Povodi i zločin
Žrtve zločina koji se dogodio na Kurban bajram u dane 09. i 10. novembra 1924.g. u Šahovićima nedaleko od Bijelog Polja, nijesu posljedica rata ili pak ratnih događanja. Neposredni povod za taj neviđeni pokolj nebranjenih civila, u kome je prema podacima iz romana "Besudna zemlja", koji je napisao Milovan Đilas, tada trinaestogodišnjaka, sina Nikole Đilasa, jednog od učesnika pokolja, za dva dana ubijeno vatrom, puškom i nožem oko 2000 Bošnjaka.

One su posljedica jedne ideološko-kulturne, nacionalne matrice stvarane vjekovima na prostorima Balkana a time i Crne Gore, koja je nanijela toliko zla i štete bošnjačkoj populaciji čije se posljedice ne mogu mjeriti nikakvim ratom ili pak ratnim pohodima. U tom smislu brojna, istina filozofska, ali očigledno neka od njih u velikoj mjeri i nacionalistička djela, pisana u desetercu ili nalik na epsko stvaranje, mogu se porediti sa poznatim ali zabranjenim djelima a koja su u nekim ranijim vremenima radi satanizacije čitavih naroda, poslužila kao osnova za masovna ubijanja i istrebljenja čitavih naroda na evropskim prostorima. Da li se poruke iz pera svjetovnog i duhovnog vođe iz toga vremena, mogu drugačije protumačiti osim kao opšti poziv na linč svega što "smrdi Muhamedom" i svakoga ko sluša "kako hodža riče" (Gorski vijenac). Dakle opjevana istraga poturica, svedena navodno na jedan događaj, nije se desila one kobne badnje noći, već je ona kao opšti poziv postala svojevrstan zavjet i zakletva o osveti, koja se vremenom, sa koljena na koljeno u biću hrišćanskog čovjeka pretvorila u kobni kult koji traje. Tako od sedamnaestog vijeka ideologijom utemeljenom na kosovskom mitu, istrazi poturica, političkoj i državnoj ideologiji razrađenoj u Garašaninovom Načertaniju iz 1844. godine, iskrivljenim svetosavskim vjerskim doktrinama o tzv. nebeskom narodu, jezičkom nacionalizmu davanjem imena jednom čitavom narodu "neopredijeljeni" i time gubljenjem njegovog nacionalnog identiteta, programskim dokumentima Stevana Moljevića iz 1941., četničkog ideologa Draže Mihailovića, Memorandumu SANU, dali su okvir svim zločinačkim konstrukcijama u kojma su kao žrtve projektovani i bili isključivo Bošnjaci.


Zbog toga skoro i da nije teško objasniti, kako to da do juče mirni, dobroćudni reklo bi se Hipookratov Radovan, sa do tada anonimnim inženjerijskim oficirom Ratkom, skoro kao preko noći, ovaj prvi iz klupa parlamenta a drugi iz Titovih kasarni, postadoše dželati nad dželatima i neviđeni zlikovci. Kakva je to katarza u čovjeku koji pokolje, raseli, siluje, ubija nejač i nebranjene ljude, samo zbog toga što su oni druge vjere ili nacije i da sve to on slavi kao lični ili nacionalni trijumf, a u narodu da on takav ili takvi, budu slavljleni. Ništa ne bi bilo sporno da je riječ o jednom čovjeku ili o grupi ljudi koja se indoktrinirana mržnjom otela kontroli, sopstvenom razumu ili nekažnjenoj pohoti. Na protiv, problem je u tome, i on se čini teže rešivim, što se eto na isteku dvadesetog vijeka, sa riječi prešlo na djelo, što su zacrtani progami postali stvarnost, što su mitovi pretvoreni u sadašnjost, što su Bošnjaci nazvani Turcima, što se sa mašinerijom za masovna ubijanja, probudila želja za osvjetom, što je sve, čak na žalost sve više kod zastrašujuće velikog broja ljudi neislamske vjere, postalo kao opšte prihvaćena ali nažalost, autistična nacionalna svijest koja stravične zločine neće ili ne umije da vidi kao zločine, koja je nemoćna ili neće da zločince nazove zločincima.

Kod svega toga, da li je trebalo što drugo osim izmisliti slučajni događaj, događaj ne skrivljen od Bošnjaka, dogadjaj koji je tada i nikad više pripisan komiti Jusufu Mehonjiću, da bi se 1924. godine na sam dan kurbanskog bajrama u dane 09. - 10. novembra, od tadašnje državne vlasti isplanirao i sproveo u djelo krvavi pir u Šahovićima. Za tako nešto, mogao je poslužiti čak i neki drugi možda čak i banalni povod a ne samo govor pred mjesnom crkvom nad odrom Boška Boškovića u mojkovačkim Poljima, odakle je dvije hiljade ljudi, ako su u te dane oni to u istinu i bili, pošlo sa pokličem "za osvetu" na Šahoviće. Dvije noći i dva dana trajala su zvjerstva i ubijanja koja po svireposti skoro da do tada nijesu zapamćena. Tako u "Bosanskim pogledima" iz 1984. g., zabilježeno je (citat):
- "Nakon što su taoci u Šahovićima poklani, išao je jedan seljak iz našeg sela Sekula, od jednog mrtvaca do drugog i prerezao im žile na nogama. Tako se radi na selu sa volovima nakon što se sjekirom obore, da se ne bi mogli ponovo dići, ukoliko su još živi. Neki su u džepovima mrtvaca našli komade šećera natopljene krvlju, kojeg su kasnije jeli. Djeca su bila trzana iz naručja majki i sestara i pred njihovim očima zaklana. Muslimanskim svetšenicima čupali su brade i urezivali krstove u čelo. U jednom selu zavezali su jednu grupu ljudi za plast sijena i zapalili ih zajedo sa plastom. Neki su kasnje tvrdili da je plamen iz zapaljenih tijela bio purpurno crven. Jedna grupa napala je jednu usamljenu kuću pred kojom je seljak upravo gulio zaklano jagnje. Oni su imali namjeru da ga strijeljaju i zapale kuću, ali oguljeno janje im je dalo ideju da seljaka objese za noge na šljivu. Jedan mesar mu je naživo ogulio lobanju sjekirom pazeći da mu ne povrijedi tijelo. Onda je žrtvi razrezao grudi. Srce je još tuklo. Mesar je golom rukom istrgao i srce bacio svezanom psetu. Kasnije se pričalo da ga pseto nije taklo. Jer čak ni pseto neće turskog mesa".


U posebnom izvještaju - Predstavci Kralju Aleksandru od delegata opštine Šahovći i Pavino Polje - piše i sljedeće:
"Nekim su (kao Ibru Hasoviću - starcu od 89 godina) još živo meso rezali, nožem trbuh vadili, nekima su (kao Zeću Hadžoviću) živima jezik čupali, neke su (kao Naja Hodžića beba) ni u majčinom krilu nijesu štedjeli, neke (kao Šaba Hadžovića) najprije davili, a potom puškama ubijali, neke, kao što je to uradio Vuksan Vuković, svoga bivšeg agu Halila Hasabegovića) na vjeru iz kuće izmamljivali, a potom nožem poklali, Adema Lukača su prvo opljačkali, a potom tjerali da se krsti, kad je ovaj to odbio, odveli ga i kao metu gađali iz puške. Živim čudom je ranjen preživio, valjda ga Bog odredio da pretekne kao svjedoka kako bi pričao o snazi, pravde i zakonitosti u našoj državi".

Prema do sada objavljenim podacima, povod za ovaj krvavi pir nad nedužnim bošnjačkim narodom Šahovića, bilo je ubistvo crnogorskog prvaka i oficira Boška Boškovića. I ako se praktično znalo da je on žrtva plemena Bulatovića (komita Radoša i Draga Bulatovića) iz Rovaca, koje je angažovao Boškovićev politički rival Dimitrije Bošković, učitelj iz Rovaca. Znalo se takođe da je to ubistvo bilo čin osvete i prema Bošku i njegovom ocu Lazaru za zlodjela koja su oni počinili plemenu Bulatovića u Rovcima. (Preuzeto iz teksta Ibra a Džanovća FI - Historija), ono je pripisano komiti Jusufu Mehonjiću, za koga se je takodje znalo da je zbog jatakovanja i zimovanja u to vrijeme on bio u Albaniji, daleko od mjesta gdje se je desilo ubistvo.

Dokumenti
O genocidu u Šahovićima i Pavinom Polju, kao da se on nije ni desio, skoro čitav protekli vijek, niko nije smio da pomene, napiše ili što objavi. Taj zločin se zataškavao jednako kako u staroj Kraljevini SHS tako i u bivšoj Jugoslaviji, pa se o njemu takoreći, izuzev iz romana M. Đilasa "Besudna zemlja", prepričavanja rijetkih i vremešnih savremenika, porodičnih pamćenja i istina rijetkih zapisa, ne zna ništa ili pak malo zna. Milovan Đilas, sin penzionisanog žandarmerijskog oficira Nikole Đilasa, kao zatočenik i disident tadašnjeg komunističkog režima FNRJ, u čijem stvaranju je i sam učestvovao, u faktografskom romanu "Besudna zemlja" napisanom 1955. a na našim prostorima štampanom tek 2005.godine, sa obazrivom nepristrasnošću, možda i radi iskupa duše oca Nikole, koji je i sam zajedno sa žandarmerijskim majorem Sekulom Boškovićem i rezervnim majorem Dimitrijem Redžićem, bio ne samo učesnik već i predvodnik dijela razularene rulje koja je izvršila zločin u Šahovićima, iznio je svijetu istinu o ovom genocidu. Prema njegovom kazivanju za dva dana ubijeno je 600 do 700 osoba, porušeni su skoro svi domovi i dvije džamije pa su tako utrti svi nacionalni, vjerski i kulturni tragovi vjekovnog življena Bošnjaka na tim prostorima. Da bi genocid bio potpun imena mjesta su preimenovana pa je Šahoviće dobilo ime Tomaševo a i brojna druga mjesta sa tradicionalnim nazivima, dobila su nove nazive koji su kao takvi vremenom prihvaćeni.


Ono što je ostalo nepobijeno, radi spasa života pošlo je prema Bijelom Polju i Pljevljima a odatle dalje prema Bosni, nastanjujući se u raznim mjestima i gradovima, a jedan veliki broj se sa porodicama odselio i u Tursku. Nakon deset dana nekoliko preostalih i rasturenih delegata opština Šahoviće i Pavino Polje organizovali su se i tadašnjem Kralju Aleksandru uputili su Memorandum sljedeće sadržine:

Memorandum Kralju Aleksandru o krvoproliću u Šahovićima
Grozna krvoprolića, počinjena ovh dana nad nama muslimanima u opštinama Pavinom Polju i Šahovićima, sreza i okruga bjelopoljskog, sile nas, da se obatimo Vašem Veličanstvu i da Vam iznesemo nepravde, koje nas taru i koje se više podnositi ne mogu, jer je iznad čovječije snage podnošenje i daleko manjih nepravadi i strahota.

Dana 7. novembra 1924. godine poginuo je u mjestu Cer opštine mojkovačke, gdje nikako nema muslimana, Boško Bošković, bivši okružni načelnik Kolašinski.

Kad se dogodilo to ubistvo prva je bila dužnost državne vlasti, da se preduzmu izvidi, pronađu zločinci i predadu sudu, da im se sudi po zakonu. No mjesto toga dogodilo se je nešto stahovno, nešto, što je nepojmljivo i nimalo laskavo za jednu pravno uredjenu državu. Državne vlasti, koje su bile blagovremeno upozorene, da se pravoslavni spremaju, da pod izlikom osvete poginulog Boškovića izvrše pokolj nad muslimanima, dopustile su da se oko 2000 Kolašinaca i Poljana iz Crne gore s mjesnim pravoslavnim žiteljima i naseljenim Crnogorcima, oboružaju, skupe i krenu na udaljena muslimanska naselja, da izvedu "krvnu osvetu".

Prije nego pređemo na samu stvar uslobođujemo se istaknuti jednu koliko važnu i značajnu, toliko i žalosnu okolnost. Poginuli Boško Bošković pokopan je 9. novembra u Poljima u Staroj Crnoj Gori. Na pogrebu na kojemu su između ostalih Vaših činovnika bili prisutni i okružnik bjelopoljski Nikodin Cemović, poglavar Bjelopoljski Lazo Bogićević i šef finansijske uprave Milan Terić, držani su govori koji su morali masu raspaliti protiv muslimana. Naročito je šef finansijske uprave u Bijelom Polju, čiji otac bivši sreski načelnik u Bijelom Polju odgovara za zločine počinjene za vrijeme svoga službovanja u 1920. godini, držao govor koji je bio uperen protiv muslimana i očigledno nagovarao na pokolj. I odmah nakon pogreba u noći 9. na 10. novembra diže se oko 2000 oboružanih Kolašinaca, Poljana i drugih, te u liniji od 19 km navališe u isti čas na muslimanska sela, od kojih je vlast prije dva dana pokupila svo oružje i predala ga pravoslavnim žiteljima u obližnjim krajevima. U isto vrijeme kada su oboružani napadači bili spremni na napad na muslimane, državne vlasti - valjda da olakšaju akciju napadača i osujete eventualni otpor muslimana - pokupile su kućne starješine i jače ljude ugroženih muslimanskih sela kao taoce i odveli ih u zgradu poglavarstva u Šahovićima. Tu je taocima rečeno, da ih traži bjelopoljsko načelstvo i da je ovo, koje su same i mogle i morale, ovo naređenje - ako je postojalo - izvršiti, pozvali su napadače predale im svezane taoce muslimane, da ih tobože otprate u Bijelo Polje. Ti zlikovci primili su svezane taoce da ih navodno otprate u Bijelo Polje, ali, da li su ti zlikovci dobili nalog od vlasti da povjerene im taoce i pobiju, ne znamo. Znamo samo da su ti pratioci-zlikovci u daljini od 250 metara od sreskog načelstva ubili 58 taoca, dok su se troica odkupili. Dijete od 13 godina spasio je neki Novak Hašanin iz Šahovića, koji radi svoga plemenitog čina mada nije zajedno sa svojom familijom istu sudbinu doživio, od ovih zlikovaca kao i ubijeni taoci. Odmah nakon ubistva taoca učinjen je po noći opšti napad, u liniji od 19 km: počeli su u isto vrijeme paliti kuće i ubijati staro i mlado, žene i djecu. Ne zna se broj žrtava poginulih od noža i puške, kao i onih, koji su u svojim kućama izgorjeli. Broj ljudskih žrtava iznosi na stotine, a materijana šteta u sagorjelim kućama i pljački nije još procijenjena. Dok su se te strahote dogadjale, mjesne državne vlasti nijesu ništa preduzele protiv tih zvjerstava, već su svojim pasivnim držanjem očigledno potpomagale ta zlodjela. Jedini okružni načelnik iz Pljevalja, dakle iz drugog okruga pritekao je u pomoć napadnutim muslimanskim nevoljnicima i što je ostalo muslimanskog žiteljstva u životu, ima se zahvaliti pljevaljskom okružnom načelniku gospodinu Krečkoviću.


Mi se Vama jadamo, jer smo duboko osvjedočeni da drugome kome nemamo. Po ustavu i mi muslimani imali bismo uživati jednaku zaštitu vlasti, morali bismo imati slobodu i sva druga gradjanska prava. Ustav i zakoni ova nam prava ne oduzimaju ni u slučaju kada bi ko od nas muslimana bio kriv umorstvu Boška Boškovića. Morao bi i u tome da presudjuje nadležni sud i da kazni samog ubicu i saučesnike. Ali na žalost državne vlasti bjelopoljskog okruga pustile su da njihovu dužnost vrše naoružane mase, razjarene od samih organa državnih vlasti, i da napadaju naša imanja, ubijaju našu sitnu djecu i žene. To je strašna pojava koja sigurno neće služiti na ugled nikakvoj državi. I suviše strašne štete i bolovi te vječiti strah za svoj život i imanje, koje podnosimo, ne mogu se izkazati, jer su zvjerstva počinjena ne u doba ratnih zapletaja, već u miru - nad žiteljstvom, koje nije ništa skrivilo, osim što je muslimanske vjere.

Iznoseći ovo Vašem Veličanstvu želimo, da na ove strašne pojave skrenemo Vašu pažnju i da Vas zamolimo za zaštitu, jer nikome drugome ne vjerujemo. Ne možemo vjerovati zbog toga, što se po našim uredima namještaju ljudi ne po sposobnostima i čestitosti svojoj već po partijskom pripadništvu. Naravno da se pri takvim okolnostima moraju da gaze zakoni i moraju da trpe nevini, čime se ubija autoritet državi, a i Vama Veličanstvo.

Bijeda i nevolja u koju smo ovakvim zvjerjstvima dovedeni i svih onih naših ljudi, koji su sretnim slučajem izbjegli očitoj smrti, velika je. Mi smo ostali goli bez imanja i bez igdje ičega. Od redovnih sudova ne nadamo se zaštite. Mi znamo da su u ovakvim slučajevima na lice mjesta otpremane posebne anketne komisije, ali rezultat njihove istrage nije nam poznat. Mi nemamo nikakve nade od tih anketa, koje su u dobro upravljenim državama nepotrebne i nepojmljive, ali gajimo samo jednu nadu, a ta je, da će Vaše Veličanstvo primiti naše nevolje na srce i odrediti, da se naše štete procijene i da nam se što prije isplati ošteta, jer smo sad ostali bez igdje ičega, pa bi nam se brzom pomoći najbolje pomoglo u našoj nevolji.

Što se tiče našeg daljnjeg opstanka, smjerno molimo Vaše Veličanstvo da učini shodnu odredbu, kojom bi nam se omogućilo da se dignemo s naše očevine i da se naselimo u kojem drugom kraju naše kraljevine, gdje bismo mogli mirno i nesmetano živjeti i razvijati se pod okriljem Vaše zaštite. Dozvolu za preseljenje tražimo zbog toga, što smo uvjereni da će ostajanje na našim ognjištima izazvati ponovne pokolje i nasilje kao što je i sada izazvato.

Vašega Veličanstva ali nesretni podanici: delegati opština Šahovići i Pavino Polje (slijede potpisi).

U Beogradu, 21. novembra 1924. godine.

(Tekst Memoranduma preuzet iz Nezavisnog lista muslimana Bosne i Hercegovine u iseljeništvu "Bosanski pogledi" 1984)

Slijedeći podatke iz istog izvora, uništenje muslimanskih naselja i življa je dobilo takve razmjere pa je morala intervenisati vojska jer je Žandarmerija prepustila da se vodi pravi vjerski rat u kome je ubijana samo jedna strana. Na bestijalan način ubijeno je oko 600 do 700 osoba (izvori su različiti i ne poklapaju se u broju žrtava) vršena su i silovanja žena, koji zločin je do tada kod Crnogoraca važio kao nedopustiva sramota. Konačno Šahoviće sa okolinom, ostalo je bez i jedne bošnjačke porodice, odnosno nakon izvršenog ali nekažnjenog genocida, naseljeno je iskjučivo crnogorsko-srpskim življem.


Polazeći od definicije genocida onako kako je on kao kažnjivo djelo propisan u Povelji UN o zašatiti ljudskih prava, odnosno u Konvenciji o prevenciji i kažnjavanju zločina genocida, i preuzet u svim nacionalnim zakonodavstvima, nedvosmisleno se može zaključiti da je događaj u Šahovićima ostao kao tamna mrlja crnogorske istorije i nekažnjeni genocid o kome nijedna vlast tokom proteklih 100 godina nije pokušala da da svoj sud. Ako genocid predstavlja, između ostaloga namjerno ubijanje članova neke grupe, raseljavanje, nasilno premještanje, teško narušavanje zdravlja, narušavanje fizičkog integriteta, zlostavljanje, stavljanje u takve životne uslove koji dovode do potpunog ili djelimičnog istrebljenja (misli se na nacionalnu ili etničku grupu), onda je ono što se desilo u Šahovićima, zaista GENOCID u klasičnom smislu te riječi. Dakle vršena su masovna ubijanja, silovanja, ubijanja na najsuroviji način, brojna zlodjela motivisana niskim pobudama i uništenjem čitave nacionalne i vjerske populacije, te raseljavanjem čitavih prostora koja su naseljavali ljudi koji su žrtve takvog nasilja.

Konačno, kako takva nedjela ne smiju biti prekrivena zaboravom pri čemu je poznato da genocid po zakonu ne zastarijeva, a slijedeći kao primjer ono što se desilo u Francuskom donjem parlamentu, tj. da je u Francuskoj kao trećoj zemlji, donijet zakon kojime je država Turska, odnosno sam događaj zločina i ubijanja Jermena kao etničke grupe u toj zemlji, proglašen genocidom, smatram opravdanim da se sa naučno istorijskog aspekta, taj tragični događaj i bez svake sumnje sramni čin crnogorske istorije, odnosno genocid u Šahovićima rasvijetli. Da se o njemu na akademskom nivou u Crnoj Gori utvrde relevantne činjenice i istina, te da nakon toga-, pošto se vođama i izvršiocima ne može suditi, Parlament Crne Gore, makar sa ove istorijske distance, kao eksponent najviše državne vlasti, da svoj sud o tome zločinu, kako to Milovan Đilas zapisa u "Besudnoj zemlji", "od koga su se mnogi pa i njegov otac kao učesnici stidjeli".

---

08. novembar 2024.
Velija Murić, advokat
Izvršni direktor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava

---