U posljednje vrijeme, sve češće se mogu čuti, na različitim mjestima informacije ili uglavnom slične priče kako su se Bošnjaci, ponovo promijenili, kako više nisu, kao što su bili, kako su ponovo napustili svoje redove, kako nisu više jedinstveni, a samo jedinstveni mogu opstati, a kako su u agresiji, svi podjednako dali svoj doprinos u oslobođenju zemlje – i bili borci u prvim borbenim redovima ili oni u nekakvim foteljama; političkim, u kabinetima, u magazama, u raznim humanitarnim organizacijama, u dezerterstvu daleko od domovine.

U agresiji Bošnjaci su imali samo jednu želju da agresija prestane i sve ono što se u njoj događalo. Želja svih želja, mogla bi se kazati, ako se znalo da su svakodnevno (po)najviše Bošnjaci stradali. A kada je stigao i taj dugo čekani „Dejtonski (ne)sporazum“ - „mir na papiru“, i sve uzalud prohujale godine nakon famoznog potpisa za Bošnjake, ni ovaj kao ni predhodni strahoviti pokolji i genocidi nisu promjenili Bošnjake na bolje, kao što se to pokušava prikazati.

Neki se možda i jesu promjenili, jer su masovno napustili Bosnu i Hercegovinu, puno njih je ulazilo koje kakve stranke da bi ih onda napuštali da bih forimirali neke nove - svoje stranke. Narod u Bosni i Hercegovini politički je nepismen, oni samo za izbore uzimaju olovke u ruke i zaokruže što im se kaže. Mnogi i ne znaju imena stranaka, ali zapamte imena lidera tih stranaka za koje moraju glasati. Promijenili se uslovi, a ne i ljudi. Bošnjaci ostaju da tapkaju u mjestu, a moderni ljudi ne stoje oni idu tamo gdje je bolje. Ni nakon toliko decenija iz „dejtonske ljuđačke košulje“ mnogi se ne znaju iskoprcati i bar pokušati mijenjati svoje lahko prisutne pogrešne navike.

Dembeli, demagozi, trutovi, bivši špijuni i ostala natruha, koja je dok se bošnjačka krv lila, tražila debelog hlada u mehkim foteljama skupih kancelarija, luksuznih automobila, stanova i kuća, napokon bi morali, a ne trebali, ustupiti mjesto onima koje narod bude izabrao bez podmićivanja, hedija i paketića, bez lažnih obećanja svih vrsta.

O Bosni i Hercegovini velika riječ je svakako; o Bošnjacima napose. Sadašnja politička situacija u Bosni i Hercegovini, jeste onakva kakva nažalost, jeste, kakvom su je, uglavnom, drugi zamislili, ali su se u to kolo tapkanja u mjestu i (po)neki Bošnjaci uhvatili. O njima ne želim gubiti ni slovo, ni prostor, jer oni sami o sebi sve pišu i govore, i nipošto ne mogu biti bošnjački lideri.
Prisutna je gomila najrazličitijih svjetskih, regionalnih, nacionalnih, političkih, te nacionalističkih interesa, za sada je ipak agoniju i vlastitu smrt nadživila. Prejaki su se igrači uključili u rasplet drame bosansko - hercegovačke, i baš preko njih je moguća sasvim, i izvjesna također, njezina asanacija. Mnogi su pomislili da će srpsko – hrvatska krvava klika sa bosansko – hercegovačkog prostora, odgovorna za zlodjela i genocid počinjen nad Bošnjacima, iz straha za vlastitu kožu, sve više će podvijati repove i aterirati na matične prostore, ali i diljem svijeta, nepoželjna više ni u vlastitom narodu. I da bi time bilo omogućeno, da zapušu povoljniji vjetrovi, u pokidana bosansko – hercegovačka jedra.

Ništa od toga se nije ostvarilo. Zapuhaše olujni vjetrovi i odnesoše pokidana bosansko – hercegovačka jedra. A dok pušu olujni vjetrovi, Bošnjaci bi morali realno sagledati svoju sadašnju situaciju, otvoreno i bez ustezanja, podcrtati sve one probleme koji negativno utiču na budućnost Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda.

Kada je riječ o jedinstvu Bošnjakla i zbijanju redova, ono je zaista neophodno potrebno, i zapravo je to nedosanjani ideal svakoga naroda na kugli zemaljskoj. Jedinstvo Bošnjaka u agresiji može se kazati da je funkcioniralo, ali nestalo je glavnog činioca, koji je to jedinstvo održavao, i već sada ponovo nastaju međusobna „roškanja“. Nažalost, današnje političko - bošnjačko jedinstvo liči na lastin – rep. Zato se Bošnjaci trebaju zapitati koji je taj činilac, odnosno to vezivno sredstvo, da li je strah za vlastitu kožu, za vlastitu imovinu, za stranku, za Bosnu i Hercegovinu?
Prisjetimo se onih faza tokom agresije, tada su brisane sve međusobne razlike, a u „miru na papiru“ reže jedni na druge, a rogovi u vreći su proradili. Ima bošnjačkih političara koji dobiju nekoliko hiljada glasova i misle da su oni i bošnjački lideri. Opet neki misle da su u „pro-bosanskim strankama“, neki u građanskim, a sve rade i govore da ne bude cijelovite Bosne i Hercegovine.
Bošnjacima treba jedinstvo po svaku cijenu, niti je dobro, niti je poželjno razilaženje pogotovo u vjeri i politici. Jer kako da čovjek gradi jedinstvo sa onima koji su protiv budućnosti države i Bošnjaka vjernika u njoj. Ima današnjih zagovornika jedinstva Bošnjaka, ali na nižim nivoima, ali ih niko ne čuje i ne sluša na višim nivoima. Samo pošteni i dokazani ljudi mogu voditi jedan narod, a ne taj narod dijeliti na moje, tvoje, jer su u mojoj, a ne u tvojoj političkoj stranci.
Samo su dva momenta u budućem periodu i od fundamentalna značaja za budućnost Bošnjaka, da studiozno i pažljivo priđu i sve negativnosti o kojima smo pisali će biti eliminisane, a Bošnjaci će dobiti željeno jedinstvo. A to su:
1. Pitanje nacionalnog jedinstva Bošnjaka.
2. Pitanje vjerskog jedinstva Bošnjaka.

Nacionalno jedinstvo je termin, ili pogled, ili čak izum ako hoćemo zapadnog tipa, Bošnjaci u ovome momentu, morat će najozbiljnije računati na njega. Prvo iz razloga, što su i sami na evropskom tlu, čak u srcu reklo bi se. Strogom kontrolom, po nalogu biviše srpsko – hrvatske politike, uporno smo odvajani i od vjere, tradicije, kulture, jezika i svega onoga, što jedan narod čini narodom. Mnogo je onih koji prihvatiše tuđe običaje i tuđe poglede. Ateizacija kao najopasnija bolest Bošnjaka, zahvatila je veliki dio, a praksa je pokazala da neznanje u vjeri stvara averziju prema vjeri. Zato je svako forsiranje vjerskog jedinstva u ovome momentu osuda na još dublje podjele Bošnjaka i u džematima. Pored onih tradicionalnih džemata u Bosni i Hercegovini imamo i više paradžemata, a hoćemo nacionalno jedinstvo, jer je i šansa i potreba za njim. Već sada valja pretpostaviti da će uvijek biti velikih iskušenja, jer cilj određenih faktora u svijetu i komšiluku bit će na ovim prostorima forsiranja politike anacionalnih stranaka. A prisjetimo se kakvu je štetu bošnjački narod imao, glsajući na proteklim izborima, baš za te stranke.

Pitanje vjerskog jedinstva je isto pitanje budućnosti. Treba da razumjemo sve one dobre ljude koji bi željeli ovakvo jedinstvo Bošnjaka. Ali faze razvoja, ne mogu se na žalost preskakati. Ne može se iman silom u srca zapečaćena ugoniti. I naša Knjiga nam kaže da „Nema prisile u vjeri“ zato radije budite dobri ljudi, borite se da nesloga i razmimoilaženje, koje trpite, što prije nestane. Sprovedite u djelo učenjaka Nizam al Mulka po kojem treba „Iskreno vjerovati u vjerske istine, a političku moć koristiti kao značajno sredstvo za postizanje vjerskih istina“. Neka na značajna mjesta, samo zaslužni i bogobojazni dolaze, jer nema veće opasnosti, za narod, od čovjeka nedostojna položaja.