Jednostavnije teme i fabule, a potpunije i vjernije slike života, jezika, običaja, morala i psihologije bihorskog čovjeka teško je pronaći u dosadašnjoj literaturi koja crpi teme iz ovog, po svemu specifičnog krajolika, nego što se to očitava u romanu „Miruh jorgovana“ Zumbera Muratovića, književnika porijeklom iz Petnjice, a koji živi i stvara u Sarajevu. Skoro bi se moglo reći da stoji rame uz rame sa poznatim romanom „Rod i dom“ Safeta Sijarića sa kojim i inače bar po tematici ima nekih sličnosti, ali i razlike, naročito u slikanju stvarnog života ljudi ovog kraja.

I odmah da napomenem, iako sam rođen takoreći u srcu Gornjeg Bihora, nijesam u pravom smislu razumio naslov romana Zumbera Muratovića „Miruh jorgovana“. Pretpostavljao sam da se radi o mirisu jorgovana, a tek kada sam pročitao knjigu shvatio sam da se radi o prvom mirisu tek procvale ove čudesno lijepe biljke iz bašti naših starih seoskih domova. Tražio sam prvo značenje termina „miruh“ u Rječniku gornjebihorskog govora prof. dr Draška Došljaka i Rječniku sandžačkog govora Šefke Begović Ličina, ali odgovor nijesam pronašao i umalo me ta nepoznanica nije otjerala od knjige – da je ne čitam, jer ne volim literarna djela sa puno nepoznanica kada je u pitanju jezik kojim se izlaže štivo, koji, se, jednostavno, mora razlikovati od jezika književne kritike, a pogotovo jezika nauke. Međutim, kada sam uronuo u čitanje ove knjige, od nje nijesam mogao da se odvojim, sve dok nijesam došao do njenog kraja. Dijelom i zbog bliskosti kraja i ljudi i njihovih sudbina koji se opisuju.

U posljednje vrijeme, naročito kod mlađih autora koji pripadaju ili su porijeklom sa geografskih prostora Sandžaka, a posebno Donjeg i Gornjeg Bihora, primijetan je snažan uticaj Ćamila Sijarića i njegovog djela. Čak, mlađi autori (oni koji su došli poslije Ćamila Sijarića) idu mnogo dalje u korišćenju lokalnog govora od samog Sijarića, očigledno težeći da se bar u korišćenju lokalnog govora njemu približe iako književno djelo nije veliko ili malo, samo gledano kroz prizmu leksike iako, dabome, od nje sve počinje i sa njom se završava kada je u pitanju bilo koja književna tvorevina.

BRAHO ADROVIĆ: Roman „Miruh jorgovana“ Zumbera Muratovića je ipak, za mene jedno značajno otkrovenje i to po mnogo čemu: U prvom redu po izvornom bihorskom govoru, ali, naravno, ne samo po tome. Ovaj autor u potpunosti poznaje stari bihorski govor, običaje i način života ljudi o kojima govori, vlada izvanrednim dijalogom, u dušu poznaje bihorskog čovjeka, njegove običaje, njegovu psihologiju, moralni kod, njegove vrline, ali i mane.

Roman „Miruh jorgovana“ Zumbera Muratovića je ipak, za mene jedno značajno otkrovenje i to po mnogo čemu: U prvom redu po izvornom bihorskom govoru, ali, naravno, ne samo po tome. Ovaj autor u potpunosti poznaje stari bihorski govor, običaje i način života ljudi o kojima govori, vlada izvanrednim dijalogom, u dušu poznaje bihorskog čovjeka, njegove običaje, njegovu psihologiju, moralni kod, njegove vrline, ali i mane.

Sve to i još mnogo šta drugog izvire iz ovog neobičnog romana, iako, kako smo napomenuli, jednostavne fabule, ali zato snažnih pouka i poruka, običaja i narodne mudrosti kraja koji živopisno opisuje.

U naoko običnoj i svakodnevnoj temi i jednostavnoj fabuli, bez mnogo neočekivanih zapleta i peripetija, autor je dao živu sliku bihorskog čovjeka i jednog vremena koja je na stranicama ovog romana uslikana sa mnogo realističkih detalja tako živopisno da čitalac ima utisak da upravo gleda neobične bihorske krajolike i sluša govor ljudi svojim ušima kao da je i sam svevideće oko naratora romana.

O čemu se, zapravo radi u romanu „Miruh Jorgovana“ Zumbera Muratovića?

U najkraćem, riječ je o temi prosidbe i udaje seoske ljepotice Emine (lijepa djevojka. Tek se protegla, a dva oka insan od nje da ne odvoji) u čemu je sve uobičajeno za vrijeme u kom se radnja događa izuzev način na koji se isprošena ljepotica neočekivano suprotstavila dotadašnjim starim običajima i uhodanim patrijahalnim normama prema kojima roditelji vode glavnu riječ a djeca (djevojka i mladić) se skoro ni o čemu ne pitaju.

Dramatika romana se odvija ubrzanim tempom nakon što je Beka - otac djevojke, pristao da je da za mladića iz siromašnije kuće, ali je kod „presijecanja“, odnosnu ugovaranja spiska svega onoga što siromašna porodica mladića treba da obezbijedi pretjerano i traženo previše.

Pošto po treći put nije mogao da odbije glavnog prosca, svoga poznanika i prijatelja iz djetinjstva otac djevojke je pretjeranim zahtjevima htio da to prosci ne prihvate. Međutim, glavni prosac nije ni pogledao spisak zahtjeva već ga je stavio u džep, što je značilo prihvatanje i pucnjima iz pištolja označeno sklapanje prijateljstva između dvije kuće.

Kada su kasnije u povratku prosci vidjeli šta se sve traži bili su veoma ljuti. Međutim otac mladoženje je htio da po svaku cijenu održi riječ i počeo je prodavati, stoku, pa i imovinu sa kojom je raspolagao. Da bi sve obezbijedio prijetila je opasnost da mora prodati i svoju kuću. Kada je to čula djevojka je napravila odlučujući korak: obezbijedila je sebi pratnju jednog poznanika iz sela i sama stigla u kuću mladoženje. Kazala da je došla na svoju ruku, da ne želi da oni prodaju svoju imovinu i da poslije nemaju od čega da žive. Čak ih je nagovorila da ono što su prodali vrate i nastavili su da srećno žive.

Neobičan je i način na koji su se dvije porodice pomirile pri čemu se, opegt, po predlogu mlade odstupilo od tradicionalnih običaja. I to je sve.

Međutim, knjiga je puna lijepih opisa, lijepih dijaloga, slika prirode, enterijera i eksterijera seoskih kuća, puna istinakog života.

Ne ulazeći u dalju eleboraciju da samo skrenem pažnju na jedan broj izreka, narodnih mudrosti, opisa, poređenja i ocjena i gledanja kako bi se mogao steći osnovni dojam o prirodi ovog djela: “Kad su u nekom selu kuće sređene i putevi dobri, znači valjani su ljudi“, „Osrednjeg rasta ali debela, kad se pojavi na vratima začepi svjetlost kao flašu poklopac“; “Za razliku od Beke Asifa je mirna i tiha žena – usta ima, jezik nema“, „Ko žuri đavola stigne, ko se lijeni njega đavo stigne“, „Dobio zaduhu, sviralo mu iz dušnika kao iz Halemove frule“, “Pozlio mu i – ni „oj, majko“, „Bilo je vrijeme besparice, ali se nije ni trčalo za novcem, već nek ima zemlje i stoke, „tad se ima sve“, „često kažeš grke riječi, nekad ih ni pas s maslom ne bi pojeo“, „Zajednica - nazadnica“, „posao inasana, ko uzicom, odvede na kraj svijeta“, „Učinjenom poslu mahane nema“, „Sam čovjek je nizakuda“, „sramota bogataša i smrt siromaha ne čuje se daleko“, „Eminu je obujmila neka čudna toplina, kao da je furunu na prsima naložila“, “Što preko zuba prođe, preko devet brda dođe“, “Ko kamen melje, šumu sječe i rakiju peče, taj nema sreće“, “Na djevojačka vrata i magarci riču“, „Nije dao da se zucne protiv vlasti, iako od državne imovine u selu imaju samo pečat mjesne zajednice“, „Polako. Na brzinu se hvataju samo muhe“, “Sam će on izać. Neće miš u gvožđaru“, „Do čovjeka je. Ili jestre ili nije čovjek“, “Bolje se ograditi dobrim komšilukom, nego tvrdim plotom“, Kad dođem kući, noge mi smrde ko beranska Celuloza“,“Budi zadovoljan onim što imaš, ne nadgornjavaj se sa budalama, i eto ti sreće do groba“, “Ko je udahnuo, taj će i da izdahne“, „Sada kada mi je svaka stepenica Radmanski krš, kad mrtvog vuka i zec preskače, nije mi žao umrijeti“, „Kad je neko na dobrom glasu i opanak mu je čuven“, „Valja i rešeto napraviti, iako ti nije potrebno“, „S mužem lijepo, polako; na ljepotu mu nađeš žicu, i onda gudiš kako hoćeš...“, „Zagrijana igrom i mršava, stajala su kao čačkalice u rahatlokumu“, “Ne pljuj u bunar koji ti može trebati“, “Djeco, otrov ne ulazi na usta, nego kroz uši“, „Škrti ljudi čuvaju tuđu nafaku“, „Povjerenje se stiče sporo, a razvali za sekundu“, „Gdje ima volje, ima i načina“, „Bolje je i suh komat hljeba jesti a održati riječ, nego sve imati, a slagat“...

Uz ovo biserje duha i mudrosti u naoko jednostavnom pakovanju da dodamo da su likovi u ovom romanu jasno iznijansirani i to počev od glavne junakinje Emine kao sušte suprotnosti njenog oca Beke, mladoženjinog oca Kahra koji je spreman da proda cjelokupnu imovinu da ne bi iznevjerio datu riječ, do mladoženje Hamze i ostalih epizodnih likova.

I tako sve do kraja knjige: neobični opisi neobičana atmosvera, neobični ljudi, neobična knjiga. Valja je pročitati. Posebno dragocjena zavičajna literatura. Bar u bihorskim školama, mogla bi biti zanimljivom lektirom.

Kažimo i to da su izvanredne recenzije na ovu knjigu uradili književnik Safet Sijarić i Ibrahim Osmanbašić iz Sarajeva.


PROMOCIJA: Autor Muratović i promotori Sijarić i Osmanbašić