Kako je lijepo kada čovjek i govori onako kako misli i osjeća pa makar bio u krivu, napisa mi u poruci jedan prijatelj. Mogu zamisliti da čovjek prećuti šta osjeća, ali pitam se šta je čovjek ako u razgovoru ne govori ono što misli. Bolja opcija od licemjera je političar, pa ću ovaj tekst i posvetiti nadolazećem kongresu SDA.

Kada se malo rashladimo, sagledaćemo ogromne promjene koje smo prošli od pada komunizma. Vladalački kadar iz SRBiH se trebao negdje skrasiti, a obzirom da vlasti nema bez politike, nagrnuli su među pobjednike. I SDA se tako zadesila zapljusnuta starim kadrovima u novom obliku. Pomirujući tonovi lidera SDA prema onima koji su ga proganjali dodano su oteža(va)li uspjeh tom projektu. Kao i u svako novo vrijeme nastupili su i neki novi ljudi sa novim/starim vrijednostima. Ustvari većina normalnih ljudi dijele iste vrijednosti, samo što su im prioriteti drugačiji. Ako prihvatimo da je SDA bila na čelu procesa koje je naš narod prolazio od pada komunizma, može se tvrditi da su njeni predvodnici u strateškom smislu uspješno kormilarili sa našim brodom. Za to vrijeme smo vratili prepoznatljivost državi, pojačali njenu suverenost i nezavisnost a Bošnjake postavili u jezgro te suverenosti. Maksimalno moguće smo integrisali državu i razoreno društvo te se pomirili sa narodima u Bosni. Uvod, zaplet i kraj postkomunističke priče o Bosni ustvari predstavlja samo uvodno poglavlje do bosanske Bosne, ideje dodira svijetova, zemlji pravične moći, inspirativnih ljudi i prepoznatljivog blagostanja. U tom ubrzanom historijskom toku neki prirodni procesi su izostali jer su izdominirali vještački, inicirani agresivnim politikama i ratnom agresijom na državu. Prirodno pregrupisavanje u nekim segmentima je izostalo. Npr. pod prevelikim uticajem susjednih država, u našem društvu se ne prepoznaje jasna raspodjela politika na bosanskohercegovačku ljevicu, centar i desnicu. Nema ni isključivog savezništva između političkih subjekata koji se mogu svrstati u isti politički profil. Osnovna podjela na probosanske i antibosanske politike je naša realnost. Čak i ako bi tu ogromnu prepreku prešli, stavili državnički odnos u centar svih politika, raspodjela bi se svela samo na ljevicu, centar i narodnjačke partije.

Analizirajući podatke zadnja dva ciklusa izbora, zapaža se pad ljevice (jugokomunističke+nove) sa svojih pola miliona glasova za nekih šest posto. Za nekih sedam posto opao je broj glasača tradicionalnih velikih stranaka i njihovih nešto više od pola miliona glasova. Narodnjačke (male) stranke su porasle na nekih četvrt miliona glasača ili za nekih trideset posto. Veliki politički projekti ne mogu zadovoljiti sve lične ambicije tako da se uspjeh traži kroz neke nove projekte. U real-političkom smislu u tim „novim“ politikama se ne može primjetiti mnogo novine osim drugačijeg pristupa i efikasnije/unaprijeđene komunikacije nastale na novijim analizama, kanalima komunikacije i za ciljanu skupinu glasača. Narodnjačke stranke su rasle uglavnom na ambicijama svojih inicijatora. Nova energija i kreativnost se rađaju uz rizik novih poduhvata tako da je i rezultat neizostavan. Politički projekti sa najdužim stažom su u ovom razmatranju, sa dobrom voljom, svrstani u centar. Od stranaka centra, gdje je bez obzira na svoju politiku i HDZ uvršten, jedino ona i bilježi neki rast u zadnja dva izborna ciklusa. Poznati su razlozi zašto je to tako i zašto ne postoji kapacitet za promjene u tom dijelu našeg društva. Ako se zanemari osipanje nekih članova i njihovo stvaranje novih projekata, stranke centra prolaze promjene koje su uglavnom strateške prirode. Odvajanje SzBiH iz SDA, uskrsnuće SNSDa koji u datom trenutku „preuzima“ politiku SDSa i seli je u Banja Luku i okupljanje HNSa oko HDZa su najveće promjene u tom segmentu. Promjene vezane za ključne aktere u ovom „centralnom“ spektru mogu se dodijeliti prirodnom slijedu jer su neki aktivisti zasluženo u zatvoru, neki nisu više na ovom svijetu a neki novi akteri su izrasli ili će još izrasti.

Najveći bošnjački, stranačko-politički, projekat SDA je od svog nastanka izgubio mnogo glasača. Međutim, ako posmatramo zadnjih desetak godina, onda govorimo o padu od desetak hiljada glasova i stabilnoj glasačkoj bazi. Ako je osnova demokratije pluralizam, borba za (pre)vlast bez negativne konotacije, SDA pionir demokratizacije našeg društva, onda očekujemo uzbudljivu utrku za prvog čovjeka ovog bitnog projekta za naše društvo. Bošnjaci su do ovog trenutka dali i uradili mnogo za promjene, konstantno predvode promjene, dali su mnogo više nego drugi i sad je vrijeme za stabiliziaciju prilika. Politički projekti beznačajnih političkih profila, nastaju iz realne potrebe za efikasnošću. Takvi brzo i nestaju jer politika (državnička) treba mnogo više od pukog menadžerisanja i efikasnosti. Ako krenemo od predpostavki da je interes zajednički sadržilac svih političkih projekata, bez ikakvog negativnog konteksta u tome, da gradimo državu sa polugama da svoje društvo zaštiti od njihovih velikih grijeha, te moralne norme našeg društva koje ne dozvoljavaju velike grijehe, onda se može reći da smo na dobrom putu. Potrebno je smanjiti rizike stvaranja još jednog bezličnog političkog projekta. Glavni grad treba ostati čaršija sabirnica i generator svih najbitnijih procesa za naše društvo. Ne mora se uvijek i sve mijenjati te stvarati diskontinuitet, a pulsiranje znači život. Pored tolikog broja političkih projekata i lidera, prisustvo prepoznatljivosti kako i kada je nastala SDA je u ovome trenutku bitnije od (ne)potrebnih promjena.