- Bila sam u kaputu. Pozvao me je da uđem u ured. Ispratio je pogledom da sva djeca uđu u studio i počnu recitirati Oče naš. Jednom rukom me je ščepao za potiljak, drugom za zadnjicu i gurao mi jezik u usta. Otimala sam se i pokušavala da ga odgurnem. Onda je penetrirao prstima u moju vaginu, prvo jednim, pa s dva pa tri prsta. Boljelo me je. Bio je grub, od bola sam se podizala na prste, - ispričala je tokom potresnog svjedočenja glumica Milena Radulović na suđenju vlasniku škole glume „Stvar srca” Miroslavu Miki Aleksiću. Duboko povrijeđen činom, suđenjem i posebno odbranom istog, o ovome razmišljam samo kao otac, nikako kao muškarac da ne bih kojim slučajem dozvolio trunku dileme. To je zločin!

Neću se ovdje baviti zapadnom kopijom “Mike”, naprotiv, pokušavam dublje promišljati o ljudskoj slabosti da uvijek sočno proguta laž ne misleći na posljedicu. Da se u celofanu modernosti kao u novoj haljini za vašar, pokaže svijetu. Patološka potreba pokazivanja u svojoj bezpametnosti liči mi na običaje jednog plemena u kojem se žrtva, djevica, “prinosi” plemenskom vraču koji će ju “osloboditi” djevičanstva. Stoga promišljam o fenomenu koji uzima razmjere socijalno patološkog, gdje se na temelju prihvatanja dobro upakovane laži gradi sistem u kojem stradaju prije svega djeca a potom i društvo u cjelini. Nije tragedija mlade beogradske glumice slučaj, već pravilo društva čija se septička jama preliva na cijeli Balkan ali i šire. Ne aludiram na koncerte izvjesne “Prije” za koju samo znam da je supruga Filipa Živojinovića, sina Brene, (nekad sa prefiksom Lepa, op.a.) alijas Fahrete Jahić iz Brčkog. Ovo mi daje pogodan šlagvort u elaboriranju teme, jer spomenuta “Prija” koja uzgred rečeno nije završila ni srednju školu upravo je rasprodala karte za beogradske, zagrebačke i sarajevske arene gluposti, po nekoliko puta zaredom i tako nadmašila Dinu Merlina.

Sociološki ali i biološki fenomen koji je donekle na tragu Darvina, gdje ljudi postaju ovce i trče za pastirom koji u ruci ima samo šaku soli a ovaca je na stotine, u ovom slučaju daleko više, pojašnjava slobodu ljubavi kakva je primjerena samo životinjama u kojoj nema duha i razum biva iza katanca, ili ga uopće nema da bi djelovao. Jer i životinje se vole samo u toku parenja. Rijetki su “labudovi” među tom animalnom skupinom.

Na pitanje voditelja emisije “Nedjeljom u 2” Aleksandra Stankovića, jesu li sise, guzice i noge ono što prosječni konzument u Hrvatskoj traži više, maestralna diva šansone, umjetnica za uzor, Tereza Kesovija odgovara: Ibrica je jako lijepo rekao da je na Euroviziji pobijedila pjesma, a ne guzica. Ispričavam se, citiram ga. Ima toga i meni je krasno vidjeti mlado stvorenje lijepo građeno, ali mislim... da to bude jedini način, da se preko toga dođe do uspjeha... mislim da za to nisu krivi čak ni oni. Krivi su oni koji ih angažiraju i guraju na takve načine razmišljanja i ponašanja. Oni sami nisu krivi.

Krivi smo mi! Zaključujem dok mi u glavi prolazi razgovor od prije više godina sa jednim džematlijom (ar.-tur. - pojedinac, član džemata, zajednice vjernika koju okuplja primjerice jedna džamija ili mesdžid, op.a.), kada mi ispriča na povratku iz džamije kako je svoju kćerku vozio čak u Vitez u naki klub gdje je gostovala neka srbijanska pjevačica. Bog me ubio ako znam koja.

Nisu li roditelji ti koji prinose žrtve zvijerima, svoju djecu? Imamo li snage oduprijeti se serviranom zlu?

Vraćam se na početak kolumne među krhotine bombe koja razara mentalni sklop, koja ledi krv u žilama, a za koju će oni koji se uklapaju u tu priču reći, “to je sad normalno.” Patološka abnormalnost našeg društva prije svega, ali i svijeta u cijelosti, dovodi do izumiranja čovjeka kojeg neće uništiti klimatske promjene, već žeđ za konzumiranjem izmeta a znate kojoj animalnoj skupini je to u običaju. Izgovorom da je to “stvar srca” kako je svoju školu monstruznog zla, nikako glume nazvao beogradski Mika, je konzilijska potvrda bolesnosti pacijenta kojem na žalost minute normalnosti su odbrojane i slijedi život na aparatu iluzije. Ta “stvar srca” postaje očitost potopa jednog društva kojem ni Nuhova (Nojeva, op.a.) lađa ne može pomoći, jer kada kao u slučaju onog zapadnog Mike završi se na dlanu, onda je zrno soli malo za planinu poraza, poniženja, zlostavljanja, ojađenostio, iskorištenosti, ubijenosti i ostaje samo očajna pomisao “da se ubijem”.

No, ubiti sebe ne znači ubiti zvijer koja će nekom drugom koliko danas zavući svoje prljave prste. A zvijer nikada nije sama. Čak ni i onda kada sama napada iza nje stoji čopor. U to budite sigurni!

Ponovit ću misao meni dragog mislioca Mustafe Islamoglua: „Naše društvo je puno srca koja nemaju glavu i puno glava koje nemaju srce.“

Umjesto da budemo ovce u tuđem toru, budimo pastiri svoga srca sa razumom kojeg nam Uzvišeni podari.