plamti u mraku
Sarajevo nije;
zdrobljeni grad
Drezdenu liči.

iscrpljeni Vukovar?
okupirani Staljingrad?
geto Varšave?

kao Hirošima,
kao Srebrenica…

Gaza ce živjeti
jednom
kao Buča
slobodna od zlikovaca.

U ovim teškim danima, oni koji nisu životno ugroženi, imaju priliku da se pogledaju u ogledalu jedne nove stvarnosti i sagledaju svoje stanje. Informacije se brzo šire kroz nove oblike komunikacije, tako da bez obzira na zamor od nerješivosti palestinskog pitanja, ipak se brzo došlo do rezolucije UN-a o prekidu nasilja i potrebi za održivim mirom. Došlo je do historijskog glasanja i konsenzusa protiv nastavka nasilnog stanja u Gazi, sa iznimkom samo deset svjetskih država. Naš zapadni susjed, koji se brine o našoj zajedničkoj budućnosti u klubu zdravih demokratija i naš „mentor“ na putu usvajanja dobrih civilizacijskih vrijednosti je bio među tih deset, protiv zaustavljanja nasilja. I to je neki pokazatelj, pa i režimske i političke zloupotrebe jedne zajednice.

Bez obzira što u svakom trenutku negdje na zemaljskoj kugli plamti neki konflikt i ljudi pate, nikad nije bilo lakše podići svoj glas i dati podršku napaćenim. A iskušnje su sastavni dio života i dokaz da vrijednost mira treba uvijek i na novo tražiti. Da nije bolesti jednog dijela tijela, kako bi organizam osjetio blagodati zdravlja. Velika humanost, solidarnost i zajedništvo širom svijeta u traženju mira i pravde slilo se na napaćene duše Palestinaca. Inicirano uglavnom muslimanskim zajednicama, svjedočimo da nisu samo muslimani digli svoj glas protiv nepravde. Artikulacija solidarnosti na javnim skupovima bez pretjerano velike osude i stavljanja protesta u politički (i teroristički) kontekst, demokratska društva Zapada su prihvatila i glas muslimana. Uz pravo na slobodno prakticiranja vjere, pravo na sigurnost, pravo na privređivanje i solidarisanje, položeni ispit iz dobijene prilike, muslimani su izborili/dobili povjerenje demokratskih društava Zapada, koje zavjetno trebaju čuvati „kao zjenicu oka svog“ i radi sebe i radi njih. Spremnost i sloboda muslimanskih zajednica i pojedinaca, da svoje stavove manifestuju kroz javna okupljanja je impozantna. Brojnost muslimana u slobodnim demokratskim državama je zapanjujuća i (do)nosi sa sobom ogromnu odgovornost. Umjesto pružanja prsta u druge i kritike o zapostavljenosti i ugroženosti, muslimanima Zapada je ostalo da se napokon pomire sa činjenicom da da su dio Zapadnog društva, da je to i njihov dom te da se trebaju ostvarivati svakodnevnim dokazivanjem kroz angažman i maksimiziranje napora ka pozitivnim vrijednostima društva.

Samopriznaje da za ovakvo stanje muslimana niko drugi ne treba da snosi odgovornost do muslimani sami, je historijski milestone. Kao takav treba da otvori potencijale jedne zajednice i pokrene mnoge kapacitete i procese u pozitivnom pravcu. Pripisati sebi greške i preuzeti odgovornost za svoje stanje je momentum oslobađanja energije za neki novi polet. Jedan novi početak da sebi i drugima pokažu da su stvoreni i za blagostanja na zemlji, šta ih motivira kad ne maštaju o džennetu, šta ih raduje a šta rastuži, čega se plaše i čemu teže muslimani u odnosu na sebe, u odnosu na Boga i u odnosu prema zajednici koja ih okružuje. Bez samopriznanja nema ni učenja, gdje nema učenja nema ni razvoja, gdje nema razvoja nastaje stagnacija. Međureligijski dijalog je otvorio prostor da se čovjek musliman osjeća slobodno u demokratskom svijetu Zapada. Demokratija godi muslimanima i najslađi plodovi demokratije od muslimana tek trebaju da nastanu. Eto posla za narednih barem stotinu godina. Čekanje Sudnjeg dana, bez generisanja svakodnevne nove i pozitivne vrijednosti za društvo i čovječanstvo, se nikako ne isplati.

(Foto: FB)