Kada sam, nešto jače od godine dana, na svom fb profilu napisao kratko sjećanje na sabahski namaz u mesdžidu na Čengić Vili nisam ni slutio da će se toliko dopasti onima koji su ga pročitali. Dosta ga je i prokomentarisalo, a dosta mi je i usmeno reklo da ih se tekst baš dojmio. Uzeo sam sebi za obavezu da posjetim to mjesto i uslikam staru zgradu u kojoj je mesdžid bio privremeno smješten, da uslikam okolne zgrade koje se spominju kao i novo sagrađenu džamiju na Čengić Vili.

Neki od komentara, dragih insana, koje sam dobio:

Nedim Nalo
Hvala što si podijelio.

Rasema Dedić
Amin. Da Allah mladiću ukabuli njegov dobronamjerni trud. Harise hvala ti. Baš je ovo poučno i za mnoga druga djela što insan učini od srca za bilo koga, kamoli u ime Allaha.

Munir Isaković
Da te Allah nagradi za ovu objavu Harise.

Salko Dracić
Amin. Lijepa pouka moj Harise za sviju nas. Selam!

Amra Hadžismajlović
Moja mama je čekala taj ezan.

Anesa Slinić
I ovo je jedna vrsta hidžre. Svaka čast momku i amin na dovu. Da te Allah nagradi za motivaciju. Allah mubarekula Nova hidžretska godina.

Enes Čavkić
Nema šta. Aferim.

Muharem Krzić
Dobronamjerna, protkana iskrenošću upornost bude nagrađena u nekom obliku, kad-tad. Lijep ti je opis ovog tako blaženog, Allahu s.v.t. ugodnog djela. Potrudi se, saznaj ime mladog mujezina i kritiku primi da si to propustio iz više razloga.

Prije dvadesetak godina dok je mesdžid bio u poslovnom prostoru zgrade na Čengić Vili zaučio je sabahski ezan. Ustao sam, na brzinu se spremio i otišao na namaz. Bio je jedan momak, sam. Čekao je hoće li mu se ko pridružiti. I kada me je ugledao kao da ga je sunce obasjalo. Klanjali smo. Kad je namaz završio pozdravili smo se i on započinje priču: evo već tri godine svako jutro učim ezan u ovom mesdžidu i ti si prvi koji mi se ikada na njega odazvao. Jutros sam od kuće krenuo s mišlju da ću ga još danas proučiti i obaviti namaz i ako niko ne dođe odlučio sam da ni ja više neću dolaziti. Ovo je trebao biti moj posljednji sabahski ezan ovdje, ali vidiš, ne odlučujemo mi, Allah je odlučio drugačije i ti si došao.

Slušao sam ga zadivljen i tužan. Njegova trogodišnja upornost je bila vrijedna divljenja, a s druge strane bilo mi je žao da nije imao džemata, da je tri godine sam klanjao sabah. Te godine tu sam bio na godišnjem i pridružio sam mu se. A šta da to jutro ni ja nisam došao? Slušaj, rekoh, želio sam da mu se zahvalim, a ujedno i da ga okuražim da ne odustaje, bio sam prije par dana u Tešnju, moja rahmetli tetka Mina sjedila je pod prozorom i heklala. Kad je ezan zaučio, ustala je, prostrla postekiju i zanijetila namaz. Vidiš ove zgrade okolo? Znaš li koliko nana i deda sjedi svakog dana kraj prozora i čeka da čuje tvoj ezan kako bi na vrijeme klanjali? I zato ne misli da ga ne čuje niko i da učiš uzalud. Ovo ga je malo zateklo. Pogledao me je zbunjeno i sretno.

Vidiš, o tome nisam razmišljao. Hvala što si mi rekao. Sada neću odustati od ezana i ako Bog da, učit ću ga sve dok mognem. Dao si mi novu snagu, hvala ti.
Sad se on zahvali meni.

Ne znam ko je momak i šta je s njim dalje bilo.
Molim dragog Boga da mu ukabuli njegov hizmet za muslimane. Amin!