Teškom zlobniku, neposlušniku, nepopravljivoj duši, ili čovjeku koji se po mnogo čemu, možda greškom desio na ovome svijetu, ne može se desiti a da u najtežem ili nekom svom otsutnom trenutku, svjesno ili ne, ne pomene majku, prije svega Svevišnjeg. U tom instiktivnom zovu „majko“ ili „Bože, pomozi“, kao da se otkriva ovozemaljska ljudska nemoć. Bilo bi dobro, ako bi naš problem bili samo jedni ili drugi ili i jedni i drugi, a tek šta sa onima koji duboko religijski slijede Božji put - tek kako se oni suočavaju sa ovozemaljskom zbiljom, koja isto tako traži odgovore na sva postavljena i ne postavljena pitanja. Zov prema majci ili Svevišnjem, bilo onih koje samo instikt nosi ili vjerujućih, koji izvire iz njih samih, su nagonsko - duhovne kategorije koje skoro i nije potrebno posebno pojašnjavati.

Svi relilgijski putevi prema stvoritelju, uče nas da je on jedan, da je svemoćan, da je nevidljiv i neponovljiv. U svojevrsnom traganju o njemu, ovozemaljskom čovjeku ispisanih ili preko svetačkih imena prenjetih poruka, koje vremenom postajuć dijelom ljudska svijest, uvjerenja, načini života i putevi prema njemu, odvest će nas do dileme o sudu koji ište odgovor na vječito pitanje o pravdi i nepravdi. U tom traganju koje datira još iz predvjerskih vremena, možda se možemo zapitati: da li je On, možda, utelotvoren ili pak na neki način „prizemljen“ u čovjeku, tačnije u njegovom kolektivnom biću. Ako je već tako a realni život nas uči da jeste, onda se životna zbilja, htjeli to ili ne, sudara sa istinom o tzv. ovozemaljskim „hodajujćim bogovima“. Vjerujuća imaginarnost i svijest o samo jednom Stvoritelju, prema ovozemaljskim nazorima, kada biva pretvorena u svetovnu moć koncentrisanu u pojedincu, koji ne rijetko uzima za pravo, i daje mu se, da odlučuje o životu i smrtil o sudbinama ne samo jednog već čitavih skupina ljudi, o prostoru i životnom opstanku, vjeri, zdravlju, slobodi, čak i o razmišljanju i uopšte slobodi mišljenja, bez svake sumnje, razumnog zbunjuje do nevjerovatnog.

Ko su ti mali „bogovi“ ako to nijesu, u nekim vremenima šefovi država, komandanti vojnih jedinica i ili sistema, politički lihvari i šićardžije, koji u ime grupacija kojima pripadaju a ne rijetko u svoje ime i za sebe, zbog date im nadmoći, bez pomisli o odgovornosti i posledici, znaju kidisati na život nevinog. Da li je to možda onaj Lukić, što bez genske vjere i ljudskog morala, vatrom, kuršumom i bombama, u jednom mahu i višegradskom danu, zločinački uze nevine duše. Potom isti on, pomućene svijesti i s'nagonom mržnje, ote i netrepnuvši brutalno pobi one putnike iz štrbčkog voza - sve zbog imena, druge vjere i nacje. Ili je to možda onaj stasali Titov oficir u liku zvijeri Mladića, što se razjunači nad srebreničkom nejači, sve u znak njemu znane osvete prema dahijama i onim turcima iz Kosovskog boja od prije toliko vjekova. Svakako da nije slijedio mentorsku podršku Radovana i Slobodana i nebrojeno drugih, kojima rad čistih prostora i teorije „o nebeskom narodu“, nikada nije bilo dosta krvi, „junaštvo“ bi mu ostalo samo pusta želja. Na žalost, priča o tim nesojima, koja sudski još uvijek nije dovršena, podpomognuta jednosmjernim kolektivno-svetačkim nazorom o njima ogrezlim u tudjoj krvi, kao nemila istina pretvarajuć se u neku novu prošlost.


U svojoj nemoći, da sebi i drugima do kraja objasne moć silnika a nemoć žrtve, nalazeći svoja uvjerenja u svetim knjigama, pritom iz svetovnog bezizlaza tražeći duhovni izlaz, vjernici će kazati - zlikovcu je udijeljena moć da bi se on i ovozemaljski čovjek prizvali na iskušenje do božanskog suda o dobru i zlu. Doveden pred svršen čin, time pretvarajući iskušenje u ovozemaljsku zbilju žrtve, istina iz basne „o vuku i jagnjetu“, dovest će nas pred ozbiljnu dilemu – da li je možda i jagnje u konstantnom iskušenju o sebi kao obroku i vječnoj krivici vuku, a tek šta li je sa sudbinom uvijek slabijeg, posebno onoga ko je zbog vjere i imena u deseteračkoj svijesti odavno jačega, načertanijsko-memorandumski, pretvoren u istorijsku i nebranjenu metu.

Nesumnjivo, u tom kontekstu u dužem trajanju i istorijskom kontinuitetu, skoro naviknuto ali ispostavlja se samo jednom narodu, dogadja se konstantno „iskušenje“ ili htenje koje je, po svemu sudeći, iz portfelja božanskog „prenijeto“ na čovjeka vladaoca, ratnika ili zadnjeg redova. Upravo, osvjedočena moć čovjeka, da odlučuje baš o svemu – o životu i smrti a sve dovodeći u vezu sa božanskim, naći će se u problemu nikada ne zatvorenog začaranog kruga oivičenog duhovno - božanskim i svetovno – ovozemaljskim. Recimo, božanski da, ali svjetovno, ko bi ili pak ispostavlja se niko, bio krivac za genocid uz ubijanja i raseljavanje (1992. – 1995.) prostora pljevaljske Bukovice ili pak za deportacije Bošnjaka (1992.) radi pogubljenja na stotine, samo zbog nacije, vjere i imena, uz to sve u vrijeme kada na crnogorskom prostoru nije bilo rata. Opet praktično u istom vremenu, nebaždarena hapšenja i prebijanja sandžačko-bošnjačkih prvaka (1994.) uz poznata politička SDA suđenja i zatvorske kazne od preko stotine godina. Ako svete knjige poručuju – ljubi bližnjega svoga a da je zlo čovjeku, neoprostivi grijeh ili isto što i zlo Bogu. Što je tu po srijedi - ko, zbog čega i ko presudjuje da čovjek čovjeku nanese zlo. Ko i zbog čega daje božansku snagu jednom a po pravilu žrtvom čini nevinog.

Suočen sa nemoći i ovozemaljskom zbiljom, pritom ostavljajući božje Božjem, ovo je pismo naslovljeno onim samozvanim hodajućim „bogovima“, koji ispostavlja se, odlučuju o onome što vjerujući čovjek pripisuje Bogu, pritom zaboravljajući da su i oni samo ljudi duhovno odgovorni Bogu, svjetovno čovjeku, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Palestino, oprosti mi, jer i ja sam čovjek.

---

Velija Murić, advokat
Izvršni direktor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava

---