Bismillahir rahmanir rahim ...
Oj Krajino krvava haljino,
Krvav bio ko te zavrgao
Ovakva je krvava Krajina.
S krvi ručak, a s krvi večera.
Svak krvave žvaće zalogaje,
Nikad b`jela danka za odmorka ...

Rođen sam u Krajini bosanskoj, koju još i Ljutom prozvaše, gdje svako muško što se rodi, za svog života, barem u jednom ratu učestvuje, a ako iz njega k`o Gazija iziđe, onda i drugi dočeka. I tako od vajkada, a bezbroj primjera ima da su u zadnjem ratu pod bajrakom naše ARBiH i tri generacije zajedno stajaše: djed, sinovi i unuci. Malo je porodica u Krajini da u njoj barem jednog Šehida nema. Da li je biti rođen u Krajini kazna ili privilegija, ja ne znam, ali znam da se nikada ne bih mijenjao za nešto drugo.

Rodih se u maju 1974. godine u radničkoj porodici, nakon četiri sestre, i kažu da je to velika radost bila, a da se moja majka stalno brinula, šta će i kako će kad dođe dan da idem u vojsku. Teško joj je padala i sama pomisao da ću biti razdvojen od nje, da ću joj možda biti gladan i da će mi neko naređivati. Govorila je da će skupljati pare i državi platiti samo da ne budem vojnik. Ali, insan snuje, Allah određuje. Moja majka se razboljela i vratila svome Gospodaru, Allah joj se smilovao, a ja sa sestrama ostadoh siroče, a da još nemadoh ni pet godina, a sudbina se pobrinu da budem vojnik, da drugi komanduju meni i ja drugima, i da...bio sam više gladan nego sit. Život se nastavio kako je morao, a mene već iste godine upisaše u školu sa nepunih šest godina, kako bih eto imao neke obaveze. I tad kada ih zaprtih, vazda smo skupa, kako sam ja rastao i one su. Završih u rodnom Velikom Badiću i Bosanskoj Krupi osnovnu školu i prvu godinu srednje. Bilo mi je lijepo u školi, posebno u srednjoj, bilo je to veliko odjeljenje uglavnom nas dječaka, sjedio sam sa Zeidom Bajrićem, a u klupi iza sjedili su Hašim i Vehudin, često bi se znali zapričati na času ili kontrolnom i onda nas svu četvericu izbace na polje. Bili su Bužimljani i često smo pričali o Bužimu, jer nikad tamo nisam bio. U tom vremenu bilo je popularno ići u Sloveniju u školu, imao bi internatski smještaj, stipendiju i osiguran posao čim završiš školu. Nije ocu baš bilo po volji da idem od kuće, ali je na kraju pristao i ja sam otišao u Ljubljanu, stanovah u domu među stotinama dječaka kojih je bilo iz cijele Bosne. Moj dolazak tamo bio je moj prvi korak u svijet, Ljubljana je bila veliki grad, a za jednog dječaka koji je došao sa sela činila se još većom. Brzo sam se privikao, ali bilo mi je neshvatljivo puno toga, tamo su se otvoreno šalili na račun Tita i partije, a kod nas se još uvijek nosila štafeta, i slijepo vjerovalo u bratstvo i jedinstvo. Ali, niti sam ja to sa svojih petnaestak godina mogao razumjeti, niti sam se trudio da to shvatim. Međutim stvari se počinju mijenjati brzinom svjetlosti, u Sloveniji se raspisuju prvi demokratski izbori, na ulicama Ljubljane je sve više nekakvog rezervnog sastava policije, ali i sve više kolona sa vozilima bivše JNA. Ni to me nije nešto plaho zanimalo, osim što bih gledajući vojnike ponekad zamišljao sebe kako sam vojnik. Ali trebalo je do toga čekati još barem tri godine, jer nisam bio još ni na regrutovanju. Školski program je predviđao da se za vrijeme ljetnjeg raspusta juni i juli provedu na praksi, a avgust se odmaralo. Te 1991. godine na praksu ću opet ići za Kopar i tamo stanovati u radničkom domu, i radovao sam se tome, zaradio bih fin džeparac, svi ti ljudi su bili dobri i prijatni prema nama i sve je bilo za poželjeti, ali čim sam došao, nekako sve je bilo drugačije nego lani, a već prvu večer sam skontao da svi sjede i sa zebnjom čekaju dnevnik. Prošle godine to je činilo samo par onih najstarijih, koji su bili pred penziju. Nakon tog dnevnika slušajući njihove priče, shvatio sam da stanje nikako nije dobro, ali opet sam nešto kont`o, reko`, ma šta oni znaju od politike i tih stvari, ljudi k`o ljudi, uvijek nešto moraju pričati.
Dani su bili dugi i sumorni ko godine, nije tu za razliku od lani više bilo ni posla ni para, ničega, a onda je pred kraj juna te '91. godine buknuo rat koji je trajao deset dana. Rat u Sloveniji kako je naglo počeo, tako je i stao, ali se zato prelio u susjednu Hrvatsku, što je nas Krajišnike posebno pogodilo jer više zbog srpske „balvan revolucije'' uz granicu sa BiH i našom Krajinom više nismo mogli kući. Svaki dan je bivao sve teži, a onda smo saznali da bez ikakvih problema možemo preći granicu i ući u Italiju, ostati tu u nekim prihvatnim centrima ili otići nekud dalje. Neki su odmah otišli, a onda i nas par odluči da idemo. Spremili smo torbe i za tili čas od Kopra stigli na granični prijelaz Kozina. Na samoj granici nešto mi dođe, i pomislih: kud ću tamo, što ne bih probao otići kući, i kako bude svima, bit će i meni. Šta bi mi značilo i da odem i dobro živim, ako se neću više nikad imati kome i gdje vratiti. Kako sam krenuo, tako sam i odustao, samo rekoh, ''momci, vama sretan put, ja ne idem''. Krenuše me ubjeđivati, oni pričaju ja ih grlim i reko, ''to je to''. Još jedan odusta. Oni preko granice, mi nazad, pa za Ljubljanu. Nađoh u Ljubljani na stanici nekoliko ljudi koji su bili voljni ići kući, i da ne duljim, put koji smo tada trebali preći za osam sahata trajat će desetak dana u raznim pokušajima, bilo je i neprijatnih situacija kada nas je noružana hrvatska vojska vraćala sa punktova, pitajući, jel’ to hoćemo da izginemo? Ipak na kraju stigoh na onaj veliki most na Savi i iz Slavonskog pređosmo u Bosanski Brod, pa preko Banja Luke dođoh kući.
Kad dođoh, vidim da je već i kod nas stanje, ni rata ni mira, što kratko potraja, a onda nakon sve češćih provokacija od strane komšija srpske nacionalosti, dođe i taj utorak, 21. april 1992. godine u 17:50h krenu bjesomučno granatiranje našeg grada. Bio je to i zvaničan početak agresije u Bosanskoj Krajini. Bila je to neravnopravna borba gdje je bio plan da se biološki istrijebi naš narod. Već sam bio sa rođacima iz sela uključen u straže, i ako još nisam bio punoljetan, brzo sam naučio sastaviti i rastaviti pištolj, automatsku, PAP-ovku i mislio sam da mi više ništa i ne treba. Jedini problem je bio što nisam imao puške, ali sam zato imao veliku volju. Kako god u narednih tri do četiri dana četnici su ovladali kompletnom desnom obalom grada, pale su prve žrtve, bilo je mnogo ranjenih, sve nesrpsko stanovništvo je protjerano i krenulo se u dobro organizirano pljačkanje bošnjačke imovine, a zatim i paljevina iste. Naša bošnjačka sela se nalaziše na brdima oko grada i bilo je samo pitanje dana kada će i nas napasti. Neka sela su već bili stavili u totalno okruženje, a onda 1. maja, su izveli jak artiljerijsko pješadijski napad i na naša sela i naravno, daleko nadmoćniji istog dana ih i zauzeli. Na nekoliko mjesta naši borci su postavili zasjede, nanijeli smo im nešto gubitaka, s naše strane bio je jedan poginuo borac i nekoliko ranjenih. Ostali smo tek toliko da im damo do znanja da ćemo se jednog dana vratiti. Od tog dana moj život se promjenio. Ne ponijevši ništa od kuće nekako stigosmo u Bužim, gdje su nas dobri ljudi primili u svoje kuće. Prenoćio sam s njima jednu noć i već sutradan se vratio nazad, ne znajući ni gdje ću ni šta ću, rekao sam, nemojte se sikirati i to je bilo to. Vratio sam se na obalu Une, s drugu stranu svog sela, tu smo držali stražu i gledali kako nam do jučerašnje komšije pljačkaju kuće, a onda ih i pale. Nakon toga sam s jaranom Nurfetom otišao u 101. Muslimansku udarnu krajišku brigadu u Cazin. Bila je to prva brigada na prostoru krajine, a ubrzo su se formirale i druge. Tada je to bila USOG (Unsko-sanska operativna grupa). Kasnije smo postali Peti korpus ARBiH. Branili smo jednu od bosanskih enklava, i bili okruženi sa pet srpskih korpusa. Prošli su već mjeseci, ginulo se, a ja sam već bio na mnogo položaja i sve je bilo dobro, ali u jednoj žestokoj borbi u reonu Bihaća četnici su ubili ili zarobili oko dvadeset momaka koji su bili mladi poput mene, mnogi još maloljetni, i uslijedila je naredba da svi oni koji nisu služili bivšu JNA moraju proći kroz novoosnovani regrutni centar. Pokušao sam to izbjeći, ali mi brigadni moralista reče ''ma odi, odmori malo, bit će ti lijepo, i eto te opet nazad''. Tako je i bilo. Odslužio sam tih 45 dana i bio raspoređen u 501. Bihaćku brigadu. Tu ću provesti nekoliko mjeseci, a belaj mi je bio putovanje, nekoliko puta sam od Bužima do Bihaća sve i korak prošao pješice, preko 50 kilometara, i tražio sam prekomandu u Bužim da bih bio bliže porodici, a i očevo zdravstveno stanje nije bilo dobro. U to vrijeme kao da već nismo imali dovoljno belaja dešava se da Fikret Abdić proglasi paradržavnu tvorevinu tzv. AP Zapadna Bosna, za svoje saveznika uzima Srbe koji su već duže od godinu dana vršili bjesomučnu agresiju na našu domovinu i kreće krvavi sukob između muslimana Krajine, u kojem se međusobno jedni protiv drugih boriše rođena braća, otac protiv sina, najbliži srodnici, komšije, rođaci. Niko ni slutio u početku nije da će taj sukob odnijeti preko tri hiljade života s obje strane, da će proizvesti isto toliki broj ratne siročadi - jetima, da će poteći rijeka muslimanske krvi iz hiljada rana, ali i da će proizvesti rane na duši koje nikada, ali nikad neće zacijeliti. U to takvo vrijeme prelazim u 505. Vitešku Bužimsku brigadu i tražim da me rasporede u ČSN ''Hamza''. Nije tada lahko bilo postati pripadnik te jedinice, ali kada sam ja došao u kasarnu da vidim da li će me primiti u jedinicu, par dana ranije poginuo je pripadnik Prvog voda, rahmetli Ibrahim Burzić i eto zbog te okolnosti, primljen sam u Prvi vod. Ulazim u spavaonu tog voda, momci odmaraju, pitam ko je Fikro, on je bio komandir, i javlja mi se fin momak, kaže ja sam, šta trebaš, reko dobio sam raspored u vaš vod, pa da vidim, a prije nego on išta reče, sa jednog kreveta usta’ onako pogolema momčina i veli: primaj ga Fikro, bolje je da on pogine, neg neko od nas. Kaže Fikro, ma šali se on, dobro nam došao, ovo će biti tvoj krevet i tako eto postadoh pripadnik Prvog voda Hamzi. Komandir voda je bio Fikret Kauković Fikro, Zlatni ljiljan. Brzo sam se uklopio. Bilo nas je tad 24 u vodu, nikada nas nije bilo više, a znalo nas je ostati samo deset i opet bi jednako radili. Rat je bjesnio, i trebalo bi dugo da nabrojim sve tarapane u kojima sam zajedno sa svojim saborcima učestovao, neke sam i zaboravio, a ovo su tek neke od njih. Na Bihać je krenula četnička “Februarska ofanziva”, tu smo ostali preko mjesec dana i vodili svakodnevne borbe. To je počelo od 6. februara`94.godine. Ramazan je te godine počeo 11. februara. Nekoliko puta se desilo da odemo u izviđanje i ne stignemo se vratiti prije sehura pa zapostimo snijegom, a onda u toku narednog dana krenu napadi, pa tako negdje u šumi i snijegu do iznad pojasa dočekamo i iftar, pa se sa snijegom i iftarimo. U tim borbama poginulo je šest pripadnika naše čete, a dvadesetak ih je ranjeno. Nakon toga slijedi sveopći napad na linije odbrane u z/o naše brigade, danima se branimo, a onda dok četnici napadaju jedan dio naše linije, moje odjeljenje samoinicijativno i bez ičijeg odobrenja sa naše linije odlazi tamo kod četnika i uništavamo im zemunicu i svi njihovi napadi prestaju. Tek kad smo se vratili nazad, neko se sjeti i reče, ''ljudi, braćo ... šta ćemo sad reći komandantu''?! Srećom nije nas korio, ali je pitao: ''Ko vam je rek'o da idete?'', dobro smo prošli. Odbranili smo linije, ali odmah nas napadaju autonomaši, pa sa vodom idem tamo. Teške su borbe vođene, tu je ranjen naš Fikro, koji je u međuvremenu preuzeo četu. Sticajem okolnosti, spasio sam ranjenog autonomaškog komandira čete, pa će autonomaši da bi ga dobili u razmjeni, obezbjediti siguran odlazak našeg Fikre preko njihove i srpske teritorije na liječenje. Zatim mi krećemo u oslobađanje Kladuše, i 11. juna naš vod prolazi kroz autonomaške linije tako da nas 19 ulazi u dubinu cca 10 kilometara, zarobljavamo njihovu diverzantsku četu ''Crne pume'', koje smo zatekli na spavanju, kao i njihov IKM, glavni centar veze, artiljerce, kuhare, uglavnom preko stotinu njih sa komplet ličnim naoružanjem plus MB, magacin municije, nekoliko vozila itd, itd. Dan odmaramo, a onda 13. juna opet napadamo i oslobađamo nekoliko sela, pa onda ponovo 15. juna napadamo i oslobađamo njihovo jako uporište selo Bajramovići. Tih dana ujedno branimo i dostignute položaje, ali i vraćamo novoslobođeni teritorij koji gubi druga brigada. Desilo se tako da smo jedno te isto poveće brdo vraćali nekoliko puta, a u jednoj takvoj situaciji u noći 22. juna poginuo je naš rahmetli Asim Topalović TOPAL, Zlatni ljiljan i komandir našeg 1. voda, a nakon Fikrinog ranjavanja on je preuzeo četu i eto nakon mjesec i po dana je poginuo, tu večer sa njim je poginuo i Zlatni ljiljan Kenan Duraković. I dalje slijede borbe i oslobađanje nekoliko sela prema Kladuši, bivam ranjen u jednoj od njih, pa onda opet još jednom srećom lakše i isti se dan vraćam u jedinicu, a previjam se na terenu kad stignem. Istovremeno grupa od nas pet vrši izviđanje pravca prema Pećigradu. Ta operacija će krenuti 29. jula teći će svojim tokom i završiti opkoljavanjem cijele 4. brigade tzv NOAPZB. Završit će 4. avgusta predajom više od 1200 njihovih boraca i bit će to najava velike pobjede nad autonomašima, a tada smo zarobili toliko naoružanja da smo sami sebi skinuli embargo na uvoz oružja. Slijedi još nekoliko akcija, a onda u noći sa 20. na 21. avgust 94. sam negdje na čelu svog voda, ali i brigadne kolone i brzinom munje ogrnuti mrakom, našim najdražim saveznikom, u toku noći prođosmo kroz njihove linije i nakon nekih dvadeset kilometara pješačenja u rani sabah osvanusmo u centru Velike Kladuše. Bio je to konačan pad autonomije, njen tvorac Fikret, sa dijelom vojske, ali i naroda bježi preko granice i prelazi kod svojih saveznika srba na teritorij Hrvatske u tzv. SAO Krajinu. Tog dana do nogu smo potukli Fikretovu vojsku tzv. NOAPZB. Bili smo sretni, ali i maksimalno iscrpljeni i nadali smo se zasluženom bar malo dužem odmoru, ali... Ni slutili nismo da ćemo u narednih samo dvadeset dana do nogu potući još dvije vojske onu Martićevu iz SAO Krajine, ali i Mladićevu tzv. VRS. Nismo se bili ni odmorili, brojno stanje kako našem vodu i četi, tako i svima drugima u brigadi bilo je prepolovljeno, jer da se razumijemo, kad god je nešto radio naš vod radili su i druga dva naša voda, ali i naša braća iz brigade: Gazije, Tajfuni, Jurišnici i ostali. Istini za volju, mi bi smo uvijek dobivali najsloženije zadatke i ulazili bi najdublje u neprijateljski teritorij. Helem, kako rekoh, jedva da obusmo druge čarape, već uzbuna, jer su tog 1. septembra napali Martićevi Srbi iz SAO Krajine na naš novoslobođeni teritorij uz državnu granicu koji nakon oslobođenja od autonomaša čuvaše tek po neki vojnik u vidu patrole, i Boga mi zauzeše toga onako baš fino. A kako i neće kad ih niko nije ni imao dočekati, ali zato već sutradan, dok je dan smjenjivao noć napadosmo ih tako žestoko da nisu znali šta ih je snašlo. Rijetki su imali tu sreću da pobjegnu. Nikad do tada nisu doživjeli takvo nešto. Bila je to još jedna poražena vojska krajinskih Srba. Vratismo se u kasarnu, a već sutradan, znači 4. septembra, naš vod ponovo je bio na kamionu i žurimo u pravcu Radoča. Kao i obično sa kamiona odjekuje TEKBIIIR, a bužimska brda i doline prekriva uzvik ALLAHU EKBER, a onda ide pjesma. Ni slutili nismo da idemo u susret nečemu što će po svemu biti nešto posebno, nečemu što će historija bosanska pamtiti kao ''Brezu `94''. Naravno, bila je to bužimska bosanska bitka koja je trajala od 4. do 12. septembra, bitka vođena između: tri generala, 12 pukovnika, 10 potpukovnika i preko 20 majora sa jedne strane, protiv jednog brigadira, dva majora i šest nadkapetana s druge strane. Kada je omjer vojnika u pitanju, bilo je i preko 15:1 u njihovu korist. Zaista nevjerovatan omjer snaga, a tehnička sredstva s kojima se raspolagalo sa jedne i druge strane, ne treba ni spominjati. Eto, Allahovom odredbom sam bio tek jedan obični smrtnik i rob Božji iz reda bužimskih vitezova, koji je imao sreću ostati čitav tih dana i boriti se od prvog do zadnjeg dana bitke i biti jedan od onih sedam ili osam koji su tog jutra golim prsima uz tekbir i vjerom u Boga krenuli u kontru na njihove položaje i u borbu na život ili smrt. Više mi nismo imali šta izgubiti. Allahovom odredbom, jer borba je naša, a pobjeda Njegova, pobjedismo i treću vojsku sada bosanskih Srba tzv. VRS i to koja je tih dana bila pod vodstvom lično zločinca komandanta GŠVRS đenerala Mladića, koji je noć prije kazao, da je tu dovedeno sve najbolje što Srbi u tom momentu imaju. Ja pred Bogom i ljudima svjedočim da tog jutra na čelu naših jedinica nije bio skoro ni jedan komandir čete ili voda koji je npr. bio na čelu jedinice samo sedam mjeseci ranije u februarskoj ofanzivi. Svi su bili ili šehidi ili teško ranjeni, a također iz istih razloga nedostajaše u stroju tog jutra desetine ponajboljih boraca. U vrijeme ovih velikih pobjeda na čelu naše čete bio je također, nekad borac, k-dir desetine, pa voda Refik Kauković, naš Refko, također Zlatni ljiljan.
Poslije ''Breze`94'', sa svojom braćom sam ponovo na obalama Une, ovaj put brigada u okviru šire operacije Petog korpusa kodnog naziva ''Grmeč `94.'', dobiva zadatak da izvrši nasilno forsiranje rijeke Une i da ovlada sa nekoliko sela na desnoj strani. U toku noći sa 30. na 31. oktobar, sa gumenim čamcem i preko 80% boraca neplivača, forsiramo Unu, i neopaženi prolazimo kroz linije četnika i u potpunosti izvršavamo svoje zadatke. Bio je to za mene poseban događaj, jer sam se vraćao u svoj grad, barem je tako trebalo biti, oslobodili smo sva susjedna sela, moje je trebalo biti oslobođeno sutradan, ali... Na našu žalost, neke druge jedinice koje su išle drugim pravcem, nisu uspjele izvršiti svoje zadatke i mi smo se našli u jako teškoj situaciji potpuno okruženi sa jakim četničkim snagama. Taj zadatak na čelu čete je izvršavao naš rahmetli Muharem Šahinović Hari, također Zlatni ljiljan, a ja obzirom da sam bio na domaćem terenu trudio sam se biti uz njega i biti mu maksimalno od koristi. Tog prvog dana sam mu pomogao da shvati u kakvoj smo situaciji, a onda mi je rekao da moram naći komandira Gazija, našeg Zlatnog ljiljana Džidžu i s njim kako god umijem da obiđem cijeli teren i da tačno znam gdje su naši ljudi. Nije to bilo ni malo lahko, ali sam radio koliko god sam mogao, a srce mi se cijepalo od tuge, jer i ako sam znao da je sve porušeno, sada sam prolazio putem kojim sam godinama išao u školu gledao kuće svojih rođaka do temelja porušene, pa čak i nišane u mezarju polupane. Osim toga u samom početku borbe pored mene je poginuo naš legendarni borac i momak kojeg su svi voljeli rahmeli Husein Džambić Džambo, a samo par metara dalje od mene u istoj minuti kad i Džambo šehid je postao i komandir našeg voda Ibrahim Šahinović. Dan mi je bio k`o godina, dvije noći ranije nisam oka sklopio, a tako i tu narednu, a sutradan je gorilo i nebo i zemlja. Bio sam na najisturenijem mjestu ka četnicima sa svojim nerazdvojnim prijateljem Rilom i tada me je ranio vjerovatno njihov snajperista. Osjećao sam neizdrživu bol u ramenu, a na tom mjestu prije mene ranjena su naša dva momka, a poslije mene, teško je ranjen i moj jaran Rile, tako da je to bio njegov zadnji ratni zadak. Vratio sam se nazad za Bužim, a nakon 12 dana teških borbi, ostavljeni su dostignuti položaji i vratilo se na lijevu obalu. Nakon toga, i ako do krajnjih granica izmoreni, Vitezovi dobivaju dan slobodno i pravac za Bihać, jer neprijatelj je bio došao nadomak bolnice sa ranjenicima. Bilo je biti ili ne biti. Teško stanje za nekoliko dana zamjenit će još teže. Oni odbjegli autonomaši, dobro odmoreni, naoružani i opremljeni od strane krajinskih srba, pod vodstvom ljudi iz državne bezbjednosti Srbije i potpomognuti srpskom vojskom, vođeni od strane srpskih oficira, 16. novembra '94. otpočinju operaciju kodnog naziva ''Pauk'' i sa teritorija Hrvatske napadaju na Veliku Kladušu. Kreće, kako je nazvasmo ''druga autonomija'' a borbe će neprekidno trajati dan i noć narednih deset mjeseci. Svaki dan je bio sve teži i teži, stanje je bilo teško i kod drugih, tako da smo svi bili angažovani bez smjene, a onda nakon pedesetak dana borbe i isto toliko poginulih i vjerovatno tri puta više ranjenih, komandant donosi odluku da se izvučemo iz grada da ne trpi daljnja razaranja. Tog dana borbe su krenule u rano jutro, bio je decembar i hladno k`o nikad. Krenusmo u ispomoć nekoj jedinici, a izvršavajući taj zadatak naš Refko biva teško ranjen i za njega tu rat završava. Teško mi je to palo, cijeli taj dan i narednu noć bio me pritisnuo nekakav neopisiv osjećaj. Nije me bilo strah, ali sam osjećao neku prazninu, bilo mi je već dosta svega. Koliko god mi je teško bilo ratovati, teže mi je padalo što svaki put kada bi negdje jeo i ono malo kruha i Ikar, stalno bih pomislio da li oni kod kuće imaju išta jesti barem kruha. Svi humanitarni koridori bili su presječeni i glad je već bila uzela maha. Biti izbjeglica nije bilo ni malo komotno, a opstajali smo zahvaljujući samo dragom Bogu i dobrim ljudima. Molio sam Boga da mi pomogne. I smrt bi mi bila dobro došla, jednostavno mislio sam da mi teže i onako ne može biti. Tu noć sam u terenskom stacionaru primio infuziju. Rana na ramenu me stalno boljela i bio sam iscrpljen do iznemoglosti. Naredno jutro dođe mi kurir sa vjesti da hitno moram na IKM. Mislio sam da će biti neko izviđanje ili nešto slično, međutim kad sam se javio na IKM, dežurni mi reče, javili su iz brigade otac ti je nešto bolestan. Ja sam već pozvao auto, idi kući i vidi šta možeš učiniti. Sjednem u auto i prvac za Bužim, Usput šutim i razmišljam, koliko se samo on davao za nas djecu nakon mamine smrti, sad je eto bolestan, a ja nemam ni marke u džepu. Kako bih da ga vozim za Bihać u bolnicu? Vozila ima, ali nema goriva, i ako nađeš negdje litra je 60,00 DM. Toliko je koštao i kg soli, šećera, litar ulja, a vreća brašna je koštala hiljadu njemačkih maraka. Nemam rješenje, ali nadam se da će ipak biti bar malo bolje nego što očekujem. Stižem u Bužim i saznajem da je babo tog jutra nakon što je klanjao rani sabah preselio. U tom momentu čitav svijet mi se srušio na pleća, sve sam očekivao ali to nisam, bilo mu je tek 55 godina i sad mi je trebao više nego ikad. Nešto me stegnu u prsima i grlu i zamolih vozača da me odveze kući. Dolazak među porodicu i susret naših pogleda težak k`o crna zemlja. U toj trošnoj kući u kojoj sam kao muhadžir živio, na nekom starom kauču, kojeg smo kao i sve što smo tad imali, dobili od nekoga, sjedili su moje nove komšije. Sve mahom stariji ljudi, jer sve sposobno tada je bilo na liniji. Ništa nisam rekao, samo sam sjeo pored babe digao ruke i počeo učiti, završivši s Fatihom. Svi su šutili, a onda tiho progovori jedan od komšija: ''Ništa nemoremo moj sine. Allah daje, Allah uzima. Ko bi reko, da će Hasan 'vako iznenada otići, al' eto...eto. Nego mi smo pričali dok ti nisi doš'o, pa bi mi, ako ti tako hoćeš, mi bi da se ukopa u naše mezarluke, jer sad ste i vi naši, ali... problem je sine 'oprema'. Mi niko nejma goriva da bi otišli u šumu izrizati daske, a nešto se mora. Evo Ahmet veli da je spreman razval'ti hambar, imaju dobra brvna hrastova stara preko sto godina, od tog ćemo napravti daske, naćemi nešto i za tabut, ćefina i nako nejma, pa ćemo naći fine čašafe. Mi bi volili da moremo više, našlo bi se i para, al` evo vidiš ti nas, sve staro, nit' ko ima ići to kupovati, a nit ima đe šta za kup'ti''. Tek tad obratih pažnju na čaršaf koji je bio preko mog babe, i on je izgledao nekako tužno, davno svoje odslužio i nekom je sigurno već odavno stajao kao višak, pa ga je poklonio nama, a nama je bio odličan, jer mi nismo imali ni takav. U tom momentu više bih volio nov čaršaf da prekrijem svoga mrtvog oca nego čitav svijet da mi je neko na dlanu pružio. Ali, ništa ja nisam mogao. Samo sam znao da je od sada moje da se staram za porodicu. Kako, i to je moj problem. Još uvijek nisam ni suzu pustio, digoh glavu i zahvali komšijama, i rekoh, budite ovdje odoh ja prvo do efendije da vidim za dženazu, pa kad se vratim onda ćemo to. U redu rekoše. Na brzinu sam otišao do efendije, on mi reče, imam dženazu u dva sahata, tvome babi može pola sahata ranije, i ponudi da napiše dvije osmrtnice koje će zalijepiti ispred džamije. Rješih to i ni sam ne znam zašto uputih se pred komandu brigade. Bužim je bio pust, a pred brigadom neka jedinica je čekala prevoz da idu negdje na liniju. Stadoh u kraj i razmišljam, znam tačno šta moram, ali nemam ništa i nikako da počnem nešto da rješavam. U tom momentu iz pravca Kladuše dođe i pred zgradom stade k-dantovo vozilo. Komandant je sigurno cijelu noć bio na nogama i sad je slatko spavao u autu. Vozač Munir ga gura u lijevo rame, a on protrlja oči, razgleda naokolo, a onda iziđe iz auta i krenu prema komandi, prošavši pored mene kao da me i nema, a onda naglo zastade, i zavrati se do mene uz pitanje ''Čupo, otkud ti ovdje, zar nisi dole''? Nisam, jutros sam došao, umro mi otac''. Kad, upita? Jutros. Zagrli me i uputi par rječi utjehe, i reče, znam da nije lahko, ali moraš biti jak, ti si naš Hamza. Bit ću, rekoh mu, ali nikako nisam mogao da ga gledam u oči. Kad će biti dženaza, jesil rješio išta, trebal ti šta? Malo sam šutio, a onda sam tiho, da oni okolo ne čuju rekao, komandante, nemam ja ništa. Tad sam smogao snage i pogledao ga ravno u oči. I on je mene gledao, a onda smo oba spustili pogled. Mislim da nam je tad podjednako bilo teško. Opet me zagrli i reče, hodi sa mnom. Uđe u hol komande a ja za njim. Dežurni mu htjede da raportira ili nešto kaže, a on dignu ruku i ovaj ništa ne reče. Bio je to Edo, fin čovjek iz tog mog komšiluka. Edo, slušaj me dobro, Čupi je umro otac odmah zovi ''Šipad'' i neka mu kući odvezu komplet opremu za šehida, znači Edo, sve. Razumijem komandante. Kad to rješiš, odmah zovi ''Butex'' i da mu se odveze namirnica, ako mu treba auto za nešto, daj mu auto i vozača, sve mu daj šta zatraži. Komandante, sve će biti rješeno, ali moram Vam reći, goriva nema više osim one Vaše lične rezerve. Malo kao da se zamisli, a onda reče, Edo, podaj mu i zadnju kap. Nakon toga reče hajde Čupo radi šta trebaš i nemoj žuriti nazad u jedinicu, odmori mjesec, dva odmori koliko god hoćeš. Hvala komandante, rekoh, pa on ode uz stepenice, a ja iziđe iz komande, a iz očiju mi tek tad poteče rijeka suza, a pritisak mi poče napustati prsa. Uspio sam, riješio sam svoj prvi i težak zadatak. Otišao sam kući zahvalan dragom Bogu na svemu a najviše što imam ovakvog komandanta.' Milion' svojih problema je stavio po strani da riješi moj problem. Sve je od tog momenta išlo dosta lakše, efendija je došao na vrijeme i s njim sam gasulio svog babu, spremio ga u nove ćefine, položio na lijepo izrađen tabut pa dženazu obavismo po svim propisima. Kada se nakon dove i talkina na kaburu, efendija spremao da sa ostalim ljudima krene sa mezarja, pozdravi me, i reče, odoh žurim Zeidu na dženazu!! Kome, upitah??? Zeidu Bajriću, podlegao je ranama jučer. Znao sam da je ranjen, ali nisam znao da je podlegao moj školski iz onog odjeljenja prvog razreda srednje. Kasnije će poginuti i Hašim i Vehudin, moji školski jarani, a kad je rat stao, saznao sam da je pola tog našeg odjeljenja šehida, a ona druga polovica, svi su bili u diverzantskim jedinicama. Tada, niko živ to nije mogao ni da pomisli. Kako god život se nastavio, teško mi je bilo kod kuće, babin mezar je bio odmah preko puta i nakon par dana vratih se u jedinicu. Opet se nastavi čitav niz akcija, pa ranjavanja, bilo je gotovo bezizlaznih situacija poput one od 29. januara kada je izginulo dvadesetak naših momaka, taj dan sam bio kod kuće jer je u babe bila 'četeresnica' i tevhid, pomislih prođe me jedno veliko zlo, ali nakon mjesec i kusur dana, na tom istom mjestu zapast ćemo u okruženje gdje su se autonomaši i garda Panteri, cijeli dan naslađivali, tukući nas sa distance svim i svačim od puške, bombi, tromblona, pa do prage, tenka, VBR-a. Vodio ih je lično Legija, koji je tog dana i ranjen. Tog 6. marta `95. poginut će blizu pedeset mladića iz naše i 502. Viteške iz Bihaća, i sve je bilo spremno da nas oko 200 žive pohvataju, ali se nismo predali. Izdržali smo cijeli dan, a navečer uz pomoć iz vana koju je predvodio naš rahmetli komandant, uspjeli smo probiti taj obruč i živi se izvući. Mnogi iz tog 'obruča smrti' kako ga kasnije nazvaše, od tada imaju psihičkih problema, hvala Allahu dragom, meni ništa. Bilo je kako je bilo, ja znam da uvijek može biti i gore. Elhamdulillah... Zaista, trajalo bi da nabrojim sve akcije kojima sam bio sudionik, u međuvremenu sam određen i postavljen da vodim Prvi vod. Došao je 4. august, petak je i nakon džume je bila smotra novoformiranog bataljona za specijalne namjene ''Hamza''. Stvari su tog dana išle brzinom munje, krenula je operacija hrvatske vojske 'Oluja' i očekivalo se da se spojimo s njima, što bi nam značio sasvim novi život i uslove za rat i oslobađanje domovine, činilo se da je sloboda jako, jako blizu. Lica su nam tog dana bila ozarena srećom, a najljepši među nama je bio naš komandant, obučen u novu 'Alfa' uniformu i sa činom brigadira na herojskim prsima. Hvale i divljenja vrijedan, toliki insan, a opet, tako skroman. Bio je to prvi put, da ga vidimo sa činom i novom uniformom, inače nije se on ni po čemu mogao razlikovati od svojih vojnika, a često bi svoju obuću dao nekom vojniku kojeg bi vidio da skoro bosih nogu kreće na zadatak. Smotra i prijem ratne zastave prošli su svečano, saopćeno nam je da poslije krećemo na zadatak, da nam se cilj spojiti sa hrvatskom vojskom, i da ih nećemo čekati, nego kad krenemo, idemo dok ne dođemo do njih. Značilo je ovo da je neminovan i ponovni pad autonomije, sada samoproglašene Republike Zapadna Bosna. Velika pobjeda i sloboda su bili na pomolu. SLOBODA... Krenulo se narednog jutra i sve je išlo po planu, a onda...vijest da je poginuo naš komandant. Poginuo je najveći od najvećih, i najbolji od najboljih. Tada sam kao i ostali klonio duhom, nije mi trebala ni pobjeda ni sloboda, ako nema mog komandanta šta će mi takva sloboda. Onima oko sebe, rekoh, 'sad ćemo biti ko mala djeca kad ostanu bez oca, svak' će nas ćuhati'', i zaista tako sam to osjećao. Sad kako godine odmiču sve više se pokazuje koliko sam bio u pravu. Danas svi mi čvrsto vjerujemo da bi sve bilo drukčije da je on, naš komandant živ. On je uvijek znao šta i kao treba uraditi i za sve je imao rješenje. Kako god, klanjali smo mu dženazu, a ona je bila kakvu Krajina nikad nije i nikada više i neće vidjeti, svi su došli da isprate svoga komandanta, Allah mu najljepše mjesto u Džennetu podario. U danima koji su uslijedili, nestalo je autonomije i SAO Krajine, ljudi su opet počeli dolaziti kućama, a mi smo dočekali 13. septembar i početak oslobodilačke operacije Petog korpusa ''Sana '95''. Imao sam čast da budem na čelu svog voda, ali i svoje brigade i da s Bismilletom prvi krenem na našem pravcu napada. Uz mene je bio naš Fikro, koji je došao sa komandantovim roditeljima, stigao komandantu na dženazu i odmah se vratio u jedinicu, a uz nas je išao i organizator i prvi komandir, a sada komandant bataljona Hamza, naš Zlatni ljiljan rahmetli Asim Bajrektarević. Krenuli smo u oslobađanje Krajine, prvo ka mojoj Krupi, Bosanskoj. Bit će to najveća operacije naše ARBiH gdje su se spojila naša dva ``Krajiška`` korpusa, Peti i Sedmi, ali gdje su nam u pomoć da zajedno oslobađamo zemlju došli i drugi korpusi i brigde. Jurišali su skupa: Hamze, Gazije, Tajfuni, Crni labudovi, Laste, Bosanski sinovi... Oslobođena je moja Krupa i ostali Krajiški gradovim, ali ja sam na tom putu teško ranjen i u svoje selo, do temelja spaljeno i porušeno, ali slobodno, vratio sam se čim mi je to zdravlje dozvolilo. Naša Bosanska armija je krenula u oslobađanje zemlje, na redu su bili Prijedor, Banja luka, a iduće ljeto sigurno bi dočekali na našoj Drini. Ali tada se svijet pobrinuo da se sve to zaustavi i da nam kao i uvijek ponude nešto što je ''bolje'' za nas. Bio je to Dejtonski mirovni sporazum, koji je zaustavio rat i nakon koga je uslijedio ''mir''.
Čim je rat stao, ubrzo se počeo osjećati sve veći jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju. Tvornice su bile porušene, još uvijek neoporavljen od ranjavanja, gledao sam u porušeno imanje i opet imao pitanje, kako i odakle početi i dalje ništa nisam imao, a na meni je još uvijek bila ona ratna uniforma. Ko god je imao nekog u inostranstvu, krenuo je sa radom, opravkom i tako dalje, ja nisam imao nikog, a imao sam dovoljno vremena da o svemu razmišljam, i o tome, šta bi bilo da sam onda umjesto kući otišao na zapad. Vjerovatno bih i ja sada imao novca, gradio novu kuću, ljudi bi me iz daleka pozdravljali, ali onda ne bi ratovao uz svog: Fikru, Topala, Refku, Rilu, Džambu, Muću, ne bih imao najbolje komandante, Izeta i Asima. Da li bi te pare i taj život vrijedili toga da nisam bio tu kad je trebalo, da mi je neko drugi mog babu gasulio i u kabur spustio. Podvukao sam refu. Uradio sam onako kako je i trebalo, Allahu dragom hvala na uputi, sve bih opet isto uradio i opet i opet. Uvijek mi je bilo draže imati puno srce i dušu, nego novčanik. Pare kupe udoban krevet i jastuk, ali ne mogu kupiti miran san, a ja ga hvala Bogu imam. Donio sam odluku da ostanem vojnik, jer ništa drugo i nisam znao, iz rata sam izišao kao poručnik, zatim sam u Zenici završio jednogodišnje vojno školovanje, ali ne za pješadinca, nego se školovah za oklopno mehanizovane jedinice. Bio sam izuzetno uspješan, i nekako mi je to sve išlo od ruke, pa sam odlučio da se obrazujem gdje i kada god budem mogao. Vratio sam se nakon školovanja u Bihać počeo raditi, i kućiti se. Krenuvši sa Kelvinove nule zajedno sa porodicom gradismo koliko smo mogli od svog poštenog rada. Bio sam komandir voda, a zatim komandir tenkovske čete, ali kad god sam imao priliku odlazio bih na stručno specijalističke kurseve i usavršavanja. Završio sam tako sve što se moglo završiti u centru za profesionalni razvoj smještenom u Pazariću koji je tada bio školska ustanova nakon rata oformljene Vojske FBiH. Imao sam priliku da se usavršavam i u R. Turskoj i Maleziji, a čim sam to sebi mogao priuštiti upisao sam vanredni studij na Sarajevskom univerzitetu i diplomirao na FPN. U međuvremenu sam riješio stambeno pitanje, oženio se i hvala Allahu postao roditelj sinovima Hasanu i Hamzi i kćerki Lamiji. U jednom od mnogih smanjenja vojnih efektiva u Vojsci FBiH, sam penzionisan. Nastavio sam biti aktivan u svojoj zajednici, posebno u svom selu i džematu gdje sam bio mutavelija, blagajnik, vodio razne projekte poput izgradnje šehidskog turbeta, puteva i slično. Na zadnjim lokalnim izborima sam izabran u gradsko vijeće. Borim se i dalje, obaveza ne manjka, ali, naučen da u životu vrednujem neke druge stvari nego je to danas u praksi mnogih ljudi, zadovoljan sam sa onime što imam, ne libim se drugom dati savjet, ali nije me sram i sretan sam kada imam od koga da savjet i zatražim. Jer na kraju krajeva, ništa u životu nisam postigao sam nego sam to učinio zahvaljujući dragom Bogu koji mi je dao da idem ispravnim putem, uvijek se družim sa boljima od sebe i da me nije sram učiti. Naravno, ipak sam ja i Krajišnik i ponekad znam ''zabravati'' i tad ne popustam taman da glava ide sa ramena, ali znam reći i izvini i priznati da sam pogriješio. Kada sam izranjavan i vidno razočaran u sva nakon pomenutog okruženja na Kumarici, komandantu rekao ''ma nosi ovo sve, najbolje je biti lopov i gledati sebe'', on mi je ovako rekao: ''Čupo, sve bude i prođe i teško vrijeme i ljudi, najteže je biti pošten u životu, ali zapamti, poštenje se na kraju najviše isplati''.
Nikada to nisam i neću zaboraviti i držim se toga.
Danas nakon svega, svim meni dragim ljudima, posebno porodici i saborcima često znam kazati: ''nije nam onako kako smo očekivali da će biti, nije nam ni blizu onako kako su nam onda obećavali, još manje nam je od onog kako smo zaslužili, ali to sve nije ni važno. Važno je da nam nije onako kako su drugi htjeli da bude. A oni su htjeli da nestanemo, da nas nema. A nas hvala Allahu ima i bit će nas Krajišnika u Krajini i Krajine u Bosni sve do Sudnjeg dana.