Crna Gora jes' malena,
al' bila je – više nije! –
nečasna i nepoštena!

Čemu ovakav podnaslov? - pitate me.
Ljudi moji, ja zaista nisam kriv što se nepočinstva pojedinaca „po difoltu“ pripisuju državi kojoj pripadaju, i time poganćeri aboliziraju, a nesretna država stigmatizira. Moja želja je da se stvari urede na način da mogu bez trunke emocionalne zadrške, punim glasom i srcem zapjevati – Crna Gora jes' malena, al' je časna i poštena!, ali ne ide i ne ide. Razlozi? Konkretno – nedavno su u Crnoj Gori počinjene nečasne i nepoštene stvari – zločini –, genocid u Šahovićima, prozelitizam u Plavu i Gusinju, hvatanje i predaja bosanskih bjegunaca R. Karadžiću, hapšenje i mučenje sandžačkih Bošnjaka u policijskoj akciji Lim… za koje se „tereti“ država, iako se zna poimenice ko je harao a ostao prav.

Ponajveća opstrukcija mojim pjevačkim ambicijama jeste stanje u crnogorskoj školskoj lektiri. Tamo nam – ne svojom krivicom –, dominira Njegoš i njegov Gorski vijenac, svojevrsni politički, kulturološki i obrazovni fenomen bez precedens-a u svjetskoj praksi. To djelo opjevava genocid slaveći ga. Jao, jao. Kažem – Njegoš nije kriv, već obožavaoci takve poezije, koji su inače na vlasti. A, mi? Mi, bogomi, mudro ćutimo. Tako smo dogmatizirali, tabuizirali i zapečatili taj opskurni dio crnogorske kulture.

Šta se desi sa pojedincima koji se odvaže i dignu svoj glas protiv ovog kulturološko-obrazovnog nasilja? Evo najsvježijeg primjera: Adnan Muhović.

Zbog njegovih stavova o Gorskom vijencu na njega je dignuta hajka Turaka i Srba. Izdvajamo uradak novinarke Ivane Koprivica, koja je za Adnanove prekršaje slobode govora za vrat ščepala Šerba Rastodera: „Taj Bošnjak je političar, bivši predsjednik petnjičkog parlamenta, funkcioner Bošnjačke stranke koja ima poprilično funkcija u državnoj vlasti. Zato je težina njegovih izjava veća. Adnan Muhović prvi put je uzburkao javnost izjavom da je Njegoš ,,krvnik islama“ i "genocidni pjesnik“. Građanska Crna Gora prvi put je čula ocjene jednog Bošnjaka da mu je „Sarajevo bliže srcu“ od Crne Gore, da mu ,,za Cetinje treba pasoš“, da ,,prema Podgorici malo šta osjeća”, da su „Crnogorci mala nacija i da ima više Bošnjaka u tuzlanskom kantonu nego Crnogoraca u čitavom svijetu.“

Šerbo odgovara: „Znate i sami da mi nijesu bliski politički stavovi dotične osobe, kao što mi je degutantno propitivanje crnogorskog patriotizma kod Bošnjaka.“



„Dotična osoba?“ Ovom sintagmom Šerbo ne želi uvrijediti ili poniziti Adnana Muhovića; on samo pokušava prikriti strah od onoga što bi mu se desilo kad bi i sam iskreno i javno progovorio o problemu Gorskog vijenca u školskoj lektiri. Time on naglašava svoju lojalnost crnogorskom režimu (ne Crnoj Gori!). Muhoviću se režim žestoko osvetio njegovim uklanjanjem sa radnog mjesta i ograđivanjem funkcionera Bošnjačke stranke od njegovih izjava.

Šerbo učvršćuje svoj „crnogorski patriotizam“ ne samo bježanjem od Muhovića i zaobilaženjem Njegoša, već i „denunciranjem“ uglednih Bošnjaka zbog njihovog protivljenja osamostaljenju Crne Gore. „To su Šefket Krcić i Harun Hadžić!“ kaže on (video).

Znamo da su časna gospoda Šefket Krcić i Harun Hadžić bili nedužne žrtve crnogorskog režima: Krcić progonom iz Nikšića (u kojem Šerbo „nije“ imao umiješane prste), a Hadžić hapšenjem i mučenjem u zloglasnoj policijskoj akciji „Lim“.

Obojica su bili protiv cijepanja Sandžaka između Crne Gore i Srbije, za koje nisu marili – hoće li biti zajedno ili odvojeno.