ne znamo, nećemo ili ne smijemo pisati pravu istinu? Zašto o toj svojoj nesposobnosti ili nemoći, još uvijek šutimo!?

Bez zaposlenja je ostala 1980. godine zbog toga što je javno tražila da se iz obavezne školske lektire izbaci knjiga genocidnog pjesnika P.P. Njegoša, zloglasni „Gorski vijenac“-, svetosavska biblija.

U gradu Sarajevu se 1943. godine rodila Mubera Mujagić. Radila je kao profesorica tadašnjeg srpskohrvatskog jezika, a bila je i velika pjesnikinja. Teško je pobrojati domaća i svjetska priznanja i nagrade koje su joj dodijeljene. Bez zaposlenja je ostala 1980. godine zbog toga što je javno tražila da se iz obavezne školske lektire izbaci knjiga genocidnog pjesnika P.P. Njegoša, zloglasni „Gorski vijenac“-, svetosavska biblija. U otvorenom pismu časopisu „Nin“ pobrojala je mjesta gdje na kojima se tadašnji „muslimanski“ narod stihovno osuđuje na istrebljenje i nestanak. Nakon otkaza ostala je bez ikakvih primanja, tako da su joj, zbog dugovanja, isključeni i voda i struja! Njeno materijalno stanje se nije promijenilo ni poslije agresije. Na ahiret, Bolji svijet, preselila je 2008. godine ne samo bolesna, nego i smrznuta i gladna i žedna. Na samrti, u bolnici gdje su je pred smrt donijeli, molila je da joj daju jednu jabuku. Ni ta želja joj nije bila ispunjena. Novac kojim joj je plaćena dženaza, posudio je njen brat jer institucija nadležna za takve slučajeve nije htjela da pomogne. Moguće je da i nisu znali o kome je riječ, jer o Munibinoj hrabrosti i žrtvi nikada nije ništa napisano. A, zašto bi tadašnji ministar kulture morao to i znati, pogotovo što je u Sarajevo došao iz daleke Tuzle!

„Uvaženi“ hadumi od bošnjačkih intelektualaca i danas danile nam još uvijek poručuju da o Njegoševom pisanju treba suditi iz aspekta vremena u kome je ono nastajalo. Ma, nemojte nam to kazat! A, u kojem vremenu se ono zlorabi? Koliko tek treba još čekati da ti uhljebi prepoznaju „dobronamjernost“ spram Bošnjaka u pisanju nesrba muslimanomrzaca, Ive Andrića i Meše Selimovića!? Vijekove i stoljeća!

Eto, ko je kriv što „mi“ još uvijek nemamo svoje „ja“! Beskičmena bošnjačka avangarda koja nema hrabrosti izaći na megdan i boriti se činjenicama protiv laži naših dušmanima, nego svoj kukavičluk krije razvlačeći ovo malo preostale pameti narodu, kojem bi trebalo da pripada. Tako ona nastavlja svoju sramnu kvinslišku, izdajničku ulogu! Krajnje je vrijeme da Bošnjaci toga postanu svjesni. Naše dostojanstvo još uvijek prodaju oni, koji su po školama, medresama i fakultetima učili „Gorski vijenac“ napamet!

Za kraj, jedno pitanje za sve nas. Zna li neko kada će bar jedna škola ili ulica u državi Bosni i Hercegovini, nositi ime pjesnikinje Munibe Mujagić!? Da je u pitanju pripadnik ili pripadnica neke druge nacije, to Bošnjacima ne bi bio nikakv problem. Ali, ovako.